Pages

Showing posts with label hrvatske željeznice. Show all posts
Showing posts with label hrvatske željeznice. Show all posts

1 January 2025

koncert za putnike iz vagona trećeg razreda

Vožnja vlakom kroz Slavoniju prvog dana ove godine može biti puna iznenađenja.
 
To što su vagoni bez kupea ne treba čovjeka zavarati na prvu rečenicu, daleko je to od onih superbrzih vlakova kakvi su danas uobičajeni čak i na prugama Hrvatskih željeznica. Vagoni su to čija su sjedala nekadašnje drvene klupe tapacirane smeđim skajem, a iznad glava željezne police za garderobu obojane u svijetlo zeleno. Prostor pola vagona odvojen vratima presvučenim ultrapasom iznenađujuće se brzo puni. Ispred mene sjedaju neki ljudi kontrolirano raščupane kose. Tri muškarca i jedna žena. Muškarci u rukama drže gitare, a ženi su u krilu djevojčica i klarinet. Odjednom, iz drugog kuta začuje se gudalo, onako škrip-škrip kao na probi, a onda uz tihi glas krene pjesma. Ivedbi za zbor i gudalo pridružuju se i ono četvero s gitarama i klarinetom. Izmjenjuju se Charles Aznavour i Dragan Stojnić, Arsen Dedić i Gilbert Bécaud. Nevjerojatno je kako mi uspijeva sve od reda pjevati čak i sa svojim opskurno oskudnim poznavanjem francuskih riječi. Vagon kao da je od pjesme narastao, naguravaju se ljudi iz cijele kompozicije, orkestar kao da je narastao, a pjesma se ori da snijeg topi.
 
Ali, kako došlo, tako ošlo. Negdje u Brodu, a vlak vozi prema Vinkovcima, s vlaka silazi većina putnika i muzičara, ostaje nas tek po jedno-dvoje u svakom odjeljku. Svi se vraćamo nekom svojem unutarnjem svijetu, čitanje novina ili knjige, gledanje filma. U pravokutnu plastičnu posudu usipavam dvije žlice kakao praha koji se hvata za površinu kao utopljenik za slamku. Bit će da je mlijeko hladno jer to se s prahom tada događa. Žlicom pokušam promiješati smjesu i u nosnice mi dopre miris pileće juhe. Katastrofa! Nespojivo u svojoj bljutavosti. Izvrtim malo film unatrag ne bih li shvatio situaciju i otkud mi ideja da je juha mlijeko. Ne mogu se sjetiti, ali mogu se sjetiti kako mi je usred koncerta za putnike šaku svojom prekrila neka djevojka da mi je zbog mladosti, njene naravno, skoro bilo neugodno, a onda sam shvatio da je to učinila sa mojom rukom koja se bila uhvatila kao priljepak za njeno koljeno u čarapi cvjetnog uzorka. Glazba je to, nema se šta reći, spaja što god joj pod ruku padne. Tko zna gdje nas je to moglo odvesti da nismo u tom slavonskom ekspresu. Sjetim se i kako se neki starac s ogromnim ruksakom pokušavao smjestiti točno na vrata ulaza u odjeljak vagona i da ga je u tome spriječila ona klarinetistica lijevo-desno mašući dlanom i pogledom.
 
Ovo s pilećom juhom i kakaoom mora da je neki znak. I je. Temperatura tijela od 37 zarez 8 stupnjeva Celzija kontrolirana Lupocetom čini čuda i nakon novogodišnje noći.
 
 

28 August 2024

pošta

Spremio neveliku pošiljku za Vis. Nešto kao gumice i olovke, samo što nisu nego su otvarači i gelom punjeni hladnjaci za boce. Veli teta na pošti da je najbrže nekim 24-nešto, nasljednikom HP-expressa. 
 
Mislim na glas, najbolje tako, stići će valjda do petka. 
- Gospodine, - teta poštanska službenica mi se ozbiljnim tonom obrati - nema šanse da stigne do petka. Danas je već srijeda.
 
Tipk-tipk-tipk... 
- Evo, - dodaje - drugog devetog će biti na isporuci. Dobit ćete i sms.
 
Kimam glavom i potvrđujem da prihvaćam ponuđenu brzinu i tehnologiju izvještavanja i alarmiranja:
- Ni Hrvatskim željeznicama ne bi bilo brže.
- Gospodine, mi smo ipak Pošta.
- Jeste, Hrvatska pošta.




22 October 2023

klokani

 Zanimljivo je i poučno voziti se vlakom kroz slavonsku ravnicu.

Uz sve nebrojeno puta viđene tetrijebe, jarebice, fazane, što već je, uz rode i zečeve, uz srne i lanad, konje, krave, ovce i druge domaće životinje i kućne ljubimce, čovjek se može ozbiljno iznenaditi kad kroz ne baš najčišći prozor vagona Hrvatskih željeznica, eklatantni dokaz da je putovanje kroz vrijeme moguće i unatrag, ugleda skupinu klokana. Zapravo možda i nisu skupina jer od njih dvadesetak samo dva, dvoje, dvije, ne znam ih razlikovati po spolu, evo ne znam ni imaju li tobolce samo ženke ili ih imaju i muškarci, štajaznam, za svaki slučaj, dakle samo dva primjerka stoje s vanjske strane ograđenog prostora, dok su svi ostali u tom oboru već lagano ugaženog travnjaka, kao da su ga koze pregazile. U jednom trenu, to i nije tren nego više neki hrvatski željezničarski slow motion tren, ukoči se svih tih dvadesetak klokanskih glava okrenutih prema nama. Imaš osjećaj da gledaju kroz, nešto poput pogleda s filmskog platna u dubinu gledališta. Omeli smo ih u nečemu. Možda su u tijeku neki pregovori? Možda su ovi vanjski iz neke druge skupine? Ili su u igri neki zakulisni dogovori, špijunaža među grupama? Oslobodilački pokret stupa u kontakt sa getoiziranima? A možda su ova dva tek dva sina razmetna koji bi se vratili u skupinu, ali kao pravi fahidioti znaju provaliti ogradu samo prema van? Možda razmjenjuju informacije i uspoređuju ovaj kraj sa svojom postojbinom? Tko bi to znao.

Uglavnom, nisu klokani jedino čudo. Tu su i slot mašine, u svakom vagonu po jedna smještena u otvorenu kabinu na mjestu nekadašnjih toaleta. Kromirane su površine, s minimalnim detaljima crvene i plave boje. Ručica je poput mjenjača MAN-ovih autobusa s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na svakoj od mašina netko šutke, stoički reklo bi se, ubija vrijeme trošeći novac. Ili ubija novac trošeći vrijeme.

Vožnja vlakom kroz slavonsku ravnicu poučna je i zanimljiva. Tako to obično izgleda kad nakon smazanog tanjura pašte aglio e olio malko popodnevno pridrijemaš.