Živjeli smo u Ulici 6. aprila na drugom katu dvokatnice s dva ulaza i
sa po šest stanova u svakom ulazu. Osim nogostupa pred zgradom, ulaze
je spajao i podrumski hodnik, raj za igru žmire, i u kojem nam ni
najmanje nije smetao ni pomiješani miris memle, drveta i ugljena, ni
silna paučina obrasla prašinom, ni lagan hladni vjetrić koji je sve to
nosio dok je vani sunce palilo i zemlju i travu.
Te je
sedamdesetprve, nakon hrvatskog proljeća, čijeg postojanja nisam bio
svjestan, došlo za mene bitnije bosanskohervegovačko ljeto koje pamtim
po gostima iz dalekih krajeva. S drugog kraja svijeta. Onu je kuglu od
kasice-globusa trebalo skroz okrenuti ne bi li se vidjelo gdje žive teta
Cela, njezin muž i sinovi. U posjetu nam je došla s mužem i svojim
mlađim sinom koji je od mene bio mlađi oko godinu dana. Taj je strašno
puno pričao i to nekim meni skroz nerazumljivim jezikom. Sve što sam do
tad čuo o tim nepoznatim jezicima nije bilo ni blizu ovog što je Vili
prevaljivao preko svojih usta. Sporazumijevali smo se gestikulacijom.
Nuđenjem igračaka, otimanjem igračaka, vikanjem, kao da će buka probit
taj zid nerazumijevanja, da će se slova i riječi odjednom tako posložiti
i da ćemo se razumjeti kao što bi i trebalo. Sličnom sam slučaju
pokušaja visokodecibelnom sajlom probijanja zaštopanog komunikacijskog
kanala svjedočio godinama kasnije kad je policajac u Gundulićevoju u
Zagrebu objsšnjavao dvjema Talijankama da ne mogu tu parkirat auto, i da
ga trebaju maknuti, maketi. "Ma-ket auto! MA-KET auto!!!" Nije pomoglo.
Ni meni, ni njima.
Naš je stan svojom sjevernom stranom,
kuhinjom i blagovaonicom skoro uvijek zatvorenim hladnim balkonom ispred
kupaonice, gledao na ulicu i na malonogometno igralište s jedne strane,
a s dvorišne se strane, sobama, preko nekoliko kuća, pogled pružao
debelo iza olovke s koje se jutrima i po danu znao čuti nekakvo
zavijanje. Pri dnu olovke bila je svijetlozelena kupola. To su stariji
zvali džamijom.
kakav otac, takav sin
Iz jedne sobe se izlazilo na sunčanu terasu. S te smo terase, bilo
je to u ljeto sadamdesetprve, moj australski bratić Vili, koji je
ustvari Billy, i ja, a na njegov nesebičan nagovor bacali moje igračke.
Uglavnom kocke i autići, a bilo je tu i drugog igraćeg materijala,
završili su let s drugog kata u dvorištu iza zgrade. Vilijeva mama
Stella, koja se u početku zvala Cecilija, bila je prilično ravnodušna
prema tom događaju pojave teško identificiranivih letećih oblika. Moja
nimalo nije. Tu sam majčinu neravnodušnost ispirao suzama. Potpuno
obrnuta situacija s ravnodušjem dogodila se par dana kasnije kad je
susjed Miki u nekoj teško razumljivoj raspravi (jebiga, Vili je znao
samo engleski, a mi ostali sve osim engleskog) za vrijeme igranja razbio
glavu Viliju. Moja je ravnodušnost nadišla onu teta Celinu od par dana
ranije. Ta je ravnodušnost bila i dokaz krivnje u njenim očima. A mene
je za to bolio leteći medvjedić, ok, boljela me briga.
Danas smo
Billy i ja super. On surfa po australskim plažama, ja po internetu, on
piše fakture za izvršene usluge svoje agencije, ja besmislene statuse po
fejzbuku. Billy je za predsjednicu države imao Juliu Eileen Gillard, ja
khm, jel. Krokodili su nam nešto rijetko zajedničko. Samo što njihovi
žive u velikim australskim prostranstvima, a ovi naši svi u jednoj
malenoj bari.
