SF sam u početku čitao nekritički, sve što mi je palo pod ruku, uostalom kao i bilo koji drugi žanr, a to esefovsko sve je počelo sa Julesom Verneom i H. G. Wellsom, Siriuse sam gutao od korica do korica, među starim džepnim izdanjima tatine biblioteke znao se naći Aleksej Tolstoj i još neki. Nešto kasnije sam upoznao i Asimova i Clarkea, Franka Herberta, Raya Bredburyja, Stanislava Lema, Zamjatina i Orwella, Douglasa Adamsa i Philipa K. Dicka. Ursulu Le Guin, Gibsona, Nivena, Silverberga i Zelaznyja kao i mnoge druge koje u nabrajanju preskačem - nikada. Za neke jednostavno nisam bio čuo u doba dok me SF zanimao, a nekih unatoč postojanju u knjižničkom katalogu, a zahvaljujući popularnosti nikad nije bilo na policama gradske knjižnice. Za kupovinu u knjižarama se nije uvijek imalo, a po tim policama je bilo i većih prioriteta. Neki su se jednostavno pojavili za mene prekasno. Bed luck, rekli bi domoljubi. U poretku SF stripa prednjačili su Aster Blistok (Le Vagabond des Limbes), Flash Gordon i Srebrni letač (Silver Surfer), a kad spomenem Srebrnog letača, ne mogu preskočiti dragog Marinka Prlića, dragog prijatelja, vrsnog i grafičara, i biljaristu i zajebanta. Franka Herberta sam čitao sa svojih nepunih dvadeset, znam da to danas sigurno ne bih ponovio, a Lynchovu ekranizaciju s Kyleom MacLachlanom pogledao s priličnom dozom nesimpatija, tolikom da mi je i Vadimova već tada prastara Barbarella s Jane Fondom bila remek djelo SF filma. Blade Runner Ridleyja Scotta bio je, naravno, kopljima i miljama daleko iznad svega toga. Sferakon nisam pohodio.
Danas konačno gledao Villeneuveov drugi dio trilogije Dina.
I? I ništa.
Prvo najavu, a onda i prvi dio trilogije Dina snimljene pod palicom Denisa Villeneuva čiji su mi filmovi Arrival i Blade Runner 2049 prilično dragi iako je ovaj drugi vjerojatno i nepotreban, ali je atraktivan, gledao sam s teretom u glavi. Teret je bio svijest o dvogodišnjem periodu čekanja na drugu trećinu. O trećoj do daljnjeg ne treba ni razmišljati. Oduševljenja filmom već zbog samog tog tereta nije bilo. Odlična kamera, eksterijeri impozantni, interijeri pretjerano monumentalni, ali fotogenični. Timothée Chalamet kao Paul Atreides i Zendaya kao Chani ništa više od jednog prosječnog okej. Ostali ništa bolji, ništa lošiji.
Drugi dio se čini dinamičnijim od prvog, efektni su fremanski partizanski diverzantski pokušaji, glamurozne su masovne artistički obeskrvavljene bitke prsa u prsa, koje su unatoč taktikama i stilovima ratovanja, sve nalik jedna drugoj, od Dalekog istoka do Mediterana i od Mediterana do dalekog Arrakisa. Malo su nategnuta jahanja crva, krasni su zalasci i djelomične dvostruke pomrčine Canopusa, pijesak je očaravajući. Sve kad zbrojiš, ne možeš se oteti dojmu da se, kao nerijetko i drugdje, sve svodi na tri točke: na Mesiju, Kuran i Bibliju, tri točke na kojima, ogolimo li fantaziju o fantazijama do kraja, počiva cijela radnja, a to ne možeš shvatiti čitajući tu knjigu ili gledajući loš film kao adolescent. Za to ti treba kilometara u nogama, i pročitanih knjiga i knjiga, i odgledanih filmova i filmova. Paul Atreides nakon što popije tekućinu koja je za obični puk otrov, a za izabrane voda života, i koja ga odvede do ruba života i smrti, mijenja ime u Muad'Dib. I kad smo već kod nekih već spomenutih motiva i mitova, pokušate li izgovoriti Paulovo fermensko ime, Muad'Dib, osjetit ćete melodiju, vrlo poznatu zvučnost slogova i cijelog imena. Mater mu, Paulova, vidovita benegeserićanka Lady Jessica, što će reći Rebeca Ferguson, definitivno je pozicionirana kao bogorodica, car Christopher Walken utjelovljuje na neki način galaktičkog kralja Heroda, a Zendaya Chani je prava arakiška Magdalena. Golem je carev namjesnik barun Vladimir Harkonnen, Stellan Skarsgård, veća od njega samo je njegova Arena, veća i od pjongjanškog prvomajskog nogometnog stadiona, brutalnija od sve brutalističke spomeničke arhitekture. Javier Bardem i Josh Brolin? Likovi kojima bi se svaki dobar film rado hvalio.
Sve u svemu, hvala Villeneuveu na pijesku i suncu. I oku i kameri. I na Jordanu, Norveškoj, Ujedinjenim arapskim emiratima i Mađarskoj. Jer sve bolje lokacije za "odglumiti" Arrakis neusporedivo su i dalje i skuplje.
Da se razumijemo, nije to ni do Franka ni do Denisa. Do mene je.
