perkelt ubojica

Nedjelja popodne nogometni dan, a navečer perkelt i Fincherov The Killer s Michaelom Fassbenderom. Dobar noćni provod zagarantiran.

 

Jurgen Klopp. Zlatni cilindar, crveni frak i širok osmijeh. Otkud sad on?! Za šankom u hotelskom baru svojoj supruzi objašnjava da idu u njemu ne baš poznat restoran, kako ga on s njemačkim naglaskom izgovara: Klod Brazije. Okrene se meni i pita je li dobro izgovorio. Ja mu otpijajući gutljaj nekog obojenog kratkog pića, kao ekspert za francuski i još veći poznavatelj pariške gastro scene, objašnjavam da Claude Brasilier ne postoji, postoji André Brasilier, a Claude je Monet i da niti jedan od njih nije restoran nego su slikari. Usput mu kažem da je taj Brasilier sa svojim konjima dosadniji čak i od Mersada Berbera. A ne! Jurgen mi s osmijehom pojašnjava da zna on tko je Claude Monet, da je čuo za Berbera i da uopće nije rekao Claude Brasilier nego Chez Lafayette, samo ga izgovor malo jebe pa biva neshvaćen. Kao ponekad na poslu. Okej, Chez Lafayette. Kažem mu da nisam ni mislio da je neki pikzibner ali da ga nisam razumio, ali sam... U taj čas nam prilazi barmen i počne objašnjavati da nije Chez nego Galeries i da nije baš restoran... Ja se tu malo izgubim jer ne idem ja tamo i to uopće nije moja priča nego moj san uzrokovan omamljujućim ritmom truckanja tramvaja po iličkim tračnicama.

 

Otvaram oči. Dobro je. Nisam prespavao stanicu, a to mi nimalo nije strano. izlazim iz tramvaja na Ilici kod Trga Francuske republike, ne mogu to "Trg doktora..." prevalit preko usta da se ne sjetim Đuzinog sina kad je s pet godina komentirao tramvajski glasovni automat za najave stanica koji je nježnim ženskim glasom upravo najavio tramvajsku stanicu "Trg doktora Franje Tuđmana", a Paolo hladan kao sladoled iskomentirao: "da doktora", na što je cijeli tramvaj skočio u smijeh. OK, nebitno, silazim iz jedinice, čekam šesticu ili jedanaesticu. Idem na neki pregled. Umjesto tramvaja, sjadam u žičaru koja nas potegne do ruba grada koji se penjao podnožjem Medvednice. Krenem pješke prema dolje jer bolnica je malo niže, a žičara nema međustanice, ideš od jednog kraja do drugog. Sunčan je dan, uličice nalik viškim kalama iznad Kuta ili onima u Komiži, na Peloponezu, u Sirakuzi, mediteranski je skroz. Niz ulicu za loptom trčkaraju neka djeca, za njima pas. Tu i tamo na pokojem prozoru glavu promoli kakva starica u crnom. Dolazim do bolničkog zdanja koje je više nalik kolodvorskoj zgradi. Kakva izvana, takva i iznutra. Čekaonica je ogromna i bučna, dolazim do nekog pulta i ostavljam iskaznicu u neku kutiju s drugim iskaznicama. Iskaznica je tamno plave boje s nekim žutim i grimiznim vatrometima. Prilazi mi lik u uniformi i objašnjava da nisam dobro stavio iskaznicu u kutiju, uzima je, okreće za devedeset stupnjeva i vraća na mjesto. Vidite, veli, ovako će vas sigurno primiti. Zahvaljujem mu se i razmišljam kako je tu tolika gomila ljudi i iskaznica da danas opet neću stići na predavanje, izgubit ću kontinuitet, izgubit ću godinu. U to mi prilazi neka žena. Nalik je Petri. Marta, veli mi da se zove Marta. Zna me s faksa. I ona je na pregled došla. Ovdje je gužva, idemo na dječji odjel, vodi me za ruku, tamo na sreću nema nikoga. Petra zvana Marta je studirala sociologiju, poslije toga političke nauke u Beogradu, a sad je opet tu, na matematici. Pričamo o svemu, malo i o Monetu i Kloppu, o Goldbachu i Euleru. Pričamo malo i o francuskim pecivima i džemovima. Onda malo samo sjedimo i šutimo. Prati me već neko vrijeme, kaže mi, a ja prvo pomislim da sam zbog nečega sumnjiv i da ona uopće nema veze sa sociologijom, s politikom i matematikom, sve je to izmislila da bi me namamila u pusti dio zgrade. I sigurno mulja to s imenom jer kako se može zvati Marta ako sliči Petri. Tko zna kakav su mi zločin prišili i kako se braniti kad ne znaš od čega se branit trebaš? 

 

Onda, valjda da odahnem od crnih slutnji, pomislim da joj se sviđam. Da joj se jednostavno i iracionalno - sviđam. Bit će da sam malo i na glas razmišljao jer vidim kako mi se smješka cijelim licem. Ti me ne pratiš kao nekog sumnjivca? Ne, odgovara. Jel ja to onda sanjam, pitam? Da.

20.07.

Tog 20. srpnja bio je juli. Imao sam tri godine i skoro dva mjeseca. Sjećanja iz tog doba se, kao i ona nešto ranija, vrlo lako i povodljivo nadopunjuju maštom ne bi li priča imala smisao, glavu i rep, jednostavnije rečeno: nečeg se sjećam, nešto izmišljam. Imali smo RIZ-ov televizor koji je na električnu mrežu bio spojen preko stabilizatora. To je ona naprava koja je sprečavala da oscilacije u naponu električne energije oštete televizor, a taj je hvala na pitanju, bio fascinantan. Pogotovo kad se pokvari i kad mu majstor otvori utrobu sa stražnje strane. Majko mila, kakav futuristički mini grad! Je li bio dan pa smo imali zamračenu sobu, da se televizijska slika bolje vidi, ili je bila večer, noć, toga se ne sjećam, ali se sjećam loše slike i škriputavih glasova, prijenosa tog spuštanja na Mjesec. Meni to nije izgledalo baš tako, ali mi istovremeno nije bilo nimalo nemoguće. To je valjda taj dosegnuti dobni uzrast kod ravnozemljaša, antivaksera, antiklimaša i drugih teoretičara zavjere. Samo oni nemaju onaj dio koji valjda svako dijete tog uzrasta ima, to da takve stvari nisu bile nimalo nemoguće. Crnobijela slika nerijetko je sniježila, tako da ni ovaj prijenos spuštanja na Mjesec nije izgledao sunčan, ali to je bilo manje bitno. Taj je događaj urezan u sjećanje i svojim postojanjem i fascinacijom koju su pokazivali roditelji i njihovi prijatelji u tolikoj mjeri da sam jedno vrijeme imao omiljenu slasticu - okruglu bijelu lizalicu nazubljenog crvenog ruba poput kovanice.

I dok je Neil Armstrong gacao po prašini Mjeseca, Honduras i El Salvador su završili svoj šestodnevni Nogometni rat, a Natalie Wood je slavila svoj 31. rođendan, dvanaest godina prije nego li će nas na sam Dan Republike rastužiti svojom smrću. I Francesco Petrarca bi na taj dan slavio svoj rođendan, ali bi mu to bio 665., a to bi značilo da je ili vampir ili highlander. Kako znamo da takvo što ne postoji, ništa od Petrarce, ali tu je tada bio Novozelanđanin Sir Edmund Hillary, prvi čovjek koji se, skupa sa svojim pomoćnikom Sherpom Tenzingom Norgayem, uspio popeti na Tschomolungmu, ono što mi nazivamo Mount Everest. On je, baš kad se Neil Arsmtrong skupa s Edwinom Buzzom Aldrinom u lunarnom modulu Eagle spuštao na Mjesec dok im je u komandnom modulu Columbia ljestve držao Michael Collins, slavio svoj jubilarni 50. rođendan. 

 

Četiri godine nakon te 1969., na tadašnji i današnji dan umrijet će Bruce Lee, tada sigurno najjači čovjek na svijetu i borac za nemoćne i zlostavljane. Jedini koji je, uz Teslu, uspio krotiti čak i električnu energiju, tako je to meni izgledalo dok sam gledao njegove treninge. Tog istog datuma, samo sto tri godine prije, taman na dan Viške bitke, habsburškomonarhijska flota sačinjena većinom od hrvatskih mornara pobijedila je brojniju flotu Kraljevine Italije, umro je Bernhard Riemann, matematičar čiju hipotezu još uvijek odgonetaju najveći umovi svijeta, s kojim sam se prvi put sreo kad sam sreo Goldbacha i njegovu slutnju, a to je bilo u matematičkom trileru Apostolosa Doxiadisa naziva Stric Petros i Goldbachova slutnja prevedenu i izdanu u nas 2001. godine. Na taj su dan umrli još neki važni ljudi, poput Paula Valéryja i Guglielma Marconija. Čak i Pancho Villa.

 

Davne 1774. godine, 20. srpnja rodio se i Auguste de Marmont, Frédéric Louis Viesse, Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont, francuski general i istraživač, neko vrijeme zaposlen na rubovima francuskog carstva u doba Napoleona. Poznat je po Marmontovoj ulici u Splitu, jednoj od značajnijih ulica u smislu kasnijeg arhitektonskog oblikovanja središta grada, koja je poznata prvenstveno po ribarnici i sumpornom kupalištu koje cijelom kvartu daje jednu posebnu notu. Rodbina i poklonici će se tog dana sigurno sjetiti Dušana Bilandžića i Nam Jun Paika, Carlosa Santane i Frana Galovića, Gisele Bündchen, Sandre Oh i mnogih drugih.

 

Tisuću devetsto sedamnaeste, pred Oktobarsku revoluciju i pred pomalo nazirući kraj Velikog rata, od strane Jugoslavenskog odbora i ministarskog savjeta Kraljevine Srbije potpisana je Krfska deklaracija, okvir za jednu državu iz koje će nastati jedna druga država, a iz nje treća. Jugoslavija.

 

Okrugle tisućudevetstote godine, tog 20. srpnja nedaleko od Friedrichshafena poletio je prvi cepelin, lebdeća konstrukcija njemačkog grofa Ferdinanda von Zeppelina, a već tri godine kasnije Ford je s tvorničke trake isporučio prvi automobil. Očito je taj datum značajan kad su putovanja u pitanju.

 

Maleni korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo? Jebiga Neile, čini se da unatoč odavno uteklima Vikinzima i Voyagerima, današnjim Couriosityjima, Roverima, i svima ostalima koji su slijedili nakon završene operacije Apollo 11, a kako vidimo danas kad gledamo prve i udarne vijesti s istoka Europe kao i one posljednje, meteorološke, od onog tvojeg koraka malenog za tebe i velikog za čovječanstvo nije ostalo ništa do li trag u prašini Mjeseca i kako stvari danas stoje, jedan od rijetkih tragova koji će u ovom svemiru još neko vrijeme ostati iza nas.