umivaonik

Maleni keramički umivaonik zaobljenih rubova imati u dnevnom boravku kojeg bi se preciznije moglo zvati boravčićem, moguće je valjda samo u mikropotkrovlju jedne zgrade u Arnoldovoj ulici i kod mene u snovima. Dobro, vjerojatno i u Japanu. "A što ne bi bio tu? U zidu je vertikala, s druge strane zida kupaonica. Trebalo ga samo spojit i zašarafit. Ništa štemanje, ništa cijevi." Kad to tako sagledaš, jasno je da ima logike. Ima logike kao da se voziš tramvajem, ono takozvano češko jaje, i vidiš kontrolore. Nasmiješen ih pozdraviš i kažeš da nemaš kartu, i ne samo kartu, nemaš ni dokumente ni novac jer nemaš novčanik, ostao ti u drugoj jakni. Ljeto je, jakne se ne nose, ali ljubazni kontrolor ti daje neki kartončić s vodenim žigom i nekim tekstom: "Evo, platićeš kad stigneš. Sretan put". I sad logika: tramvaj staje, svi izlazimo, ali umjesto na tramvajskoj stanici, tramvaj je stao na željezničkom kolodvoru, na nekom pomoćnom peronu s kojeg se umjesto u kolodvorsku zgradu obloženu crvenom ciglom može sići direktno u neki tunel stropa armiranog tračnicama obojanim u tamno zeleno. Na nadvoju iznad ulaza u podlogu nalik tračnicama zakucana slova i brojevi. P, E, R, O, N, I, 10, 11, 12. Dvojka iz broja 12 malo je naherena, a jedna stara putnica sa štakom komentira da se nada da tramvaj koji dolazi na peron 12 neće iskočiti kao dvojka. Zloguka baba. Pitaju te neki donedavni suputnici za Petrovu ulicu, a ti im objašnjavaš da je tu odmah iznad Kvatrića na kojem ste se pojavili izašavši iz podkolodvorskog prolaza. Usput, iako te nitko nije pitao, dodaješ da ti živiš u Petrovoj, malo ljevije od Kvatrića, iza bolnice, i da su ti baš sad majstori u stanu. Vodoinstalateri. Hvališ se, premija je to. Postavljaju umivaonik i tuš kabinu, pojašnjavaš. Ljudi slušaju što govoriš, gledaju u te, kimaju glavom, vidiš ima im i zavisti i sjete u očima. Pozdraviš ih i kreneš lagano uzbrdo. Podigneš ruku s onim kartončićem iz tramvaja, pogledaš, a na njemu piše: "znamo mi tko si ti". Aj bar netko, pomisliš.

mesnice, tržnice, predrasude i stereotipi

​

​​Kad jednom prestaneš imati jedan plac, utrinski, i zamijeniš ga čak s tri, Branimircem, Dolcem i Kvatrićem, shvatiš koliko si tim dobitkom izgubio. Od znane stalne stavke postaneš jedna obična prolazna stavka. Što je gospođa rekla? Bilo da staneš pred prozirnim pultom obasjanim diskretnim crvenkastim svjetlom pod kojim bi i govedina iz doba prvog izdanja Balada Petrice Kerempuha izgledala kao mliječna teletina, a kako ne bi ona što je, ne maturirala nego remetinečki odležavala, bilo da zastaneš pod tržničkim šestinskim svjetlobranima pod kojima i glavica celera izgleda kao mini lubenica u završnoj fazi dozrijevanja, dočeka te pitanje: što je gospođa rekla? 

Bilo da je pred tobom mesar u krvavo bijeloj kuti, bilo kumica opasana pregačom boje upravo iskopanog krumpira, opet pitanje: što je gospođa rekla? Ima tu varijacija: od "Kaj je gospođa naredila?" do "Štaj gospoja naručla?". Sve začinjeno sa nekoliko "izvolte", "fala lepa", "molim" i sličnim dodacima uljuđene trgovačke konverzacije superiornog prodavača i inferiornog mušterije. Gledan istim očima kojima plavušu gleda tulavi automehaničar, skeniran radi procjene tvoje sposobnosti razlikovanja koljenice od kotleta, gefufne od getribe, buta od bifteka, rotkvice od cikle, ratkape od bobine, dunje od dinje, kučeta od mačeta. Bez gospođe ti nema kupovine. 

Nekad ti je to strašno išlo na živce, znalo bi te tako opeći to viđenje tebe kao indolentnog mužeka koji, umjesto da lovi lukom u strijelom kao svaki odrasli homo sapiens muškog roda, okolo hoda s cekerom i bespogovorno plaća za nešto što zna jedino da treba završit u loncu, toliko da si znao krenuti o obranu sebe i cijelog muškog roda na prvoj crti tezge rasipajući svoje poznavanje materije, uočavanje razlike između peršina i pastrnaka, da je to prelazilo prag dobrog ukusa. Šta je gospođa rekla, šta je gospođa rekla. Eto vam, šta je gospođa rekla! Rezultati toga su bili vidljivi doma. Dno štanicle, škarnicla i škartoca bilo je naravno vlažno. Spretnošću šibicara, ruke koje prodaju su ti pod izabrane plodove nerijetko pod normalno znale ubaciti i ponešto trulkastog balasta, u odeblji bijeli papir u lijepo podvijenom krasnom komadu buta dočekivala bi te žila za kamdžiju napravit, uz krumpir si kupovao i tešku vlažnu zemlju, a s lukom si dobivao toliko sasušenih opni da si mogao ofarbat plantažu jaja. Šta je gospođa rekla. 

Gospođa je umrla, znalo ti je doć da kažeš, prošli mjesec je umrla, a vi me jebete da šta je rekla! Onda shvatiš da je to poprilično nefer, da može ljudima izazvat traume usljed nenadanog napada empatije i da je ponekad najjednostavnije reći šta je gospođa rekla i kući donijeti neonečišćene i svježe namirnice bez umetaka, bez kala i kâla, pa šta god da je gospođa rekla. Zato ti uvijek ostaje ona mala doza zadovoljstva koje je obuzimalo inspektora Columba na kraju svakog slučaja. ​