1982.

Jučer mi susjed ponudio čašu vina. Hoće on to. Hoće on, hoće i njegova supruga. I prije podne, u doba kave, i popodne, u doba čaja, i u međuvremenu ili kasnije, oni ponude čašom vina. U najvećem broju slučajeva jako dobrog vina, a ponekad to bude ponuda koju se jednostavno ne može odbiti. I baš je to ponekad bilo jučer.
 

"Pogledaj ovo čudo! Probaj! Ostalo od juče.
 

"Ovo "ostalo od jučer" nije, naravno, ni blizu onome kad u doba pred kraj ručka nenadano banu susjedi, pa ih nudiš ostacima: "ajte, ajte, pojedite, ionako ćemo bacit svinjama". Ovo "ostalo od jučer" znači da je vino prodisalo i razotkrilo svoju pravu sliku, i godine i stil života.
 

Probao sam, naravno. Arhivsko vino. Opa! Boja zlaćano jantarna, miris blag, a okus još nježniji. Svi tokajci svijeta i Mađarske mogu se sakriti pred ovom divotom. Ni nježnosti ne nedostaje. Dekantiranjem se izgubila trpkost, ostao čist med, bez mlijeka. Baršun na nepcu. Kadifa. Svila i kadifa. I misterija. Skoro kao u Lynchovom Plavom baršunu. Iločki traminac iz 1982. godine. S Principovca. 

 

Opa, opa! Ovo se ne događa svaki dan! A pije se još rjeđe. Skoro nikada. Blažena Prokleta avlija! Ne poznajem toliko vino koliko godinu. E, a koja je to tek godina bila.

Stolno računalo, tada se to jednostavno zvalo kompjuter, a Commodore 64 je 1982. ugledao svjetlo dana. Baš kao i Thriller Michaela Jacksona. Možda upravo zato, zbog Thrillera, osoba godine po Time magazinu prvi put nije bila osoba, bio je to kompjuter.
 

Sydney Pollack je snimio Tootsie s Dustinom Hoffmanom u glavnoj ulozi i Jessicom Lange u prvoj ženskoj sporednoj ulozi koju je prepoznala i nagradila i američka filmska akademija, a Jessice se sjećamo od godine prije, s kuhinjskog stola neke američke vukobejine u kojoj joj poštar Jack zvoni dvaput. Spielberg je snimio Vanzemljanina, E.T., film kojeg sam gledanje uspio dogurati do preko pola, a Ridley Scott je snimio Bladerunnera po romanu Sanjaju li androidi električne ovce, Philipa K. Dicka koji je baš te godine otišao u vječna lovišta ostavivši za sobom pregršt pisanog materijala u formama romana i kratkih priča, izvor inspiracije za mnoge kasnije filmske uratke iz žanra znanstvene i ine fantastike kao što su Total Recalla, Minority Report, Man In The High Castle. Za razliku od E.T.-a, Bladerunnera sam odgledao do kraja. Preko nekoliko puta.
 

S Philipom K. Dickom, nepovratno su otišle i Grace Kelly, Romy Schneider, Gala Dali (ranije udana i Eluard) i Ingrid Bergman. Umro je i Reiner Werner Fassbinder. Godinu-dvije kasnije u Studentskom centru u osječkoj Istarskoj ulici prikazivat će retrospektivu njegovih filmova u deset večeri. Izdržao sam do devete. Danas se mnogi mogu naći, samo mi nedostaju neki titlovi. Gilles Villeneuve je poginuo na belgijskoj F1 stazi Spa. Otišli su zauvijek i Nikola Šop, Henry Fonda, Jacques Tati i Martin Feldman. Arthur Rubinstein, Frano Kršinić. Umrlog je Leonida Brežnjeva zamijenio Jurij Andropov.
 

Te se godine rodila državna tajnica za sport Janica Kostelić. A uz milijarditog tada trenutno živućeg Kineza, glavu su na ovaj svijet promolili i nogometaši Adriano, Kaka, Darijo Srna i Petr Čech, atletičarke i atletičari Jelena Isinbajeva, Ezekiel Kemboi, Tyson Gay, Asafa Powel i Justin Gatlin. Rodili su se i lijepa Anne Hathaway, najjači vatrogasac na svijetu, Stipe Miočić i mnogi drugi. Neki još ne.
 

Tu će, tisuću devetsto osamdeset drugu, mnogi pamtiti po Dinamovom osvojenom prvenstvu Jugoslavije. Ćiro s bijelim šalom toliko je zaludio navijače Plavih, da su na osječkom gostovanju nedovršene zapadne tribine Gradskog vrta, uz ilegalno provaljivanje ograde tamo gdje je ograde bilo, bile dupkom pune. Bio.
 

Italija je usred Španjoslke u finalu svjetskog nogometnog prvenstva pobijedila Zapadnu Njemačku. Reprezentacija Jugoaslavije je, s Pudarom na golu, s Gudeljem, Šurjakom i Jerkovićem, sa Zajecom i Deverićem, s braćom Vujović, Šestićem i Šljivom, Halilhodžićem, Petrovićem i Sušićem, iako jedan od favorita za Rimetov pokal, ispala već u grupnoj fazi. Vele teoretičari zavjere da su rezultati bili malo čudni. Bit će neka osovina Informbiro - Vatikan. Nisam bio.
 

U jeku jednog od najbesmislenijih od svih besmislenih ratova u povijesti čovjeka, rata za Malvinsko otočje, kraljici i Commonwealthu bliskima zvanom i Falklandskim, Nobela za književnost dobio je Gabriel Garcia Marquez i bio je hit u knjižarama i knjižnicama, onako, poput Stonesa, Floyda ili Beatlesa. Španjolska se upisala u NATO, a Helmut Kohl je postao njemački premijer.
 

Kraljici Elizabeti II bilo je samo 52, i dvadeset devet godina je tada bilo prošlo od kad je na svojoj svadbi probala tada pet godina odležani iločki traminac iz istog vinograda na Principovcu. Te godine joj se rodio unuk William.
 

Joža Manolić je imao 62 godine, Keithu Richardsu je bilo tek 37 godina, a ja sam imao 16 i bio (u)zbunjen samoupravnim socijalizmom, participacijom u upravljanju, Azrom i Idolima, Šarlom i Aerodromom, općenarodnom obranom i društvenom zaštitom, teorijom i praksom samoupravnog socijalizma, Nečistom krvlju Bore Stankovića, Krležinim Povratkom Filipa Latinovicza, Puškinom i Proustom, Ljermontovljevim Junakom našeg doba i cjelokupnim Šuvarovim usmjerenim obrazovanjem. Moji su, iako su mi ostavljali slobodu izbora, intimno željeli da upišem treći razred za tv-mehaničara ili barem za zubnog tehničara. Ja sam, i bez bacanja pogleda na naslovnicu Timea, odlučio svoj obrazovni put nastaviti u smjeru nula i jedinica. Ne ocjenama, informatici. A kad smo kod tog usmjerenog obrazovanja, Šuvar je, za razliku od mnogih mu suvremenika i kolega, svoj dio posla dobro odradio. Ali džabe sve. Otkopalo, zakopalo, a Mujo, koji je trebao postavljat cijevi, nije taj dan došao na posao.
 

Od Brecelja i Buldožera opjevani Štulić izdat će 1982. svoj trostruki album Ravno do dna. Idoli će snimiti Odbranu i poslednje dane, a Aerodrom Obične ljubavne pjesme. Umjesto Šarla pojavit će se Katarina.Te je godine dio Zemljana vidio najdužu pomrčinu Mjeseca u 20. stoljeću. Te sam godine znao za postojanje Iloka, čak i njegov položaj. Pojam traminac bio mi je poznat u istoj mjeri kao i mravinac.

I tako, dok pabirčim po sjećanjima potpomažući se slijednikom Timeove osobe te godine, u ustima mi, normalno, ni traga tom jučerašnjem tramincu. Samo je neki zapis u glavi ostao o nekom skladu aroma, ravnoteži koju pruža nosu i nepcu. Sjetim se Aldove priče o slučaju dvije tisuće godina starog taloga na dnu neke amfore. Zagrebao je nešto što se ispostavilo skramom nad dobro čuvanom vremenskom porukom. Miris onog doba koji je osjetio ostao je samo njemu u sjećanju jer do jutra cijeli se skriveni talog pretvorio u bezličnu mrtvu prašinu. Koja još uvijek živi u njegovoj priči.

osomnes

Danas. Plac. Kumica s jajima.

- Pošto su.
- Po kunu i pol.
- Može.
- Znate kaj, devet ih je.
- A dobro, nema veze, stavite jednu rajčicu.
- Ali, to vam ne vredi ko jaje.
- Nema veze, važan je princip, sve su ostalo nijanse.
- Ak Vi tak velite, nek Vam tak i bu!

Prošli mjesec. Isti plac, druga kumica, druga jaja.

- Pošto jaja?
- Osomnes.

Ostao zatečen. Jaja kod kumica na placu oduvijek imaju dvije cijene. Kunu i pol ili dvije, dakle, pakla je 15 i 20. Kako koja jaja, veća, manja, bijela, jajasta, i kako kod koga. Osamnaest - nikada!

- To su Vom joja Horvotice, veli mi.
- Kakve Hrvatice?
- Noše sorte. Mojšna su, ol im je ljuska tvrjša.

Kupim bez da sam ih pogledao. Jaja Hrvatice. Po osamnaest. Dođem doma, otvorim i imam što vidjeti: jaja su manja i zelenkaste su ljuske. I devet ih je. Eto - osomnes.

misa u spilica

Jutarnja šetnja od Luke do Kuta puna je iznenađenja. Bicikliranje također.

- Sestro! Molin Vas, samo malo, samo da pitan. - vozeći se prema meni i mašući mi s bicikla bradat će mladić. Svu mi nedoumicu razjašnjava švora u sivom na biciklu crnom. Pretekavši me prikoči, zaustavi se.

- Reci sinko.

- Kad je misa sutra?

- U Spilica?

- E.

- U desetipo.

- A jel triba rezerv... Ništa, fala lipa, sestro.

- Bokstobom, sinko. Adio.

masa za fugiranje

Treba ti možda dva deci mase za fugiranje za pokrpit iskrzane fuge na podu kuhinje. Mjesecima. Danas konačno odlučiš otići kupit tu masu za fugiranje. U najmanjem pakiranju.

Sjedneš na bicikl i vozi u najbližu trgovinu masom za fugiranje. Nekih tri koma devet kilometara. Masa za fugiranje. Voziš po biciklističkoj stazi, pokušavaš pristojno pješacima na biciklističkoj stazi objasnit zašto ih ne obilaziš po pješačkoj. Masa za fugiranje. Na križanjima čekaš zeleno iako pored tebe starica sa dvije štake uredno živi adrenalinski napucanim životom prelazeći tri trake brze gradske ulice na čisto crveno. Mirogojski rulet. Masa za fugiranje. Sam sebi si pomalo smiješan jer znaš da povremeno i napraviš neki prometni prekršaj, ali evo, danas se možeš češkat po glavi ispod kacige i razmišljat kako i u kojem dućanu kupiti masku kad u dućan ne smiješ bez maske. A otprije ih nemaš. Masa za fugiranje. Vjerojatno je to način sticanja prvog milijuna za koji se ne pita. Golema strugalica asfalta po Vukovarskoj diže buku i prašinu. Maska bi stvarno dobro došla. I masa za fugiranje. Voziš se pored ogromnog tmurnog i nimalo privlačnog pogona za proizvodnju sladoleda. Možda muhe nas gledaju upravo takvim očima. Masa za fugiranje. U nozdrve ti uđe miris, smrad zapravo, neodržavane kante za smeće. Natrulo bilje i poluraspadnute kosti pomiješane s pepelom. Miris iz djetinjstva. Nekad su sve kante i svi bokovi zgrada u našoj ulici tako smrdili. Masa za fugiranje. Jedna od tih i takvih kanti je pogodila moju mlađu sestru u glavu, baš kao mene stablo šljive u niskom startu. Možda sam bolje prošao. Ulaz u šoping centar s masom za fugiranje neugleda i neuredan kao i prije petnaestak godina. Samo je naziv promijenjen. Obaviš kupovinu pa kući.

Osim mase za gletanje, kupiš i pipu za kuhinjski sudoper i odgovarajući ključ broj 11.

sataraš

Ne znam je li kome blasfemično ili nije, ali dodavanjem sjeckane sušene rajčice u smjesu proprženih prodinstanih luka, paprike i češnjaka, sve još podliveno komadima zrelog paradajza, pomediteranio sam sataraš. E sad, jesmo li sataraš preuzeli od Mađara (szataras) ili od Turaka (satyr, potvrdio B. Klaić), ili je to svejedno jer su možda jedni od drugih prepisivali, ne znam, a nije trenutno ni važno. Važno je da još zera soli i ljutih papričica može zaokružit cijelu dinstanu priču. Faširanci bi dobro došli, čak i obični jednostavni medaljoni.

Kad smo kod faširanaca, od malih nogu mi nije bilo jasno zašto flaširano meso kupljeno u mesnici nije u flaši nego ga čika Alija zamota u debeli masni bijeli papir bacajući ga na vagu kao što se baca gust i vlažan malter na goli cigleni zid, a ona crvena kazaljka skače kao nad bikovim rogovima, na onim mjeračima snage u lunaparku. Onako kako mi je dnevnik bio nevnik, brašno bahno, a patuljak pasuljak, tako je i faširano meso imalo smisla jedino ako se zvalo flaširano. U istom omjeru smisla i besmisla bilo je i to da se na engleskom riječ opet ne kaže ofajv nego agejn. 

Čika Alije je mesar Alija Orhan i njegova je mesnica bila lijevo pored čika Softićeve fotografske radnje, salona i laboratorija. To je onaj isti mesar koji je bio prilično stiltan pitanjem i samo zato nije uspio prodati najlon čarape maloj Zrinki, prijateljici i vršnjakinji moje mlađe sestre, a koju je po njih u mesnicu poslao susjed čika Smajo iz čiste zdrave i prijateljske zajebancije. Orhan Alija je inače bio mesar velikog srca, velikog kao u vola. Jednom nam je prilikom, prije našeg puta baki i djedu, uvalio pola teleta kao znak male pomoći Bosne ponosne sušom ispaćenom narodu Slavonije.

Softićeva se pak imena ne mogu sjetiti, a upravo provjereno telefonom, ne mogu ga se sjetiti ni moji Savka i Hrvoje, uhvatio sam ih na krivom ispitnom pitanju. Javit će čim se sjete. I znam da hoće. Ime ću saznati, a prezime jednostavno nije bilo moguće izbrisati ni iz osobne ni iz kolektivne memorije jer skoro svaka treća fotografija iz arhive u kutijama za puzzle, za cipele, čak i u pravim fotoalbumima, po posljednjoj fotografskoj modi naoko nepravilno reckasto obrubljena, u kutu ima logo "Foto Softić". 

Kako god, čika Softić je, normalno, imao ime, čika Alija je imao sataru (satyr), a ja imam sataraš. Bez faširanog. Bez fotografije.

toner

​

​- Aj mi - zove me telefonom - kupi toner za printer pa pošalji. Ovdje toga nema.

- Aj. Samo, daj mi pošalji sliku da znam koji, ne mogu sad pisat, vozim.

- Evo, šaljem ti ove u boji, meni treba crni za taj printer.

- Može. Šta svaka boja druga kašetica? Dobar printer.

- Da dobar?! Zvijer!

Odem u najbliži dućan uredskom opremom, imaju stotine različitih tonera, tinti, kašeta, injet, laser, crni, u boji, skupno, zasebno, sve, nema valjda tog printera koji je bio na hrvatskom tržištu, a da oni nemaju odgovor. Bezbojne da tražim - imali bi.

- Dobar dan.

- Dobar dan. Izvolite.

- Treba mi toner za printer. Epson. Evo sliku imam.

Pokazujem na mobitelu pristiglu fotku čunjastih bočica zelenog, plavog i crvenog poklopca. Na vratu svake bočice nešto kao deklaracija, u dnu deklaracije masno otisnuti neki slični brojevi.

- Šifra vam je 53601-nešto na ovima u bpji, mora da je slična šifra i za crni.

- Dajte da vidim.

Gleda u te bočice na slici, stisla usne, spustila rubove, briga ozbiljna.

- Ja Vam ovo do sad nikad nisam vidjela. Mogu zapisat šifru pa naručit kod svojih i to je sutra u dućanu.

- A ništa od toga, treba mi danas jer šaljem van grada. Sutra mi je dan prekasno.

- Znate šta, probajte u Narodne novine otić. Oni imaju svega boga vraga.

- Je, hoću. Hvala.

Narodne novine kod Džamije, nema većih i prodaju valjda sve osim igle i lokomotive. Spustim se na donju etažu, sačekam da ljubazna teta trgovkinja objasni gospođi da nekih folija u tim nekim formatima nema jer ne postoje, ne proizvode se, osim eventualno po narudžbi za svemirsku agenciju, a to onda košta. A koliko košta? Pa naravno da teta ne zna, NN nisu NASA. Ispala je bezobrazna, naravno, a ova kokoš koja ne zna šta traži, ona je pametna, sve u šesnaest. Sad sam ja na redu. Možda imadnem sreće.

- Dobar dan.

- Dobar dan.

- Treba mi toner. Kao ovi, samo crni.

Iskusno oko sa sigurne udaljenosti odmahuje glavom.

- Ništa. Ni slično.

- A dobro, hvala.

- Probajte u Importanne Galeriji.

- Otamo dolazim.

- Onda Makro-Mikro, oni stvarno imaju čudesa.

Hvala. Molim. Doviđenja, doviđenja. Na bicikl pa...  Makro-Mikro... Makro-Mikro... Petrinjska! Dopedaliram, uđem u prazan dućan. Dobar dan, dobar dan, izvolte i to sve.

- Treba mi toner za Epsonov printer. Evo kao na slici, samo crni.

- Dajte da pogledam.

Pružam mobitel, beskontaktno čovjek gleda u sliku. Gleda. Pa malo bolje gleda.

- Ovakve nisam vidio.

Sad još bolje gleda. Bit će da čita tu zalijepljenu deklaracijicu.

- Gospodine - obraća mi se pogledom mesara kojem netko u dućan ulazi kupit najlonke - ovo su tinte za žig, ne za printer.

Šutim. Sekundu. Tri. Pet. Na pameti mi ona žena iz Narodnih s folijom, mislim, bez folije. Koji tikvan! Pokušavam skrenuti priču bar malo na svoj mlin.

- Onda nije ni čudo da u prva dva dućana gdje sam bio, ovakav toner nemaju, jel?

- Bojim se da je tako.

Sreća moja, osim slika tonera, dobio sam i sliku printera na kojoj se dalo vidjeti broj modela. Imali su ga u Makro-Mikru. Vjerojatno ga imaju i u Narodnim novinama i u Importanne galeriji.

tri žene

- Sutra definitivno moram. Obećala sam. Obećala, a ne da mi se.
- Ja to samo za svečane prilike. Ček! Zakaj si obećala?
- Šta ću, nisam od prestanka korone. Otad nekako nemam volje. Glava me zaboli čim pomislim da bi trebalo.
- Je, to s glavom se najlakše izvuć. I s temperaturom po novom. Jednostavno reci da ti se ne da i gotovo. Ne moš to vječno radit. Evo, ne radim to već petnes godina i opće mi ne fali.
- Nikad?! Ništa!?
- Ništa. Bez ikakih posljedica.
- Ja sam počela s dvanaest. Sad mi se već propisno gadi.
- Da?! S dvanaest?!
- Da. S dvanaest.
- Jel te neko natjerao ili...?
- Mama. Naučila me sve trikove.
- Mama te nije voljela.
- A kad sam najstarija. Sestre nisu bile te sreće. Ova najmlađa je prvi put tek otkad je s dečkom koji radi u Mercedesu.
- Pa da. On radi u Mercedesu, a ti curo rifljaj gore-dolje.
- Nije baš tako. Vole se.
- "Vole se". I?!
- I niš. Tako joj je svaku drugu-treću večer.
- Ja bi popizdila i poslala ga u kurac.

Tri žene. O peglanju.

crno zlato

Ima doba kad nemaš baš nešto pametno za napravit, to kad se budiš prije sunca. I onda se počneš bavit umalo pa beskorisnim stvarima. Rećemo, konzerviranjem zimskih stvari, skupljanjem napuštene paučine, čišćenjem i preslagivanjem knjiga. I u tom skidanju prašine i premetanju, možeš svašta naći. Naprimjer, na popratno pismo Službe općih poslova umetnuto u knjigu poslanu svojem kolegi radniku, mali znak pažnje ukazan vrlom pregaocu i graditelju samoupravnog socijalizma na putu u besklasno društvo. Propaganda? I to isto. Matko Peić, Crno zlato, godina izdanja: 1974., izdavač: Ina-Naftaplin. Firma je prošla afirmativne i zlatne sedamdesete, ozbiljne osamdesete, povijesne devedesete... Danas? Ne znam, znam samo da im zgrada u Šubićevoj zjapi prazna.

pčele

Stojim pod trešnjom. Prometa u gradu u tragovima. Sa ograde se, zobajući ostavljene mu sjemenke, povremeno oglašava kos. Iz daljine, s nekog ruševnog krova, sporadično dopiru ritmični udarci čekića po cigli. Dum-dum, dum-dum, krck. Majstori rastavljaju onemoćali dimnjak. U pauzama nastalu tišinu preplavljuje melodija zujanja. Zuj pčela. U trešnji ih cijeli roj. Od cvijeta do cvijeta letuckaju, marljivo skupljaju blago. Nakratko im se pridruži jedan bumbar. U glavi stih: i zuje zlaćane pčele.

 

Nema šanse da bih na pitanje o autoru stiha točno odgovorio. Bilo bi to čisto pogađanje, priznam, al nisam siguran da bih i pogodio da je to Vladimir Vidrić, da je to drugi stih prvog od Dva pejsaža, ne bih znao ni da sam u Potjeri za Milijunašem. Ali taj mi je stih ostao negdje duboko urezan kao kasnije prepoznata asocijacija na jedan davni trenutak i isplivao jučer dok sam stajao pod trešnjom.

 

Zažmirim. Treći sam osnovne, možda četvrti, proljeće je. Za Vidrića ni čuo. Moj prijatelj Nebojša i ja, tada skoro nerazdvojni, idemo u posjet našem prijatelju Zoranu. Zoran živi iznad našeg gradića gdje njegovi na brdu imaju kuću. I vrt. I voćnjak, i njivu i livadu. Na livadi prvi put vidim nadutu kravu. Inače je krava takva kad se preždere djeteline i prijeti joj opasnost od eksplozije, objašnjava nam i umiruje nas odmah Zoran jer ova je samo stelna. U kasnijim razredima škole saznat ćemo da to ima veze sa nekim plinovima, ta nadutost od prežderavanja djetelinom, a ova stelna nadutost što je i kako nastaje, saznat ćemo dosta kasnije.

 

Stelno je meni još od predškolskog doba značio samo jedno: mlijeko te krave smrdi nepodnošljivo, toliko nepodnošljivo da su moji, čim bih se ja požalio da ne mogu piti mlijeko jer "ne valja", mijenjali ženu koja nam je nosila mlijeko, uz primjedbu da im je krava stelna. Nosila, znači je da nas svako jutro na pragu ulaznih vrata stana na drugom katu zgrade broj 6 u Ulici 6. aprila dočekuje staklena boca sa svježim, nekad još toplim mlijekom. Kad se sestra rodi, nosit će nam dvije. Stelna krava će, objašnjavali su mi, roditi malu bebu, tele, kao što će i mama na zimu roditi bebu. Telad su mi draga, mila, ali sam se nijemo nadao da mamina beba neće bit tele jer bi to bilo dosta nezgodno. Krevet, kupaonica, stol u kuhinji, drugi kat, nemamo mi kuću, ne ide nikako.

 

Nakon par sati istraživanja i landranja brdom, Zoran, Nebojša i ja zaliježemo na padini voćnjaka. Tiho je. Ni muka krava, ni pjeva ptica, ni povjetarca. Samo nam iz probeharale trešnje zuje zlaćane pčele.

 

Otvorim oči. Iz daljine tu i tamo dopre dum-dum, dum-dum, krck. Pčele i dalje zuje.

 

stres, san, stres, nešto

Ne moš poslije radnog dana prepunog stresa, tišine i prašine, ni popodnevnu dremku bacit bez da te iz sna trgne kakav potresan udar. A taman krenuo na put.

Vozim bijeli kabrio, ostao mi od sinoćnje priče, sicevi bordo crveni, Panama šešir, sako bež boje ko slovo mi na vesti iz ranog djetinjstva. Sunčane ove iste. Cigara u ustima punim osmijeha, dodajem gas lagano, ritam klipova u motoru se poklapa s onim iz zvučnika. Skupljamo se. Idemo nešto pojest i popit pa na koncert. Fat Freddy's Drop.

Odjednom - ŽBAM!

Cigara završila u šajbi, šešir također. Šleper iz Klagenfurta mi se zabio u zadnji dio auta! Zdrmalo me gadno. Otvorim oči, trgnem se. Sanjam. Nema Jaguara, nema Panama šešira, al nema ni šlepara. Dobro je, u krevetu sam.

Kako dobro!? Nije dobro! Nije valjda opet?! Mora da je preko 4° po Richteru. Hoće li sad i repriza?! Žmirim, osluškujem. Čujem svaku ptičicu iz parka ponaosob, usporene korake starca sa štakom, pašče šapicom čeprka oko žbuna.

TRES! 

Bez imalo nježnosti i ljubavi, pneumatika zatvara otvorena ulazna vrata u zgradu: susjeda izlazi van. Cvrkutavo pozdravlja starca sa štakom i psom.

samoizolacija, dan sedmi

Dan sedmi, nedjelja. Naspavan se čovjek lako budi rano. Pet je i nešto, završavam s gledanjem filma. Total Recall. Ne onaj s hatevea sa Schwarzenegerom, ovaj noviji, s Kate Beckinsale i Jessicom Biel, dobro i s Colinom Farrellom. Pickbox. Redatelj, prezimenjak mi tetkov, dosta se potrudio: kad je već autor romana ujedno i autor Sanjaju li androidi električne ovce, nije se Wiseman libio posuditi dosta toga od Ridleya Scotta. Nema veze, gledljivo, zavodljivo do mjere da se ufuraš u virtualnu realnost, koronična samoizolacija daje rezultata, a i taman će mi vrijeme proći do prvog jutarnjeg mjerenja temperature, koja se, hvala na pitajnu, drži i dalje u granicama pristojnog. Film završio, perem zube, pristavljam vodu za kavu, pregledavam poruke, odgovaram, provjeravam vremensku prognozu. Bit će i snijega, vele.

I tad kreće.

Zaljuljalo ko na Petru Hektoroviću kad more udari! Potmula buka. Zatresle se police, monitor zaplesao po stolu, krcka negdje u zidovima! Tajac. Otvorim prozor. Ni c od cvrkuta proljećem razbuđenih ptica, lišće se, ono malo što ga ima po granama, ukočilo. Nema ni vjetra. Netko je jebeno naglo stisnuo pauzu na daljinskom. Po podu se hodnika poput stakla razbila boja sa zidova. Napuknut zid iznad ulaznih vrata. Šta sad?! Šta jebeno sad?! Ruksak mi je spakiran za eventualni odlazak iz samoizolacije u zaraznu, uzimam punjač za mobitel, cigarete.

A onda opet!

Zatreslo da iz kuća istjera i neodlučne! Skupim stvari, obučem neku proljetnu jaknu, shvatim da nije dovoljno, obučem još jednu zaključam stan i bjež van! Uz zgradu nikoga, svi se od nje odmakli onako kako bi i međusobno zbog korone trebali. Pasa je skoro ko i ljudi. Pahulje lebde zrakom. Zamotani u deke, ljudi, drže cekere, torbe, kofere. Svima mobiteli u ruci, tipkaju, tiho razgovaraju. Držim dvostruku distancu. Samoizolacija u prirodi. Pogledam u mobitel, baterija na 28%. Jebiga, dok traje, traje. Kapa mi i rukavice ostale u stanu. Uopće nemam predodžbu što raditi, što napravit. Sad, za sat, danas. Uopće. Zapalim, zbrojim se. Neki ljudi ulaze u zgradu, mašu sa svojih balkona, vraćaju se natrag. Kad će sljedeći udar? Nije pitanje, hoće li nego kad će. Jesam li trebao skoknuti po rukavice? I kapu, naravno. Je li zakon velikih brojeva i matematičko očekivanje na njihovoj kamikazičnoj ili na mojoj kukavičkoj strani? Nema smisla, nisu to neovisni događaji. Zapalim još jednu. Šta mi je ono jučer B. spominjao? Da! Obilazi mater, donijeti hranu, lijekove i to, kad ovaj put, zazvoni joj fiksni. Frizerka. Nudi usluge po doma. U rukavicama. Stara se premišlja, B uzima slušalicu i frizerku šalje u tri pičke mile matere. Ne čudimo se. Debili su oko nas.

Kružeći po travnjaku nedefiniranim putanjama povremeno se približim zgradi. Gravitacija radi svoje. A i hladnoća. Da skoknem po kapu? Ili ipak ne? Strah. Sad je možda ipak na redu novi udar. Odšetam dalje. Odgovaram na pozive, odgovaram na poruke, mobitel pao na 26%. I D. mi se jučer povjeravao. Pisat će dnevnik. Ima odličan naslov. Naslov je za pet. I za dobru britansku seriju kriminalističkog karaktera s elementima misterije. Par dana kasnije ću skužit da je nešto slično ugedalo svjetlo dana. Ali, reći će, ja sam se prvi sjetio! Možda. Možda i nisi. Al napisao sigurno nisi.

A da ipak? Na brzinu trknem. Valjda neće baš sad. Ili hoće? Trebao sam prošli krug. Mobitel blipće, zvoni, vibrira. Još poruka, još poziva. 24%. Morat ću racionalizirat potrošnju na nižim temperaturama. Ajd još jedan krug pa ću onda. Vidit hoću li. Pričao jučer i sa F. On je do grla u svojevoljnoj staračkoj izolaciji. Nismo se čuli godinu i više. Taman da se prisjeti djetinjstva u Zadru, oca, majke, svojih nepodopština i nestalih običaja. Šetnje po rivi su izmišljotine novijeg doba, toga nekad nije bilo. Slobodno vrijeme se koristilo za objede, odmor, za ubit oko, a ne za besmisleno šetanje.

Pahulje su nestale. Neke su prizemljile po parkiću, neke je vjetar odnio dalje. Prošlo već previše vremena. Prsti na rukama mi se smrzavaju, prsti na nogama također. Gledam meteorološku prognozu za sljedeći tjedan. Snijeg stiže minuse. Ovo nema smisla. VAR je kriv za sve, i to onajna tekmi Dinamo - Šahtjor, neki dan je to lijepo obrazložio banjalučanin Dragan Bursać. Samo, on je malo iskarikirao talijansko istraživanje nulte točke korona booma. I napisao je to prije potresa. A šta sad? Penal i kazna?

Prijateljičine prijateljice poznanica ima kćeri. Tinejđerke. Prepričava mi priču. Cure svaku večer idu na Cmrok. Korona party. Dok je takve omladine, ne trebamo brinuti za budućnost.

samoizolacija, dan šesti

Da dan šesti. A ko će ga se opće sjetit nakon ovakvog jutra i dana sedmog!? Lagano stanje šoka. 

Sjetit ću se. Prije nego snijeg padne.

samoizolacija, dan peti

Petak, dan peti. U dva kuta sobe, ona gornja, paučina. Napuštena. Nema hrane za pauke, napisali bi Coheni. Kroz otvoren prozor ulaze cvrkuti ptica i zvuci udaljenih automobila. Čuje se i pokoji tramvajski tu-dum-tu-dum. Hitna prošla četiri puta. Gomila ljudi šeće pse. Čini se da neke ​iste ​pse svako malo šeće netko drugi. Da nije tkogod otvorio rent-a-dog? Samo da je vani bit. A do prije deset dana skoro nikog nisi mogao odvojit od mobitela, tableta, laptopa, psi trpjeli i potajno pišali po balkonima, ko ima, il u sebe.

Podlegao iskušenju samoizolacije. Oprao prozore. Lagani upgrade s prastare Viste na pristojni XP.

Predratni mi drug i prijatelj nudi svježu sarmu od jučer, najbolju, znam. Šalje link. http://radio.garden/ Možeš, piše mi, slušat sve osim Brexitaša, Boris ne da. Lijepo, ali meni tišina tako paše da i kompjutor povremeno gasim zbog šuma ventilatora. Frižider ipak ne gasim.

Roditelji, ovi naši stariji, postaju sve veći problem. Kao da nam vraćaju za naše tinejđerske mušice. Onaj moj nije normalan, govori mi prijateljica. Zamisli ti, on onakav, plućni bolesnik, smislio u srijedu ić kupit srdele, i nema, ma nemoj mi reć da nema sredela, i onda mi kaže da kad je vani onda je kupio bocu mineralne! Pa jebem ti mineralnu da ti jebem! Nisi je pio godinama, sad si je kupio! A mama? Mama mora kuvat. Šta mora? Tetiva desne ruke joj, zamisli, govori mi, na koncu, a ona mijesi tijesto. Po piz dit. Jučer je išao po mortadelu i grincajg. Nastavlja glasom oponašat oca. Ne uzima košaru, on to sve u rukama, teta na odjelu mu nareže dvajs deka i da mu u ruke. A jel imaš masku i rukavice? Masku imam. A rukavice? Nikad! Bit će da je samo važno izać van i prkosit. Kome? Virusu? Ne, nama.

Neki se inate, neki slušaju smiješno odjevene cirkusante, neki slušaju kretena koji poziva na šetnju i ljubljenje, neki misle da su jači od tih sitnih beštija jer su se tukli i sa većima i, znaju oni, opasnijima. A virusu mnoge stvari uopće nisu bitne, nije mu važno gdje ste bili devedesprve, ne jebe ga ni to što ste uzoran član partije i dogurali ste do tajnika županijskog ogranka, baš ga briga na kojoj marki automobila otvorate prozor, nije mu bitno imate li milijune na računu ili kredite za vratom, bavite li se bitcoinom, muljate li s poljoprivrednim poticajima, sjeckate li luk ili vozite tramvaj, boli virusa, daprostite, kurac kojeg nema navijate li za Hajduk ili Dinamo, kao i za to tko su vam tata i mama, apsolutno ga ne zanima jeste li ateist ili idete u crkvu. Doduše, ako i dalje idete, pozdravit će vašu odluku, pogotovo ako vas se skupi malo više.

Zove prijatelj iz starog Tokija. Vozi se kući pa jel šta treba. On išao od kuće radit na posao. Došli oni dani u mjesecu kad nije lako bit muškarac. To su oni isti dani kad je i ženi teško biti žena. Pričamo o znanstvenopopularnim kanalima na Youtubeu. Ima ih više nego bi mi samoizolacija i s produžecima mogla trajati. Kolko ti je još ostalo, pita. Ko da sam u vojsci ili zatvoru pa brojim sitno. Četri dana, odgovaram. Ajde, veli, proće to brzo pa ćemo se onda vid... pa ćemo se onda opet čut. Smijeh. Obostrani. Možda. Ako nam peta kolona u našim vlastitim redovima ne navuče totalni belaj na glavu.

Betelguez se u ovom našem vremenskom vidokrugu već mjesecima napuhava. Delfini se okupljaju sad već i u Veneciji. Treba lagano pripremit ručnik.

samoizolacija, dan četvrti

Četvrtak, dan četvrti. Temperatura porasla. Cijeli dan preko 37. Malo 37 sa 0, malo 37 sa 1. Krenem ga oprat pod mlazom vode, toplomjer, a iz pipe - vruća voda. Stup žive iskočio do vrha i ne da se spustit ni u zamrzivaču. Kako sad mjerit temperaturu? Ponovo krenuo tražit stari toplomjer. Našao svjetlomjer. Neće pomoći.

Zove prijateljica. Nismo se vidjeli od pretposljednjih Dana Zapruđa. Pita za zdravlje. Pričamo o karantenama, o zajedničkim prijateljicama i prijateljima. Kaže mi da nisam jedini izolirani kojeg zna i da iz prve ruke zna da skoknuti do dućana dans jako košta. Veli mi i da joj se brat javlja, raspitivao se za majku koja je u staračkom domu. Kao, pitao njegovateljicu jel pita mama za njega, a ova odgovorila da pita jedino kad ce ručak. Prijateljica zaključila da je mama skroz dobro. Ne ulazim u detalje, ipak su to obiteljske stvari.

Smeće se gomila ko poruke u WhatsAppu, ali nije problem: biootpada nema jer sve jedem bez ostatka, očišćene limenke, plastiku i papir razvrstavam i slažem u hodniku, a pepeo cigareta po neizravnom naputku gradonačelnika, specijalista za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, čuvam za pranje ruku ako mi nestane sapuna. Njegov pak osobni Alberto Bertorelli apelira na svekoliki puk, skupa sa svim državnim institucijama, da izvjese hrvatske zastave po prozorima. Ima virus da se usere kad vidi zastavu, tražiće prvog šišmiša da se kući vrati.

Nakon pola dana sjetio se da toplomjer poslije mjerenja treba otresti. Evo ga radi normalno. Vrijeme mjestimično, temperatura ugodnih 36 sa 5, mora nema, nema ni bofora.

Između slika i slova, danas je to između Frosta i Džamonje, pratim događanja po svijetu i okolici. Mexico razmatra mogućnost zatvaranja granice sa SAD-om. Gospa najavila obustavu ukazanja i javljanja. Ravnatelj mostarskog KBC-a nije.

samoizolacija, dan treći

Dan treći. Kao da je osmi. Ne zbog duljine dana nego radi zadanog mi perioda izolacije.

Skončava zima. Ide ranvodnevnica, ide proljeće. I sunce. Ali samo na prozorčiću i to kad je u kadru ili odbljesku. Pravo vrijeme za ostat doma i posvetit se čišćenju. Smišljam redoslijed. Smislio. Prvo teže, onda lakše. Evo me već sat vremena čistim po draft folderu mejla. Prepolovio ih! Gledam prozore, gledaju oni mene. Šute oni, šutim ja.

Telefon, naravno, ne odmara. Prijatelji su tu da pomognu. Fizički, da donesu što ti treba i ne treba. Psihički, da ne kloneš duhom. Znaš, veli mi jedan, nećemo ga imenovati, najgore je što ti sad u karanteni možda ne bude ništa, a onda virus fasuješ za jedno mjesec dana. Slušam ga i mislim, pa Robi, stvarno si u pravu.
Kad telefon miruje, buljim u ekran. Oči su mi četvrtaste po cijeli dan. Jack Frost je u nekim detaljima skinuo inspektora Columba. Neka, ne smeta.

Istekla mi jednogodišnja licenca antivirusnog programa.

samoizolacija, dan drugi

Prošao drugi dan. Duži od prvog za jedno devet i pol sati. Jer prvi je počeo s Onim pozivom u pola deset. Dobar dan, dobar dan, Vi ste taj, jesam, ja sam ta i vi ćete to, i to i to, i tako sve do tada, osim ako, a onda ćete to, a mi ćemo to i to, jel sve jasno, jeste. Decidirano, profesionalno, umirujuće i uopzoravajuće, s dozom brižnosti i prstohvatom zvjezdane prašine optimizma u glasu. Jedino nisam saznao šta ću sa smećem, kako ga se riješit bez da plašim ljude, uglavnom stariju nejač iz našeg ulaza u zgradu. Možda je i to rekla, al ja sam se u taj glas zaljubio da sam skoro zaboravio zapisat mejl adresu i broj telefona. Umalo sam napisao da se ne sjećam kad mi je neko žensko bez pitanja dalo broj telefona, a onda se sjetih jedne Charlize Theron iz našeg sokaka. Mislim, i to je bilo kao poslovno, ali dobro zvuči.

Jučer morao mobitel dvaput punit jer je bez prestanka u pogonu. Nije sve zbog razgovora, internet isto troši. A kad smo kod razgovora, razveseli čovjeka kad vidi da su mnogi spremni donijeti još vruću pitu, sirnicu, krompirušu, iz pećnice izvađenu teleću koljenicu s raštikom, sir i pršut, masline, vino, šta god treba. Svi, ali svi, nude uglavnom hranu. I piće, ajd. I poneku knjigu. I film i seriju. I svi se raspričaju, kao da mi ne bude dosadno. Pa ne bi meni nama u ovoj glavi moglo bit dosadno ni u kapsuli Apolla 11, a kamoli s obje noge čvrsto na krevetu. Čim se telefon ohladi, mi počnemo konstruktivnu komunikaciju. Radimo planove za sutra, ne za danas, za sutra. Treba imati distancu za sagledati isplanirane aktivnosti i dovoljno vremena za napravit promjene, započeti s čitanjem Tysona, Neila de Grassea, naravno, i njegovu knjigu o astrofizici za one koji nemaju vremena (čuj, nemam vremena! pa vremena imam da je i naopačke mogu čitati) ili Braudela za prisjetit se kakva su sve sranja čovjeka dočekivala u povijesti i kako se s tim nosio. Ili se uhvatit kakve nemoguće varijacije.

Dobro, ne bunim se. Drago mi, ljudi zovu, žele najbolje, a žele se i prisjetit jesmo li bili u opasnom kontaktu, žele i pomoći, meni, sebi, drugima. I to je bogatstvo, moje, vaše, naše, ta će nas ljudskost valjda i održati. A opet, trenutno mi nuđenog ne treba. Imam dovoljno. I jesti, i piti i čitati. A kad smo kod gledanja, beskraj je na raspolaganju. Jedino, baš nitko da ponudi donijet kakav sportskorekreacijski rekvizit. Nešto za razgibavanje tijela, a ne samo duha i probavnog trakta. Izaći ću iz ove karantene jedno dvajest kila teži. A lijepo sam mogao gledat kako mi uz sve drugo i ti rekviziti skupljaju prašinu u stanu. Prozore se pravim da ne vidim.

samoizolacija, dan prvi

Prvih 24 sata prošlo mirno i bez nesuglasica. Sâm sam sa sobom izgladio sve nesporazume. Tjelesna temperatura varira. Od 36 sa 3 do 36 sa 6. Ovo "sa" je kao zarez, jel, tako se govorilo u doba kad sam i tamo gdje sam učio slova i brojeve. Potrošio sve zalihe kruha pa sad bez grižnje savjesti prelazim na rižu i tijesto. Jest da su zalihe kruha iznosile okruglo pola polovice kile, ali s obzirom na prosječnu potrošnju, i to su neke zalihe. 

Krumpira nemam, a i šta će mi kad mi ne treba. U slučaju frke mogu ga nadomjestit slaninom ili nešpricanim viškim limunom. Nepročitanih knjiga je na lageru dovoljno za tri samoizolacije, ako usporim. Ako ne, ima i onih koje zaslužuju ponavljanje. Internet je za sad prohodan. S toaletnim papirom, hvala na pitanju, stojim sasvim dobro.

podložnost

Pričamo o navikama završavanja dana, ono ključno doba pred spavanje, kad se demoni probude i vilene, i pospješuju silu gravitacije.

Govorim, gestikuliram:
- Ja kad god dođem kući, meni je prije spavanja na prvom mjestu frižider pa nešto na dasku i pod četerespet.
Ona me razuvjerava:
- Popij pivo umjesto frižidera, to ti je taman. Neš bit gladan.
On demantira dodaje:
- Jedino što treba je samo nešto ozbiljno žvakati prije spavanja, to mi kaže moja gastrogasteroenterologinjinja.

Povodljiv sam. Evo me sjedim za stolom, u ruci nož nad daskom i kobasicom. Sa strane čaša s pivom.

fyodorick sukhard

​

Mjesto radnje je negdje između. Vrijeme radnje? Moglo bi bit drugo desetljeće prošlog ili ovog stoljeća, ili čak dvadeset-trideset godina više, u oba slučaja.

Po pustinji te naganjaju mahnite topdžije i mitraljesci na kampanjolama. Njih, te talijanske kopije džipova, prepoznaješ jer ih se sjećaš iz svojeg slovenskog životnog doba s početka osamdesetpete. Mitraljesce i topdžije ne poznaješ. Uspješno se, a dakako drugačije, sklanjaš iza nekih kamenodrvenih zidova i kula. U jednom trenu shvatiš da ti sva ta tanad ispaljena na tebe, ne mogu ništa. Kroz prste puštaš da ti iscuri zagrabljen pijesak, u trenucima siv i svjetlucav poput dravskog i dunavskog slavonskog, u trenucima žut, saharski žut. 

Razmišljaš o ženama ostavljenim ti na čuvanje. Nisi siguran jesu li sve te silne ljepotice za čiju si sigurnost kao zadužen, prave, od krvi i mesa ili su neke sofisticiranije verzije Nexusa. A i ne znaš zapravo za koga ih i od koga čuvaš.

Samo valjda san, popodnevni proljetni san, može spojiti Fyodora Sukhova i Ricka Deckarda u jednu osobu, u Fyodoricka Sukharda u nekom jednominutnom zaumnom sf-osternu.

smrt tvorca svetog tekstprocesorskog trojstva

Pretpostavlja se da je Norvežanin Johan Valer izumio spajalicu. Mnogima je olakšala i olakšava život, a za njega, Johana Valera, skoro nitko ne zna. Čak i da je nije on izumio, autor bi ostao nepoznat širokim masama koje spajalice koriste ili su barem vidjeli ili čuli da spajalice postoje. Je li to bolje ili je bolje da ga se svi po tome sjećaju, njemu je već dugo vremena sasvim svejedno.

Tako će vrlo vjerojatno biti i sa odnedavno pokojnim Larryjem Teslerom. Larry Tesler je, naime, čovjek za kojeg vrlo vjerojatno niste čuli, a njegovim se alatom koristite skoro svaki dan, skoro svaki sat. Kako tko. Larry Tesler je izmislio sveto trojstvo svih tekst procesora i mnogih drugih alata za unos teksta: sveti Cut, sveti Copy i sveti Paste.

Bio je Larry Tesler, kako se to često za znanstvenike i inovetore kaže, čovjek ispred svog vremena, a takvih nam uvijek i svugdje treba. Da barem malo održe ravnotežu sa sadašnjošću zbog mnogih koji žive u prošlosti, naravno ne onoj nanoprošlosti koju svi zbog zakona prirode doživljavamo kao sadašnjost, nego u dubokoj teškoj predinformatičkoj prošlosti.

Napravio je Larry Tesler još mnogo toga u doba prapočetaka informatičke ere. Programirao, izmišljao programe i alate, njegovi su savjeti bili važni i korisni mnogim odjelima razvoja tadašnjih naprednih kompanija koje su se počele intenzivnije baviti informatičkim tehnologijama. Smislio je još mnoge korisne stvari, ali bio je tvorac jedne od danas najkorištenijih.

Mnogi su se mali narodi trudili prevesti značenje imena tih tekstprocesorskih svetaca pa se pojavljuju izrezivanja, lijepljenja i slični semantički promašaji koji su samo omogućili jačem asimiliranju izvornih naziva svetaca u mnoge jezike. Počeli smo katati, kopirati i pejstati svakodnevno, češće nego bogarati ili kako drugačije bogohuliti. Izrezivanje i lijepljenje je ostalo u domeni izrade kolaža na likovnom odgoju. Nerijetko znamo prva dva sveca spojiti u ovaj drugi pa od trojstva ostane dvojstvo, ali iako neispravno, ipak sasvim razumljivo i dovoljno sveto i uportrebljivo.

Kako stvari sa sjećanjima na inovatore danas stoje, ostat će Larry Tesler nepoznat širokim masama koje njegove tri alatke koriste ili su barem vidjeli ili čuli da te postoje. Je li to bolje ili je bolje da ga se svi po tome sjećaju, njemu je sad sasvim svejedno.

Trebalo bi još nešto prigodno dodati, nešto kao zemlja, cut, copy i paste, ali ne ide. Od nekud neku frazu i floskulu izrezat i ovdje zalijepit ne bi bilo neprikladno, ali bilo bi jeftino. Dok pokušavam smisliti neku CCP doskočicu, po glavi mi se ritmički mota "Cut'n'Cut and Copy Paste" po Ianu Duryju. Laka mu zemlja bila. Larryju. Kao i Valeru i Duryju.

ona, ona i on

​ona (41), ona (43) i on (63 b.c.)

- Lijepa ti je punđica.

- O, hvala ti, draga.

- Ćutak.

 

- Oli se na žuljanskom za punđu kaže ćutak?

- Nikad čula taj izraz.

- Govance.

mesnice, tržnice, predrasude i stereotipi

​

​​Kad jednom prestaneš imati jedan plac, utrinski, i zamijeniš ga čak s tri, Branimircem, Dolcem i Kvatrićem, shvatiš koliko si tim dobitkom izgubio. Od znane stalne stavke postaneš jedna obična prolazna stavka. Što je gospođa rekla? Bilo da staneš pred prozirnim pultom obasjanim diskretnim crvenkastim svjetlom pod kojim bi i govedina iz doba prvog izdanja Balada Petrice Kerempuha izgledala kao mliječna teletina, a kako ne bi ona što je, ne maturirala nego remetinečki odležavala, bilo da zastaneš pod tržničkim šestinskim svjetlobranima pod kojima i glavica celera izgleda kao mini lubenica u završnoj fazi dozrijevanja, dočeka te pitanje: što je gospođa rekla? 

Bilo da je pred tobom mesar u krvavo bijeloj kuti, bilo kumica opasana pregačom boje upravo iskopanog krumpira, opet pitanje: što je gospođa rekla? Ima tu varijacija: od "Kaj je gospođa naredila?" do "Štaj gospoja naručla?". Sve začinjeno sa nekoliko "izvolte", "fala lepa", "molim" i sličnim dodacima uljuđene trgovačke konverzacije superiornog prodavača i inferiornog mušterije. Gledan istim očima kojima plavušu gleda tulavi automehaničar, skeniran radi procjene tvoje sposobnosti razlikovanja koljenice od kotleta, gefufne od getribe, buta od bifteka, rotkvice od cikle, ratkape od bobine, dunje od dinje, kučeta od mačeta. Bez gospođe ti nema kupovine. 

Nekad ti je to strašno išlo na živce, znalo bi te tako opeći to viđenje tebe kao indolentnog mužeka koji, umjesto da lovi lukom u strijelom kao svaki odrasli homo sapiens muškog roda, okolo hoda s cekerom i bespogovorno plaća za nešto što zna jedino da treba završit u loncu, toliko da si znao krenuti o obranu sebe i cijelog muškog roda na prvoj crti tezge rasipajući svoje poznavanje materije, uočavanje razlike između peršina i pastrnaka, da je to prelazilo prag dobrog ukusa. Šta je gospođa rekla, šta je gospođa rekla. Eto vam, šta je gospođa rekla! Rezultati toga su bili vidljivi doma. Dno štanicle, škarnicla i škartoca bilo je naravno vlažno. Spretnošću šibicara, ruke koje prodaju su ti pod izabrane plodove nerijetko pod normalno znale ubaciti i ponešto trulkastog balasta, u odeblji bijeli papir u lijepo podvijenom krasnom komadu buta dočekivala bi te žila za kamdžiju napravit, uz krumpir si kupovao i tešku vlažnu zemlju, a s lukom si dobivao toliko sasušenih opni da si mogao ofarbat plantažu jaja. Šta je gospođa rekla. 

Gospođa je umrla, znalo ti je doć da kažeš, prošli mjesec je umrla, a vi me jebete da šta je rekla! Onda shvatiš da je to poprilično nefer, da može ljudima izazvat traume usljed nenadanog napada empatije i da je ponekad najjednostavnije reći šta je gospođa rekla i kući donijeti neonečišćene i svježe namirnice bez umetaka, bez kala i kâla, pa šta god da je gospođa rekla. Zato ti uvijek ostaje ona mala doza zadovoljstva koje je obuzimalo inspektora Columba na kraju svakog slučaja. ​

postizborna

Plavi su na teren istrčali s najjačom postavom. Crveni su, uz nekoliko veterana, na terenu bili u podmlađenom sastavu. Plavi su u utakmicu krenuli agresivno s dosta prekršaja, čak na rubu incidenta. Crveni su zaigrali povučeno, oprezno. Plavi su imali nekoliko stopostotnih šansi za zabit gol. Crvene je spašavao golman. Kako je vrijeme odmicalo, plavi su izgledali sve umornije i nervoznije zbog promašaja, dok su Crveni sticali sigurnost i sve opasnije prijetili golu plavih. Plavi su radili krive izmjene, jer boljih od prve jedanaestorke nemaju, Crveni su u igru ubacivali ozbiljna pojačanja. Plavi su promašili. Crveni su zabili. Liverpool je sinoć u gradskom derbiju pobijedio Everton.

izgubljenost u vremenu

Ovi praznici i spajanja vina i neradnih dana s prasetinom i francuskom skroz su me izbacili iz vremenskog kontinuuma. Zemlja mi se tako zavrtila oko sebe i Sunca da sam se probudio kao da je subota, onda sam shvatio da je srijeda iako je, mislim, četvrtak. A spava mi se kao da je ponedjeljak.