Kad te raspizdi petparački tekst prepun paradigmi dok govori o
paradigmama, članak s portala koji je na jednom mjestu odlično
okarakteriziran kao portal Dnevno za siromašne.
Ajmo redom, kako bi rekao autor.
"Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane,
ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci
iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti.
Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne
šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj
ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave
čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i
opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu
kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada
vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju
generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su
vam ukrale budućnost."
Nije u Jugoslaviji bilo iPhonea, i nismo
imali laptope. Laptopi su svijet ugledali osamdesetih i nisu bili
namijenjeni osobnoj upotrebi, a Apple je osamdesetih na tržište izbacio
stolna računala naziva Lisa (Lisa Jobs ili Local Integrated Software
Architecture, kako vam drago), Lisa IIe i Macintosh. Jedan smo imali u
školi, a drugi je imao, pričalo se, jedan profesor koji je i inače na
osječkom ekonomskom faksu vodio informatički odjel). Mobiteli su bili
stvar SF-a. Bilo je Spectruma (ZX) i Comodoraca (C64), no kako su nove
tehnologije tek uzimale maha, ove su igračke bile ne još dovoljno
interesantne najđširim masama mladih, a bile su i skupe. Fanta mi nije
bila napeta, ali sam povremeno dobivao limenku Coca Cole i to je bio
praznik. S obzirom na kvalitetu proizvoda, sreća da je nije bilo više. A
bilo je, samo u bocama. Nekada je bila kriza u svijetu, i bila je kriza
i u Jugoslaviji. Danas je u Hrvatskoj blagostanje. Limenki Fante i Coca
Cole u svakom kontejneru. Potvrđuju beskućnici, umirovljenici i
nezaposleni.
"Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je
gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš
ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo
gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge
strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije
stvari o "Šiptarima", "Švabama", "buržoaziji" i drugim neprijateljima
Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako
postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti
nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima
mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore
kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina
revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku
bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i
ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i
sadisti."
Nacionalizam. Nama u školi nije bilo bitno tko je što,
slavili smo oba Božića i Ramazan, družili se i tukli zbog lopte, autića
ili zbog prestiža, a ne zbog toga što se netko zove Ismet, Nebojša ili
Zlatko (to su bila tri nerazdvojna predškolska i osnovnoškolska druga
dok ovaj potonji nije odselio). Vjerojatno ga je bilo, nacionalizma, ali
ga je Broz uspijevao zauzdati. Obračun s neprijateljima države nije bio
ništa brutalniji nego u drugim državama svijeta, od zapada i SAD-a do
istoka i SSSR-a. Ne treba zaboraviti da je razina ljudskih prava,
pogotovo onih koji su se ogriješili o zakone, bila na prilično niskoj
razini u odnosu na današnje doba kad nam cvjetaju ruže dok nas jebu
anonimni sadisti skriveni iza telefonskih brojeva HEP-a, Vodovoda i
kanalizacije (više ove druge), RWE-a, T-HT-a, VIP-a, Gradske plinare i
Holdinga. Naravno, te cvjetajuće ruže puno bolje uspijevaju u vrtovima
kriminalaca visoke klase, kodiranih imena u etablirane slojeve društva.
"Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo
više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona,
recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta
žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi
se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki
dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira
da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao
faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih
jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti
pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa."
Droga i alkohol?
Droga je bila pojam iz članaka o svjetskim estradnim zvijezdama, a
alkohol dostupan u svakom kućnom podrumu ili bifeu vitrine dnevnog
boravka. Bilo ga je i u svakom dućanu. U tvorničkim pogonima je bilo
zabranjeno konzumirati alkohol, pa su se radnici dovijali kako do njeg
doći i kako ga prošvercati. Bio je zabranjen iz sigurnosnih razloga.
Danas alkohola nema u tvorničkim pogonima. Nema alkoholizma u
tvornicama. Nema ni radnika u tvornicama. Nema ni tvorničkih pogona.
Inače, za razliku od alatničara, biti PiaR znači stvarati nove
vrijednosti.
"Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo
kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv
sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu
zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro
Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala
i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog
televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt
potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo
žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u
školi bila je svakodnevica."
O smrti Josipa Broza Tita
izjašnjavati se kao o prisilnom žaljenju za nekim nepoznatim popišanim
starcem je u najmanju ruku degutantno i pokazuje razinu autora
napisanog, inače suvlasnika tvrtke koja se bavi PR-om, pablik rilejšnom,
to jest odnosima s javnošću. Sve čestitke vjernim mu klijentima!
Fizičko kažnjavajne u školi? U svih osam godina osnovnog i četiri
srednjoškolskog obrazovanja u dvjema socijalističkim republikama, u to
mračno doba komunističke inkvizicije na kraju kojeg sam odbio biti
učlanjen u partiju i ništa mi se zbog toga nije dogodilo, vidio sam dva
pljeskanja po potiljku, jedno povlačenje za zulufe i jedno šibanje po
prstima. Četiri fizička kažnjavanja u dvanaest godina obrazovanja u
prosjeku sa tridesetak učenika u učionici. Stvarno svakodnevno. Imao sam
očito nevjerojatne sreće da su me u školi podučavali rijetki
mirotvorici onog doba. Danas, svako malo svjedočimo o zlostavljanjima
koja proživljavaju učitelji i nastavnici. Jer, nekad su roditelji s
pedagozima radili na našem odgoju, a danas roditelji vjeruju svojim
princezama i prinčevima od djece u tolikoj mjeri da su spremni i fizički
nasrnuti na učitelje koji njihovu djecu pokušavaju naučiti
vrijednostima koje bi im trebale biti važne u životu.
"Ne, nije
postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga
ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala
sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je
legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao
što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno
antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država.
Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s
djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je
u nebitnim detaljima."
Usporediti Tita i Hitlera na ovako
banalan i maliciozan način vukući paralelu Hitler Jugenda i pionira može
samo netko zločest i isfrustriran. Tko zna što bi čika Freud rekao.
"Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko
vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina
medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam
mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i
sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa
imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u
smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa
sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati
rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365
dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima.
Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje
ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski
sat."
Ne, nismo gledali Youtube (vidi gore početak), niti smo
trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Šunda i
petparačke glazbe je bilo, starlete su bile samo po magazinima tipa
Arena (Start je bio ipak ozbiljna kategorija), dok su dnevne novine
izvještavale o tome gdje po svijetu luta drug Tito, što se događa na
istoku i zapadu, a što u prijateljskim i nesvrstanim zemljama. Danas je
svaka tiskovina pretvorena u dnevni isprdak tipa Arene, prepuna je
nepismenih žutocrnih tekstova o poznatima koji su poznati po tome što su
poznati, o vladajućoj oligarhiji i njihovom potomstvu. O putovanjima
svijetom državnice nema baš puno. Niti je tko treba, niti je tko zove.
Osim glavnih poslodavaca. Kad je koriste kao poštaricu za ovaj balkanski
zaselak Europe i svijeta. Glazba je, strana, dolazila s par mjeseci
zakašnjenja, ali Jugoton, najveća diskografska kuća u Jugoslaviji, kao i
ostale kuće (PGP RTB, Helidon, Diskos i drugi) s polica su nam nudile
svjetska glazbena imena i ista smo mogli slušati i kod kuće, u svoja
četiri zida, i po diskotekama, klubovima i kafićima. U dvanaest godina
školovanja u mračnom dobu nisam doživio niti jedan poziv na ubijanje
neistomišljenika, niti nalik onome koji su djeca doživjela na vjeronauku
u jednoj osnovnoj školi. Možda je razlog tome što nisam išao na
vjeronauk.
"Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo
Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su
filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu.
Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle
čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge
nacije nije uputno klati."
Osim Zafranovića, gledali smo "sa
školom", i Banović Strahinju Vatroslava Mimice. Krvav film da krvaviji
nije bila ni Bulajićeva Kozara, ni Delićeva Sutjeska, ni svi filmovi
Hajrudina Krvavca zajedno. Danas, na sreću, djeca gledaju samo
Teletubiese. Propaganda? Da. Baš kao i skoro cijela svjetska
filmografija. Počev od prvih ruskih, njemačkih i američkih studija i
veličanja nacija do današnjih korporativnih uradaka skrivenih u
scenarije i kostimografiju po narudžbi investitora.
"Da, nismo
imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici,
najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je
strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve
već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna
ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo
slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim
predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog
samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o
siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i
Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti."
Jest, imali smo u Jugoslaviji u školi i predmet marksizam, i TIPSS,
teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, i općenarodnu obranu i
društvenu samozaštitu, ONO i DSZ, ali smo imali i po tri-četiri sata
matematike i maternjeg, kako god i kako gdje da se tada zvao, imali smo i
domaćinstvo i prirodu i društvo. I nismo imali rupe u nastavi jer nismo
išli na neki fakultativni, proizvoljno birani predmet uvaljen usred
rasporeda jer se tada fakultativna nastava odvijala nakon ili prije
redovne nastave, osvisno o smjenama. I da, vjeronauka nije bilo u školi.
Bilo ga je tamo gdje je i pripadao, u crkvi i džamiji, koje su gle
čuda, bile aktivne i nisu bile spaljivane.
Nije ono vrijeme bilo
ružičasto, daleko od toga. Ružičasta je tada bila boja pudinga od jagode
i maline, boja filova u kolačima, boja cipela članova Bijelog dugmeta.
Ali, iako globalno živimo u najboljem svijetu do sad, nije bilo tako
beznadno kako danas u ovom zapećku svijeta jest. Očito da 45 godina
torture nije bilo dovoljno da se iskorijeni zarazna bolest zvana mržnja
među ljudima, hranjena besprizornom pohlepom, gramzivošću,
beskrupuloznošću i drugim najnižim strastima. A taj virus je i danas još
živ i za sad laboratorijski kontrolirano hranjen.
Za kraj.
Indoktrinaciju Titom i partijom iz Jugoslavije, Hrvatska je naslijedila
indoktrinaciju zastavom, nacijom i vjerom, Franjom Tuđmanom i njegovom
partijom. Nostalgija? Da, za propuštenim prilikama koje su nam se kao
zajednici nudile, ali smo ih, tako masovno idoktrinirani, uspjeli
propustiti, i sve zajebati. I naravno, nostalgija za bezbrižnim mladim
vremenima kad je svijet samo nas čekao. Da nas upozna u najboljem
svjetlu.
(originalni tekst autora na portalu Liberal.hr nosi u adresi sufiks: clanak.php?id=1566&p=1)