mi hrvati ili veliki plus za hdlu

Da sam ja Boris Dežulović, a nisam, i da pišem za sarajevsko Oslobođenje, a ne pišem, sigurno bih imao prijatelja Kožu koji bi me oko dva u noći probudio da mi ispriča neki vic. E sad, tko čita Borisove kolumne u Oslobođenju, primijetit će da su Muju i Hasu zamijenili Bobi i Rudi, što me neodoljivo podsjeća na jedan vic o Mujinoj ispovijedi radi stiskanja s Fatom uz hladnjak sa smrznutim mesom u Konzumu koji je izmijenjen u Bobija i Rudija jer šta će Mujo u crkvi, a koji se pričao po Sedmici baš malo prije nego što su Borisovi Mujo i Haso sjeli na klupu za rezervne igrače. Ali to je jedna sasvim druga priča.

U ovom vicu koji mi nije ispričao neki moj jaran Kožo, Mujo i dalje ima glavnu ulogu na terenu. Podigli Hrvati veliki križ na brdu Hum, kraj Mostara, zapadno od Neretve. Došli novinari iz cijelog bijelog svijeta da se čude ovoj velebnoj građevini koja bi mogla zasjeniti i sâm Hajrudinov most koji je bit će nekima kad dokoni zalegnu malo previše sličio polumjesecu (o piramidama da i ne govorimo), škljocaju fotoaparati (digitalni doduše, ali imaju onaj zvučni dodatak što fotografskoj struci daje onu potrebnu dozu nostalgije iz doba promišljane, a ne probirane fotografije), rade kamere, reporteri s mikrofonima naganjaju Mostarce po ulicama ne bi li ih priupitali što misle o novom bosanskohercegovačkom monumentu pa tako, nesvjesni Neretve, mosta, odnosa desno-lijevo, prešli na istočnu stranu i naletili na Muju pa ga pitaju što misli o tom križu na Humu, a Mujo promisli, zagleda se negdje u daljinu, reklo bi se preko 450 godina daleko, pa odgovori: "Mislim da je ovo jedan veliki plus za Mostar."

Elem. Početkom veljače u Džamiji, HDLU-u (Hrvatskom domu lajk... likovnih umjetnika), otvorena je monumentalna izložba kipara Marina Marinića "Mi Hrvati". Ne mislim ja sad tu nešto previše stručno glumatati pa naglašavati monumentalnost ovog Marinovog opusa, prepoznatljivu pomalo iščašenu figuraciju (kakav svijet - takva figuracija), o težini sarkazma i kritike upućene na sve adrese društva jer ne da nisam Boris Dežulović, nego nisam ni Enes Quien, ali s obzirom na nereakciju vodećih medija u Hrvata, stvarno ispada da je ova izložba tek jedan plus za HDLU.

Izložbu stignete, a trebali biste stići, pogledati još kratko vrijeme, do kraja Đej Arovog mandata u Vatikanu.

kromanjonci svih zemalja, izvinite

Da imam nekog jarana kao što Boro ima Kožu, taj bi me sigurno nazvao u dva sata iza ponoći da ispriča vic jer bi imao on baš taj običaj, kakav svaki pravi jaran ima, zvati u gluho doba iz kafane da ispriča vic. Koliko sad, Kožo bi me već sigurno zvao i pitao jel znam onaj kad razgovaraju Mujo i Haso pa se Mujo Hasi žali na zdravstvene probleme. Kao, ima mučninu u želucu, mijenja raspoloženje, stalno bi nešto jeo, ali u ludim slatkoslanim, gorkokiselim i sličnim nespojivim kombinacijama,... uglavnom, nabroja Mujo simptome, a Haso kao iskusan muž i otac i dr. House, odmah prepozna o čemu je riječ pa izvali: "Mujo bolan, svi simptomi su tu, ja bi reko da s ti trudan, al malo mi to neobično. Muško si, nemaš ti ba maternice." A Mujo, i dalje zabrinut nad sudbinom odgovara: "Ja bolan, znam. Zato me neki strah fata. Da nije vanmaternična?" Eto, takav bi mi nekakav vic Kožo ispričao, a ja bih se odmah sjetio kako nema vica ni iz čega i da iza svakog dobrog vica stoji loša stvarnost. A ni Mujo, ni Haso, nisu nam daleko. Evo ih u susjedstvu, komšiluku, svako malo navrate, barem do Makarske, ako ih otamo kojekakve čovječuljkuše i slične spodobe ne otjeraju kao nepoželjne.

Ima skoro dva tjedna kako je izvjesna ljudska tragedija, nazvat ćemo ga za ovu priliku di-đej, nekakav potpredsjednik stranke koja je po svojem nazivu zajednica, a po djelovanju organizacija, stao na branik svake hrvatske maternice u obrani politike hrvatske demografske zajebnice pa izokrenuo rukavicu i uspoređujući pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, dakle liječenje bolesti, sa Jasenovcem i Bleiburgom, sinonimima za zločine, verbalno ispalivši rafal gluposti:''Blaženi Alojzije Stepinac je rekao da je u povijesti hrvatske nacije Jasenovac najsramotniji čin koji se dogodio. Jednako tako i Bleiburg. Ovaj zakon se može staviti u razinu najvećih hrvatskih tragedija koje sam spomenuo. Stanimo tome na kraj."

Iskreno, poklisara jedne veće, starije i opakije organizacije od one u kojoj je di-đej potpredsjednik, organizacije koja je svoje mitološke svjetonazore i stavove nametala ognjem i mačem, i koja je govoreći o miru i ljubavi, stoljećima veličala krvnike i poticatelje zločina, uzimati za ozbiljno priličan je poremećaj. Ali masovna je to pojava. O njoj su pametno zborili i Einstein i Krleža.

Taj isti di-đej jučer je nastavio svoje laprdanje. "Nema većeg zla nego kad muškarac abortira", veli. Nisam siguran, a i da Muju pitamo, taj se sigurno ne bi složio. Znaju i Mujo i Haso da je od muškog abortusa opasnija muška vanmaternična trudnoća. Jer posljedice su kudikamo kompliciranije. Ali ako podpredsjednik organizacije nešto smatra, titula je tu ipak neki autoritet, onda tu ne bi trebalo biti nikakve sumnje, jer njemu je postalo jasno.

"Ovdje se događa jedan stvar koja je vrlo neugodna, a postavlja se pitanje tko nama ljudima daje pravo da odlučujemo za jedan život na uštrb pet ili šest drugih.  Nakon ozbiljnih razgovora s profesorima, bioetičarima, teolozima postalo mi je jasno. Ako je to odvojeno i u jednom trenutku dođe do spoja svi mi nastajemo, u tom trenutku počinje život. Neki smatraju da začeće nije početak života, ja smatram da jest. Prozvan sam čovjekom srednjeg vijeka, kromanjoncem, neandertalcem, desničarom, sve sam to spreman podnijeti moralno i časno za ovo što sam izrekao."

Prilično je brutalno nekoga tko paradigmatski prihvaća neke fantazije da je žena nastala od muškarčeva rebra, nazivati kromanjoncem, neandertalcem i svatko tko ga je tako prozvao gadno je promašio. Prikladnije bi ovog kromanjonca i neandertalca bili nazvati ga čekićem. Ili nakovnjem. Unatoč povremene plemenitosti harmonije gibanja valova kojih smo ponekad svjesni usljed postojanja istih, čekića i nakovnja i stremena.

I u ovog našeg di-đeja nema nedoumica. Zna se hijerarhija, tko svime upravlja, a tko sluša, tko o svemu odlučuje, a kome je gdje mjesto. Jedino nisam siguran kojom bih logikom mogao objasniti tijek sljedećih misli i rečenica:

"Osobno smatram da je nama muškarcima nerazumljivo što znači nositi život u sebi. Iz tog razloga smatram da kod ove teme najveću odgovornost imaju muškarci, a još više kod teme abortusa. Nema većeg zla nego kad muškarac abortira. Kako? Lako. Nagovorom."

Ali zato znaju i Mujo i Haso, i dr. House također, da je i od muškog abortusa i od muške vanmaternične trudnoće još gori i još opasniji - propali abortus.