Bio na koncertu. Dobro smo se zabavili.
Pink Floyd History Machine. Nema veze sa stvarnim Floydima, osim što su tribute band.
Koncert je bio u ponedjeljak, ali trebao mi je jedan cijeli dan da mi se dojmovi slegnu.
Na bini ih je sedmero. Klavijaturist i osnivač Massimilliano Savić, tako smo čuli u odjavi njegovo prezima, iako mislim da je više Sarri nego Savić, dva basa, jedna gitara, bubnjevi, egzorični žičani instrumenti i udaraljke, Danijelin pomoćni vokal i vodeći vokal, a taj vodeći je kao da otprilike najagilnijeg Freddyja Mercurryja zarobite u tijelo Gorana Bareta koji je zaboravio uzeti dnevnu dozu čega god u pokušaju da koraografski ujedini Led Zeppelin i Van Hallen.
A sigurno znate onaj osjećaj kad se noću vozite magistralom, rećemo od Zagreba i preko Bjelovara u smjeru Virovitice pa prema Osijeku, sad je bitan taj ravni dio od Virovitice, a iz suprotnog smjera dolaze auti s uključenim dugim svjetlima za koja nema razloga jer sve se vidi, sve je ravno kao Zemlja ravnozemljašima? I onda se još dogode neki radovi na cesti. Nisu radovi noću, po danu su, ali noću ostave one blješteće strelice napravljene od sto žarulja reflektorki. Prvo ti tuče u oči ona kolona iz suprotnog smjera, a onda te dokrajče radovi na cesti. E upravo tako izgleda lightshow. Ako lažem, nek radovi na onoj cesti smjesta budu zatvoreni.
Stišavanje kakofoničnog kolaža najvećih hitova originalnog benda pretapalo se u crkvena zvona servirana s preciznom klavijaturskom minijaturom i svaki poklonik prepoznaje High Hopes jer početak bje prepoznatljiv, nastavak su malo zbrljali. Ali oni su samo tribute band i postoji element zvan sloboda interpretacije uživo. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.
Otvaranje je krenulo s videom koji je bio na tragu angažiranih Watersovih, ali više kao srednjoškolski seminarski rad umjesto doktorata, s elementima pokušaja plasiranje edukativnog sadržaja i kuriozitetnih detalja iz povijesti Pink Floyda. "Ja fakat nisam znala neke podatke", rekla je poslije Tihana, obožavateljica svojeg muža koji je obožavatelj Pink Floyda. Koliko para, toliko muzike, moglo bi se reći da je koncert bio jeftiniji.
U jednom trenu, a taj je tren nastupio prije nego li su oni koji su nastupali odsvirali taktove druge muzičke numere, dakle već u tom trenutku mislio sam ustati i od njih odustati. Ne bih pogriješio, ali se ne bih ni na jedan pomalo mazohistički način zabavio.
Momentary Lapse of Reason bih iz nekoliko rezona momentalno preskočio komentirati, ali bit će da i tu vrijedi ono: ali oni su samo tribute band i postoji element zvan sloboda interpretacije uživo. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.
Najmanje popularan album Floyda, ostao je u sjeni.
Što se Zida tiče, The Wall su se potrudili više nego dovoljno dobro interpretirati zanemarimo li blago naglašenu crtu talijanskog izgovora engleskog teksta. Onaj vokalni pajac je po završetku izabranih i uglavnom prepoznatih aranžmana sa Zida, sljedeći set najavio pitanjem da jel ima onih koji su čuli za album Floyda naziva Animals. Alooo, ljubitelji Mozarta, jeste li čuli za Čarobnu frulu?! Poklonici Novih Fosila, znate li Milenu!? Psi s Animalsa su se malo, iako na neviđeno, posvađali s psima s Meddlea, ali sve je izvukao solidan instrumental koji je u pojedinim dionicama zvučao stvarno flojdovski. Neki u publici čak su i ruke dizali u zrak podrške. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.
Welcome to The Machine? Velkom tu di makina. Bilo mi malo neugodno zbog njih. Ipak se trude, vježbaju, treniraju, rade.
Damar srca s početka stvari Time više je zvučao kao topot konja iz Jonesove i Gilliamove montipajtonovske potrage za svetim Gralom, onaj s kokosovim polutkama kakve su i Tesli u ruke stavili na jednom američkom spomeniku. I krene svirka tako, krene, i traje, traje jedno desetke sekundi, a ti ne prepoznaješ. Čekaš sljedeći akord, ništa, sljedećih pet-šest, da se nazrijeti u kom će smjeru. Kad se smjer dao prepoznati dio publike počinje padati u trans ko Bracini sljedbenici nakon što ih ovaj pogleda. Dođe ti da ustaneš i odeš van, a onda te opet nešto zadrži. Izdrži još malo, tko zna što ćeš sve još čuti i doživjeti ovaj jedini put u životu. Sloboda interpretacije, tribute band i ostali argumenti.
Iskreno, ja ne znam kako radi taj njihov time machine iako je cijelo vrijeme ta makina vrijeme vrtila unatrag, zubac po zubac, album po album, ali onda je malo preskočila pa smo se našli drito s Arnoldom Layneom. Ne znam je li me Zvonac poslušao, ali sam ga u jednom trenu molio da ode do miks pulta i da dečkima kaže da puste taj jebeni bas da diše. Malo kasno, ali nedostižno. Iznuđeni bis, nešto kao sudačka nadoknada koju nitko nije očekivao, ali se znalo da će je biti zbog odugovlačenja s izvođenjem auta, bio je na razini koncerta: mjestimično promjenjivo s mogućnošću padalinai sunčanih perioda.
"Piiiink flooojd istori mašiiin!" Tako je zvučala odjava nastupa ove talijanske vrijedne skupine. Malo bezobrazniji bi rekli: Pink Floyd za sluhom siromašne. Tko mi je kriv što sam odavno ljestvicu podigao visoko. Dakle: Pink Floyd za sluhom siromašne.
Samo nemoj da mi netko sad kaže da tko me tjerao, mogao sam sve prije na jubitou provjerit. I Milanovića sam na predsjedničkim izborima birao nakon premijerske provjere pa eto ga na.
Bio na koncertu. Dobro smo se zabavili.
