kreten na tren. zapravo na malo dulje

Nedjelja jutros prijepodne. Ni psa na ulici, tek rijetki prolaznik. U vidokrug mi, dok sam gledao preda se na suprotnu stranu ulice, na tramvajskoj u Draškovićevoj kod Vlaške u smjeru juga, s desna uplovi lađa. Crna kosa povezana na potiljku, Jackie O (OO) sunčane naočale, bijela cvjetna poluprozirna haljina do potkoljenica sa tirkiznom upola kraćom podsuknjom. Kopitaste sandale. Jedna loša kopija drugarice Jovanke s kraja prošlog stoljeća.

- Da nisu neki građevinski radovi? - progpvara lađa na praznoj tramvajskoj. Ruke su spuštene, iz ušiju ne vire ni žice, ni plavozubi aparatić.
Ignoriram. Zadržim pogled na oronulim pročeljima.
- Da nisu neki građevinski radovi? - ponavlja i dodaje - Već vječnost čekam, a tramvaja nema.

Pogledam na display. Četvorka dolazi za tri minute, jedanaestica za četiri.
- Gospođo, ovdje gore piše da tramvaji dolaze za tri, četiri minute. Nije vječnost, nedjelja je i tramvaji rjeđe voze.
- A jel? Pa mogla sam i pješke.

Šutim, pokušavam se izvući. Stvarno, sad i ja shvaćam da tramvaja stvarno dugo nema. Bilo kojeg.
- Opet, treba i noge čuvati. - nastavlja.
Da, i jezik također.
- Treba se štedjeti na svakom koraku. Da se duže živi. - ne zaustavlja se.

Uto se iz Vlaške promoli obla njuška javnog tračnog prometala. Na škripu trenja čelika o čelik zašvenka glavom. Starački pomalo ukočeno tijelo poprati pokret, zašušte haljina i podsuknja, nos propara nebo.
- Nego čujte, - sad već stoji direktno ispred mene - ova promjena vremena... nimalo mi se to ne sviđa. Ni-ma-lo. Jučer toplo, danas ovako...
- Znate, - ne mogah više trpjeti - vremenske prilike se ne događaju prema nečijem sviđanju. To su samo fizikalni zakoni u igri.
- A da?! Zakoni? - okrene se na drugu stranu pa promrmlja nedovoljno tiho - Svašta. Kreten.

Uskoči lađa u upravo pristigli plavi vapor što naviga za Afriku i otplovi u bespuća uređena fizikalnim zakonima.