raženi kruh, panceta i jogurt ili san u snu

Tu-dum, tu-dum, u ritmu šlipera čelični kotači plešu po šinama. Ravnica. Vlak. Kupe. Prazan. Sjedim do prozora i čitam intervju s Perišićem u Playboyu. Vrata odškrine žena u ljetnom kostimiću bež boje. Šešir na glavi ukrašen nekim mrtvim cvijećem. Pravilne crte lica, ruž boje kože. Sklapam novine. Dolazi skroz do prozora pa me s visoka pita ima li slobodnog mjesta u kupeu. Ne čekajući prvi odgovor pita me što čitam. Intervju, odličan je, odgovaram i u znak dobre volje otvaram Playboy ne bih li joj pokazao tekst, a iz njeg iskoči fotografija gole žene u nekoj izazovnoj pozi. Okrenem nekoliko listova, opet gola žena! Listam dalje, opet isto! Malo mi je neugodno. Bež ženi objašnjavam kao u Playboyu ima odličnih tekstova i listam dalje, a sa svih redom otvorenih stranica smiješe mi se razgolićene ljepotice. Znam, veli mi naslonjena na stolić uz prozor kupea, i ja radim za njih. Valjda piše, pomislim. Mičem se sa svojeg sjedala, nudim joj da sjedne, ona insistira na sjedalu pored.

Tu-drum, tu-drum. Gumeni kotači Gradskog prometnog poduzeća Osijek neuspješno pokušavaju pravnati asfaltne zakrpe. Prenem se iz laganog lelujavog sna i iz onog se Playboy vlaka vratim u autobus taman na vrijeme da iz njega iziđem u Desatičnoj ulici. U mene se sa svih svojih trideset godina i pedeset kila zalijeće Irena. Užasno se veseli što me vidi, grli me kao nešto najmilije na svijetu. Hvata me pod ruku, idemo do kioska na kojem pokušavam kupiti poštansku marku od 50 centi plaćajući je novčanicom od 10 eura. Trgovac se grupi pred pultom žali i opravdava što mu još, a evo podne je već, nisu stigle friške novine pa mora prodavati jučerašnje: latinično izdanje Oslobođenja mini formata veličine 24sata. Odlazimo u knjižaru.

Tu-du, tu-du, javlja se i trza me iz drijemeža alarm na mobitelu. Što ta stvarnost zna izdeformirat snove!

međuvrijeme

Međuvrijeme je. Pun je Mjesec, proljeće je. More je, onako, nit hladno, nit toplo. Do otočića, Mali Host mu naziv, nedaleko od obale, na putu do većeg otočića, dovezli se Senkovim kajićem. Na otoku njegov brat lovi ribu i govori mu kako je umro netko Sekin. Ovaj nas ostavlja, jer mora natrag na obalu. Daje mi svoj rokovnik i marker flomaster. Napiši neki telegram za Seku, veli, i stavi puno uskličnika, doći ću po vas kasnije. Otplovljava.

Nisam siguran tko je, osim Senkova brata, još sa mnom na otoku, ali znam da netko jest. Otvorim rokovnik, izlistam ga do prazne stranice i krenem pisati velikim slovima s natruhama kaligrafije: "DRAGA SEKO," Sjebao sam! Rekao je uskličnike, ja već stavio zarez, a iza zareza ne može uskličnik! List ne mogu iščupat jer su na drugoj stranici neke bilješke. Sranje. A ne pada mi na pamet te naručene uskličnike sačuvati za kraj rečenice.

Ubrzo, pred sumrak do nas doplovljava neki brodić. Na njemu Irena. Prilazim moru, a to i nije problem jer cijeli otok nema dvjesta kvadrata, umočim noge u more, a podlaktice naslonim na neku željeznu štangu zguljene boje i načete morem. Pokazujem joj majicu s Kafkom, a ona glasno razmišlja govoreći da me nije trebalo pokazati Mirjani. Ne pitam se otkud se znaju. Pitam je jel vidjela Senka, veli da jest i da je otišao nešto jesti i doći će po nas iza deset. Odlaze i oni.

U deset će već biti mrak, ali koga briga kad se u međuvremenu možeš probudit i požuriti zabilježit san.

coitus interruptus

Prestane doba nesjećanja snova pa te kresne da se zamisliš nad tim svojim neuronima i sinapsama, što li rade dok ti tijelo odmaraš. Sreća ili ne, stvarni svijet ne staje (odvojeno napisano)...

Kad namjerno siđeš na krivoj stanici iz gradskog autobusa negdje u Budimpešti kako bi otišao, zapravo vratio se do ulice Djeve Ire IV (četvrte) jer je naziv ulice, iako je Budimpešta, na poprilično jasnom češkom automat-spikerica iz zvučnika izgovorila "Irenina" i jer si joj naziv čuvši ga tren ranije, vidio kroz zamusan prozor. Do nje, ulice, prečicom po pločniku koji je, za razliku od prije nekoliko mjeseci kad si zadnji put bio tu, krcat stolovima i stolicama s postavljenim objednim priborom i alatom. Proširili se restorani po nogostupu ko kuga po Europi u četrnaestom stoljeću, ne moš proći nema šanse. Siđeš do rijeke. Rijeka debelo nedunavski zelena i srednjedunavski mirna, spokojna, a ti uz obalu polako prema onoj ulici ne znajuć hoćeš li stići il možda zauvijek zalutat.

Trepneš očima, a od rijeke ni R. Upeklo usred dana, nebo plavo do boli, kamen bijel do usijanja. Uz rub litice drvene su stepenice, moglo bi se reći ljestve. Ispred tebe se pentraju roditelji. Ne gledaj dolje, majci će otac, ženi muž, Seki Hrvoje, previsoko je, samo naprijed! Baciš pogled dolje jer nije tebi rekao da tamo ne gledaš, a dolje je daleko ko pred Sorentom kad se iz Napulja stiže. Uhvatiš čvršće konopce što drvene prečke povezuju i poželiš ne vraćat se više iako te brodica dolje čeka za provozit te između pješčanih sprudova i južnih jadranskih otoka.

Trgneš se, ne prođe niti dan, a u rukama ti iskrzane vlažnjikave karte. Polagano dijeliš svoj trojici, sebi i drugoj dvojici, a karte se umalo pa raspadaju. Nudi ti trbuhozborno Tomica nove, plastificirane, a ti samouvjereno odgovaraš da je bolje ovako jer te nove samo on po hrptu prepoznaje dok ove stare poznajete sva trojica. Treći šuti, kesi se, a pas mu Rudi, zlatan ko retriver, plazi po podu i plazi se svima.

Zvono!... Zvono!!!... Digneš sebe s kreveta pa slušalicu interfona. Ona bi unutra. Dijelit letke po kaslićima. Neće ići! Coitus interruptus!