Pages

Showing posts with label vlaška. Show all posts
Showing posts with label vlaška. Show all posts

25 October 2024

japanka bez tenisica

Danas je jednoj Japanki u Draškovićevoj tramvaj broj 4 pregazio laganu platnenu tenisicu.
 
Tako je počeo san, a onda sam se malo zamislio nad ostalim dijelom radnje i shvatio da bi netko mogao pomisliti kako kopiram Queneaua iz jedanaestice i zato sam odustao od toga da prvoj rečenici dodam to kako smo tu Japanku mi nagovorili da iz Vlaške potrči za tom četvorkom jer nas je pitala kako da dođe do Glavnog kolodvora, i to kako je njezin dečko, muž, svakako suputnik u znak soliidarnosti skinuo svoje tenisice i ostavio ih na pruzi pored njenih pa su zajedno ulicom hodali u kratkim bijelim čarapicama, kao i to da smo se mi, a to mi je i dalje malo nedefinirano jer nas ima pet-šest, vratili u svoje dvorište u Vlaškoj ulici gdje smo preparkiravali bicikle ne bismo li se dokopali ravnog krova kuće na kojem smo raspravljali o tome tko je Japancima rekao da trče za četvorkom.
 
Uglavnom, kad sam razmislio o cijelom događaju i odustajanju od dodavanja rečenica onoj prvoj, zaključio sam da je možda opasno ostaviti tu prvu rečenicu samu jer bi se od nelagode mogla iz jedne simpatične pretvoriti u demonsku. Htijući izbjeći sve zamke imitiranja i iritiranja, odlučim sve izbrisati i papir ostaviti uznemirujuće praznim.
 
"Čitao si Harmsa", čujem neki glas. "Ih, jesam", odgovorim. "Vidi ti se ponekad", dodaje. "A šta ću?" "Ništa, pripazi da ne ispadne ko s Queneauom".

15 July 2012

kreten na tren. zapravo na malo dulje

Nedjelja jutros prijepodne. Ni psa na ulici, tek rijetki prolaznik. U vidokrug mi, dok sam gledao preda se na suprotnu stranu ulice, na tramvajskoj u Draškovićevoj kod Vlaške u smjeru juga, s desna uplovi lađa. Crna kosa povezana na potiljku, Jackie O (OO) sunčane naočale, bijela cvjetna poluprozirna haljina do potkoljenica sa tirkiznom upola kraćom podsuknjom. Kopitaste sandale. Jedna loša kopija drugarice Jovanke s kraja prošlog stoljeća.

- Da nisu neki građevinski radovi? - progpvara lađa na praznoj tramvajskoj. Ruke su spuštene, iz ušiju ne vire ni žice, ni plavozubi aparatić.
Ignoriram. Zadržim pogled na oronulim pročeljima.
- Da nisu neki građevinski radovi? - ponavlja i dodaje - Već vječnost čekam, a tramvaja nema.

Pogledam na display. Četvorka dolazi za tri minute, jedanaestica za četiri.
- Gospođo, ovdje gore piše da tramvaji dolaze za tri, četiri minute. Nije vječnost, nedjelja je i tramvaji rjeđe voze.
- A jel? Pa mogla sam i pješke.

Šutim, pokušavam se izvući. Stvarno, sad i ja shvaćam da tramvaja stvarno dugo nema. Bilo kojeg.
- Opet, treba i noge čuvati. - nastavlja.
Da, i jezik također.
- Treba se štedjeti na svakom koraku. Da se duže živi. - ne zaustavlja se.

Uto se iz Vlaške promoli obla njuška javnog tračnog prometala. Na škripu trenja čelika o čelik zašvenka glavom. Starački pomalo ukočeno tijelo poprati pokret, zašušte haljina i podsuknja, nos propara nebo.
- Nego čujte, - sad već stoji direktno ispred mene - ova promjena vremena... nimalo mi se to ne sviđa. Ni-ma-lo. Jučer toplo, danas ovako...
- Znate, - ne mogah više trpjeti - vremenske prilike se ne događaju prema nečijem sviđanju. To su samo fizikalni zakoni u igri.
- A da?! Zakoni? - okrene se na drugu stranu pa promrmlja nedovoljno tiho - Svašta. Kreten.

Uskoči lađa u upravo pristigli plavi vapor što naviga za Afriku i otplovi u bespuća uređena fizikalnim zakonima.