kadar ponedjeljka pred kišu

​

Koji će kadar iz pješačke zone zapeti u oku promatrača? Možda najlonska vrećica dok s papirom pleše po ulici. Možda titranje lišća u parku, na stablima i pod njima. Možda biciklist u laganom slalomu. Možda tusti oblaci u dolasku. Možda. Možda.

Stara popločana gornjogradska ulica. Blag vjetar pred kišu. Ispred mene - oni. On, otac, oko 35 godina, jablan. Uzan i prekratak sakoić, takva je moda, cipele u tonu. Na crtu počešljan, njegovana brada. Ona, kćer, sedam-osam godina. Tamne hlače, tamna vesta, šarena marama oko vrata, tenisice. Preko ramena nevelika torbica. Ono, pas, francuski buldog, dovoljno su daleko da ostane "ono". Nevezan trčkara, pregledava stupiće i rubove uz kuće. Fejzbuk neki pseći. Njih dvoje šeću, nešto razgovaraju. Vjetar pojačava. U trenu, kćer ocu daje torbicu i iz zaleta krene pravilno raditi gimnastičarske zvijezde. Pas zastane, pogleda jednu tu njemu neizvedivu vratolomiju i nastavi svojim putem. Nakon nekoliko dobro odrađenih zvijezda, otresa dlanove jedan o drugi, otac joj vraća torbicu. Smijulje se, pomalo zavjerenički.

Nekima je ponedjeljak pred kišu bio lijep. Baš onako lijep.

pismo operativcima iz agencije za provalništvo

Poštovano provalništvo,

Ti, NN, muškarče u kasnim dvadesetima u havajki i kratkim hlačama i ti, NN, nešto mlađe djevojče u zelenoj aljinci (ne vidjeh vas, al tako vas susjedi koji su vas na svojem katu zatekli u operativnoj fazi opisaše), žao mi je što ste se toliko namučili oko brave koja je, kao pametnija, popustila.

Žao mi je što ste morali isprevrtati sve ormare. Košulje i hlače još kako - tako, al čarape i gaće!? Jest da su čiste, ali nekako mi se čini da nije baš ugodno po tuđem rublju vršljati. Valjda ste imali rukavice. Ako niste, u kupaonici, u drugoj ladli ispod umivaonika stoji nedavno načet paketić.

Žao mi je i to što ste morali prekapati po višemjesečno građenom kaosu na komodi, nastalom sudarom kojekakvog kablovinja, svjetlomjera i satova, olovaka i cedulja, cedeova i adaptera, mrtvih daljinskih upravljača i laptopa, neplaćenih računa i opomena. A sve ne biste li pronašli išta iz domene vaše interesne sfere.

I žao mi je što ste morali poskidati prašinu sa police sa knjigama ne biste li našli nešto iza njih jer iza tih vidljivih redova knjiga samo su još jedni redovi knjiga. Dobro, vidim da vam Ruska avangarda i Faust Vrančić nisu po volji, već preferirate rječnike i priručnike, a ni Douglas Adams i Krleža vam nisu strani, no jedino što ste iza knjiga mogli naći tek je kutija sa iskorištenim kinokartama.

Vidim da ste pregledali i kutiju sa novogodišnjim ukrasima (nemojte se ljutiti ili osjetiti povrijeđenima, ako ste kršćani, što te ukrase ne zovem božićnima, ali od malih me nogu tako učilo i tu si, hvala zdravom razumu, ne mogu pomoći) i da vam nisu baš bili po volji. Bit će da nisu u trendu za sljedeću sezonu.

Zlata za odnijeti u otkupne dućane u mene nema osim u tragovima. I to u imenu. Eura bi se našlo jedno nulazarezšest, kovanih naravno, a od domaćih životinja, umjesto kuna s ljudskim licima uzgajam samo dugonoge pauke.

Jebiga! A da ste samo pitali...

E! Da ne bi bilo da mi je stalno nešto žao, moram priznati, drago mi je što ste mi pomogli pronaći jedan mio mi predmet. Magnet kodnog imena Jedan Utorak Kod Šenoe (vi'š, i u nazivu mu riječ "kod"). Već ga pet godina neprežaljivo ne mogah naći. Tko bi ikad pomisliio da se zalijepio za nutrinu poklopca metalne kutije s negativima.

Hvala vam od srca!

PS

Nakon temeljitog čišćenja i inventure, rezime pohoda nezvanih i nesačekanih gostiju što mi štetu na ulaznim vratima napraviše: otuđen HDD WD MyBook (eksterni s vlastitim napajanjem) od pola terabajta dvotrećinski popunjen podacima koji se tiču uglavnom mene. I bliske mi okoline. Ne umišljam, ne utvaram si, kak bi rekao trener svih trenera, da to ima nekog većeg značenja osim što je bio dobro upakiran u Haminu spužvastu fasciklu. Živjeli!