praznik žena

Bilo je nezgodno s tim nazivima mjeseci. Prvo te nauči internacionalno, a onda preseliš, pa te krene pilat nacionalno. Kolovoz i kolozov, listopad, lipanj i ožujak, studeni i prosinac. Siječanj, svežanj, veljača, svibanj, rujan. Srpanj, lipanj, kuac, palac. Nikako im redoslijed zapamtit. Jednostavno je, veli, samo gledaš šta se na njivi događa, i šire u prirodi, i u društvu i prepoznaš koji je mjesec. Baš. Kako da ne. Evo, možemo i po imenima ženskim iz razreda mjesece nazvat. Prije bih zapamtio.

Praznik žena. Tako piše. '79. I unatoč ožujku, slavio se 8. mart. Dara, Vesna, Ljubica, Biljana. Nada, Branka, Dragana, Jelena. Srđana,... Nikola, Ivo, Željko, Radenko. Drago, Zoran, Martin,... Razrednik - Vaso. Drago, mister tadašnje prigodne čajanke, i danas se naslikava s misicama, a miss razrednog odjeljenja, Srđana, vjerojatno još gazi kalifornijski pijesak. Neki su i dalje u Dalju, neki su otišli daleko, dalje, neki zauvijek i najdalje. Tog dana mladi Travolta slavi okruglo godinu dana u novoj sredini. Danas, prvog travnja, slavi Prvi april.

dani žena

A štajaznam... Dan žena je.
 
Nekad se to proslavljalo tako da se žene-supruge, žene-majke, žene-kolegice, žene-ljubavnice darivalo. Malen znak pažnje (ili malo veći) u znak sjećanja na borbu njihovih suspolnica za prava, jednakost. Na nešto što bi trebalo biti svakodnevicom. Žene bi, dotjeranije nego inače, čak i nedjeljom, išle na tržnice ili posao iščekujući sitne znakove pažnje i uvažavanje do pretjerivanja, znale dobiti u izgradnji slobodnog i neovisnog društva zaboravljene nježnosti, ali i laskanja do lascivnosti, dakle i više nego li su tražile. Bilo je i onih koje su taj dan morale odraditi svojski jer neki poslovi i zanimanja ne pitaju da dan u tjednu ili godini i nije ih briga za licemjerno izdvajanje jednog dana na uštrb svih ostalih.
 
Muški bi, dobar dio, u proslavi malo pretjerali, ako je radni dan, prisvojili tu neku slobodonost, nekonvencionalnost pa bi se razveselili, prisvojili taj dan kao dan u kome im žene u zamjenu za cvijetak, bombonijeru i neki sitni kućni ures imaju oprostiti pokoji maligan više ili ruku pruženu previše.
 
Danas, osvanuo kao atavizam nakon višegodišnje poluilegalne proslave jer ovako sustavno urušavano i urušeno, sustavno unazađivano i unazađeno društvo nema vremena za ljudska pa tako ni ženska prava, i kad se zaboravljene tekovine uzdižu kao nova dostignuća, vama drugarice i dame, prijateljice i ljubavnice, kolegice i majke, čestitam sve dane, a 8. mart kao dan sjećanja na Rozu i Klaru. I ne dajte se!
 
Osim kad poželite dati se. Onda se dajte do kraja! *