moji razgovori s krležom

Matvejevićevi Razgovori s Krležom. Džepno, šesto, prošireno izdanje beogradskog BIGZ-a iz 1987., iz doba zagrebačke Univerzijade, moje druge godine života u Zagrebu, za tu priliku ušminkanom najvidljivijim kozmetičkim zahvatima: dovršenim renoviranjem Trga Republike i na križanju Savske i Končareve podignutim Ciboninim tornjem pored dvorane, "Mirkova cigara" znali su ga zvati, uređenim studentskim domovima na Cvjetnom i Savi i mnogim drugim sitnicama. 

 
Knjigu sam kupio jedne sunčane nedjelje otprilike tridesetak godina od izdavanja na sajmu na Britancu za svaki slučaj jer bolje dati deset kuna za knjigu pa bila i duplikat nego li propustiti takvu priliku. Poslije se ispostavilo da čak jednaku takvu već imam pa je ova čekala par godina svoju priliku da je netko otvori. Prilika se počela nazirati u subotu. U Gavelli je, nakon dodjele regionalne književne nagrade Predrag Matvejević Robertu Perišiću za roman Brod za Issu, odigrana predstava rađena po fragmentima Matvejevićevih Razgovora s Krležom. Dodjeli sam prisustvovao, predstavu nisam imao vremena odgledati, ali sam knjigu obećao nekome tko je nije čitao.
 

Vanesina posveta noni datirana je 06.11.1992. godine. Po izboru poklona, a i po rukopisu, dalo bi se zaključiti da je Vanesa bila mlada studentica. Vrlo vjerojatno je studirala komparativnu književnost, ali nije isključen niti jedan drugi studij. Naime, tada su svi studenti imali vremena i za čitanje knjiga. O noni manje: bila je Vanesina nona i sigurno je bila ponosna na svoju unuku.
 

Točno trideset i jednu godinu kasnije knjiga će opet doći u nove, ovaj put jedne nenonine ruke.

 

 

 

raženi kruh, panceta i jogurt ili san u snu

Tu-dum, tu-dum, u ritmu šlipera čelični kotači plešu po šinama. Ravnica. Vlak. Kupe. Prazan. Sjedim do prozora i čitam intervju s Perišićem u Playboyu. Vrata odškrine žena u ljetnom kostimiću bež boje. Šešir na glavi ukrašen nekim mrtvim cvijećem. Pravilne crte lica, ruž boje kože. Sklapam novine. Dolazi skroz do prozora pa me s visoka pita ima li slobodnog mjesta u kupeu. Ne čekajući prvi odgovor pita me što čitam. Intervju, odličan je, odgovaram i u znak dobre volje otvaram Playboy ne bih li joj pokazao tekst, a iz njeg iskoči fotografija gole žene u nekoj izazovnoj pozi. Okrenem nekoliko listova, opet gola žena! Listam dalje, opet isto! Malo mi je neugodno. Bež ženi objašnjavam kao u Playboyu ima odličnih tekstova i listam dalje, a sa svih redom otvorenih stranica smiješe mi se razgolićene ljepotice. Znam, veli mi naslonjena na stolić uz prozor kupea, i ja radim za njih. Valjda piše, pomislim. Mičem se sa svojeg sjedala, nudim joj da sjedne, ona insistira na sjedalu pored.

Tu-drum, tu-drum. Gumeni kotači Gradskog prometnog poduzeća Osijek neuspješno pokušavaju pravnati asfaltne zakrpe. Prenem se iz laganog lelujavog sna i iz onog se Playboy vlaka vratim u autobus taman na vrijeme da iz njega iziđem u Desatičnoj ulici. U mene se sa svih svojih trideset godina i pedeset kila zalijeće Irena. Užasno se veseli što me vidi, grli me kao nešto najmilije na svijetu. Hvata me pod ruku, idemo do kioska na kojem pokušavam kupiti poštansku marku od 50 centi plaćajući je novčanicom od 10 eura. Trgovac se grupi pred pultom žali i opravdava što mu još, a evo podne je već, nisu stigle friške novine pa mora prodavati jučerašnje: latinično izdanje Oslobođenja mini formata veličine 24sata. Odlazimo u knjižaru.

Tu-du, tu-du, javlja se i trza me iz drijemeža alarm na mobitelu. Što ta stvarnost zna izdeformirat snove!

područje bez signala

Jučer, evo nema ni cijeli dan da je prošao, u potrazi za vinom Crazy Lud Red Oskara Maurera preko Sremskih Karlovaca i Subotice došao do Hajdukova, malog vojvođanskog sela na sjeveru Bačke, kako bi to opjevao gospodin Glas, Zvonko Bogdan. Danas, upravo sad, u naknadno dostupnom programu HRTi-ja Nikola zove Olega u Hajduke, u birtiju u Nuštinu, ekraniziranoj maloj poslijeratnoj i postprivatizacijskoj balkanskoj vukojebini iz romana Područje bez signala Robija Perišića. Dodamo li prekjučer pročitani Dežulovićev tekst o legendama Hajduka iz davnih dana, ispast će da me Hajduk ili hajduci svakodnevno prate, a što i nije daleko od istine. Bit će da je to sudbina rođenog dinamovca koji je plavu boju već u djetinjstvu znao mijenjati za crvenu, Savu za Neretvu i Mersey, ili za rudarsku zeleno-crnu u kombinaciji sa Stavnjom. Za bijelu pod plavim nebom i nad plavim morem, iako mi nisu mrski - nikada. Kad je bijelo u pitanju, najdalje sam otišao do Drave i osječkih bijelo-plavih.

 

Ajmo natrag u hajduke. Oleg, Nikola - Nuštin, Hajduci. Područje bez signala. Tko je roman čitao, shvatit će da autorima serije Ankici Jurić Tilić i Dadi Mataniću nije bilo lako. Nije bilo lako ni scenaristima Hani Jušić, Jeleni Paljan i Milanu Živkoviću, Ni Robiju dok je pisao nije bilo lako pa zašto bi ikome drugom poslije bilo. Ozbiljan zalogaj. I roman i serija. Tvornice radnicima, zemlja seljacima. Kako to gordo zvuči. Zapravo ne. Nostalgično. Gordo je nekad bilo. A bi li se moglo opet?! Vidjet ćemo.

 

Uglavnom, ako trebaš nekog iritantnog, da svojim nastupom i stavovima bude malo drugačiji od zamišljenog lika za vrijeme čitanja romana i da ti smeta od samog početka prve epizode, za ulogu poduzetnika, ili "poduzetnika" Olega, uzmeš Renea Bitorajca i nema fulanja. Treba li ti netko tko je poput Nikole ipak samo jednom nogom na zemlji, netko u kome je utjelovljeno inženjerstvo u nostalgičnom obliku ipak malo sputalo umjetničku stranu, uzmeš Krešu Mikića. Fali ti Janda, nuštinski Che ili Lech Wałęsa? Zoveš sjajnog Izu Bajrovića. Ambiciozna Lipša? Evo ti Tihane Lazović. Šeila? Mahnita i još lipša. Nema do Jovane Stojiljković. Ako ti treba još neka jaka muška uloga, za Branoša angažiraš Gorana Bogdana. S njim ne možeš promašit. Kamera, fotografija? Mrak. Muzika? Odlična. Od Konjuh planine do natruha sekvenci Bladea Runnera Hansa Zimmera. 

 

A jesam već rekao kako i koliko mi lik snene savjesti, lik Olega Renea ide na jetru? Na najjače.

 

Jedva čekam sljedeći ponedjeljak da u utorak pogledam drugu epizodu.

 

 

(foto: screenshot, Područje bez signala, E1/6, 00:00:35)