Tu-dum,
tu-dum, u ritmu šlipera čelični kotači plešu po šinama.
Ravnica. Vlak. Kupe. Prazan.
Sjedim do prozora i čitam intervju s Perišićem u Playboyu. Vrata
odškrine žena u ljetnom kostimiću bež boje. Šešir na glavi ukrašen nekim
mrtvim cvijećem. Pravilne crte lica, ruž boje kože.
Sklapam novine.
Dolazi skroz do prozora pa me s visoka pita ima li slobodnog mjesta u
kupeu. Ne čekajući prvi odgovor pita me što čitam. Intervju, odličan je,
odgovaram i u znak dobre volje otvaram Playboy ne bih li joj pokazao
tekst, a iz njeg iskoči fotografija gole žene u nekoj izazovnoj pozi.
Okrenem nekoliko listova, opet gola žena! Listam dalje, opet isto! Malo
mi je neugodno. Bež ženi objašnjavam kao u Playboyu ima odličnih
tekstova i listam dalje, a sa svih redom otvorenih stranica smiješe mi
se razgolićene ljepotice. Znam, veli mi naslonjena na stolić uz prozor
kupea, i ja radim za njih. Valjda piše, pomislim. Mičem se sa svojeg
sjedala, nudim joj da sjedne, ona insistira na sjedalu pored.
Tu-drum,
tu-drum. Gumeni kotači Gradskog prometnog poduzeća Osijek neuspješno
pokušavaju pravnati asfaltne zakrpe.
Prenem se iz laganog lelujavog sna i iz onog se Playboy vlaka vratim u autobus taman na vrijeme da iz njega iziđem u
Desatičnoj ulici. U mene se sa svih svojih trideset godina i pedeset
kila zalijeće Irena. Užasno se veseli što me vidi, grli me kao nešto
najmilije na svijetu. Hvata me pod ruku, idemo do kioska na kojem
pokušavam kupiti poštansku marku od 50 centi plaćajući je novčanicom od
10 eura. Trgovac se grupi pred pultom žali i opravdava što mu još, a evo
podne je već, nisu stigle friške novine pa mora prodavati jučerašnje:
latinično izdanje Oslobođenja mini formata veličine 24sata. Odlazimo u
knjižaru.
Tu-du, tu-du, javlja se i trza me iz drijemeža alarm na mobitelu. Što ta stvarnost zna izdeformirat snove!
