Pages

10 May 2021

dan pobjede


​N​edjelja popodne. S​unčan i ​slobodan dan, Dan pobjede. Dan pobjede nad zlom. Kroz zelene krošnje ​drveća u parku i uz rubove krovova okolnih zgrada ​probija pravo ljetno plavetnilo. Vjetar nosi tihe razgovore s propisno udaljenih stolova terase ​krčme na Knežiji, idealnog mjesta ​kako za naći smisao života i svega drugoga, maksimalni broj dopuštenih gostiju na terasi je trenutno nedosegnut, četrdesetdva, a ​Horvatima ​kod Slovenca ništa nije slučajno, ​tako i za uživati u spoznaji besmisla svakako. Zuj pčele oko grlića boce ​Primariusova ​Cvrkuta utapao se u cvrkutu ptica s gran​a​ mi iznad glave.


Preko puta, baš u liniji pješačkog prijelaza, klupa je. Na klupi postariji muškarac s licem i frizurom Michaela Douglasa. Pored njega leže crn ruksak i dvije nabrekle najlonske vrećice presvučene na naličje da se ne vidi logotip pripadajućeg trgovačkog lanca, uspravno poduprta naslonjačem klupe tamnoplava je futrola za gitaru. Miruje. Douglas. Samo povremeno prinese šaku licu, otpuhne dim cigarete i spusti je natrag na klupu. ​Vladar situacije. M​ršava majka s mrzovoljnim djetetom školskog uzrasta vuče hrpu vrećica iz obližnjeg trgovačkog centra. Izgleda, da se majku u ovom trenu pita, da bi i djetetu bilo mjesto u barem jednoj vrećica. Neka mlada žena u šetnju izvela pudlicu i topić koji u suradnji sa suncem radi sjenu na lijepom trbuščiću. Okruglasti djed hvata korak s unukom na malenom biciklu. Već drugi put u nepunih dvadeset minuta jedna žena u zimskoj jakni kakao boje pločnikom vuče kolica za dućan. Zažmirim, odlutam. Onaj cvrkut ptica i zuj pčele odnese me stotinama mjeseci i kilometara daleko. Prašnjav rub jednog slavonskog sela, u zraku se osjeti zrelost žita, tko zna čime uznemirene, raskokodakale se kokoši se iz posljednjeg seoskog dvorišta. Miris željeznice. Katran. Miris šumskog cvijeća, muk krava sa u travu zarasle padine brda povrh malenog bosanskog gradića, miješaju se glasovi s pijace, tržnice i placa, dogovaraju se količine i cijene. Školsko igralište. Titraju slike po unutarnjoj strani očnih kapaka kroz crven filter izazvan sunčevim zrakama što su se prošunjale kroz krošnje parka. Tek kakav manje smiren vozača rijetkog automobila u pokretu motorom razbija ovu nedjeljnu idilu.


Neočekivano, naglo poput ljetne oluje, ali tiho poput Doca Hollidaya, pojavi se i parkira napola na pločnik pred terasom krčme Ford karavan s policijskim oznakama. I još jedan. I još jedan! Dva, četri, sedam. Sedam policajaca! I svih sedam laganim korakom kreće prema onoj klupi s gitarom. Mirno, bez zvučnog talasanja koje bi prešlo cestu, ​ispituju ga, ​prepipavaju mu stvari, jaknu, džepove. Jedan uzima onu futrolu s gitarom i odnosi je do otvoreno​g​ prtljažnik​a​ auta​. Ootvori futrolu, a iz futrole, umjesto gitare izviri kundak. ​Nimalo iznenađen, malo ga izvuče i u rukama mu se ukaza cijela puška. Prava pravcata puška. Policajac mobitelom snima serijski broj, zatvara futrolu i gepek​, nešto govori u vokitoki​. Vraća se grupi​. Odjednom, to se dade primijetiti, ona kopija Michaela Douglasa posta​je ocufana i ofucana, učas se pretv​a​ra u malaksalog buntovnika zaboravljenog poput poslije kiše slučajno ostavljenog kišobrana polomljenih žica, poput zapuštenog ambara iza napuštene seoske kuće, pretv​a​ra se u lošu lažnu verziju meksičkog Desperadosa ​Antonija ​Banderasa za dokonu publiku na zagrebačkoj Knežiji, zadovoljnu ​​izborom piva​​ i svojim generičkim porukama​​​ "comme ci comme ça"​​, "pilot's six pack" i sličnim, ​na svojim majicama​​ masovne proizvodnje​​, publiku koja je na pitanje policajca​ skoro u glas odgovorila da nije ništa vidjela, a iz čijih se kasnijih komentara dalo naslutiti da je naš Michael ​Antonio Glen Ford bio na terasi i pokazao svoje nenasilne zube prije nego li je sjeo na klupu preko puta čekajući svoj vlak za Yumu. Ili Remetinec.


Smjestili su ga​, Desperadosa,​ u drugi auto i bez imalo buke, bez i najmanjeg oskvrnuća popodnevne nedjeljne idile, bez ijedne odletjele ptice s grane, bez ijednog otišlog gosta s terase, odmilili iz vidokruga. Uz posljednji starčev pogled sa zadnjeg sjedišta policijskog auta prema terasi, učinilo mi se, neki bi prepoznali prijetnju, neki olakšanje, da sam vidio i jedno lagano mahanje publici.

Zatvorio sam oči i osluškujuć cvrkut ptičica s gran​ae mi iznad glave,odlepršao u tusto istočnoslavonsko ljeto ​prekriveno žutom prhkom prašinom​ s utisnutim tragovima bosih ​dječjih ​stopala i zmijskim ornamentima biciklističkih guma.