baka naka

Rano popodne. Poželio poslije ručka, a to poslije je teško bar pola sata, nešto slatko, a onda se sjetio mudrih riječi svoje baba-Nake na traženje slatkog u doba onih dana kad joj se i nije dalo peći kolač: "eno t šljiva, ima ji kolko oš". Baka Naka je zapravo Anka, ali to izvrtanje i zamjena slova u riječima je normalna na istoku Slavonije. Otišao do kuhinje. Od šljiva niš. Ni š. Uzeo grožđe. Onda se sjetio tamne čokolade.

Sat kasnije. Izgleda da unos ugljikohidrata i suhe kakao tvari uvelike utječe na redefiniciju realne topografije ili na njenu percepciju u BKO fazi. Sad će svak normalan pomislit da šta je koji k to BKO, a nikom ne smeta kad se OCD pretvara u OKP i vice versa. Što sam htio reći? REM. Dakle, prvo ti vlastite godine prepolovi, onda te stavi u ulogu mirotvorca u obitelji. Ima tu i dislociranja terasa, pretvaranja nevelike zarasle uzbrdice u dvjestometarske zelene travnate padine. Ima i nekih intimnijih sekvenci, ništa vulgarno, sve u granicama ljudskog, ali zaštita osobnih podataka ti ne dopušta da kažeš o čijoj se sestri radi (sestra prava, nije medicinska). A za kraj još natjera tramvaj, ono češko jaje, Tatru T4, da vozi od Trešnjevke po usponu od preko 45° ne bi li se dokopao mosta na Savi. Vozačica otvorila samo prednja vrata i nema majci da uđeš bez karte. Krenuo pješke. Bez stresa. Kad sam se umorio, oči otvorio.

 

Anka i Vlado, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

minority report

Tramvajsko okretište kod zoološkog vrta, otprilike preko puta Retfale. Sjedim i čekam da krenemo. Tri kompozicije čekaju na polazak ko zapeta puška. Naša kreće prva. Linija ide mostom preko Drave i sljedeća stanica je na Trgu Republike Austrije. Nakon toga ide pošumljena Savska u koju se prije Tehničkog muzeja infiltrirao put prema kompleksu brezanskih bazena. To ovaj put prođemo. Poslije, nakon nekoliko stanica koje su posuđene i prenesene iz Tratinske, Proleterskih brigada i Lučićeve, onaj dio kod filozofskog, dolazimo do mosta preko isušenog savskog korita. Negdje oko rotora tramvaj se pretvara u autobus sa sjedalima presvučenim skajem boje pudinga od čokolade.

Parkirani smo. Ulazimo u neku gostionicu. Nalik je kerestinečkoj radničkoj menzi u krugu tvornice olovnih i aluminijskih proizvoda s kraja osamdesetih. Vrijeme je ručka i mnogi su stolovi zauzeti. Sjedimo i jedemo pileći ajmokac. Na kariranim stolnjakom prekrivenom stolu pored tanjura su novčanici, dokumenti, cigarete. Ručak traje, obilan je i jednostavno zahtijeva pauzu. Slavica me moli da joj zapalim cigaretu. Blijede je puti. Oči su joj plave, usnice mat bordo crvene, čelo visoko, a kosa stegnuta u visoko postavljenu pletenicu. U tom trenu mi se dva stola udaljen obraća Zdravko Mamić. Moli me da vidi moju putovnicu. Broji mi žigove. Nisi ti puno putovao, veli mi pokazujući na desetak-dvanaest, možda trinaest pravokutnih i eliptičnih tintnih tragova na zelenkastim stranicama. Odbrusim mu nešto zbog čega me začuđeno pogleda, uzmem mu iz ruke svoju putovnicu. Umjesto da nastavimo s ručkom, izlazimo van. Na stajalištu pored našeg katni je bus prepun daleko istočnjačkih lica. Mašemo si, veselo se pozdravljamo bez progovorene riječi. Riječi bi ionako vjerojatno bile suvišne jer ona Babel kod mene još nije dosanjana.

 

Sad uz jutarnju kavu sve nešto razmišljam o nedostupnosti progonjenih kažnjenika našim javnim službama, o Minority Reportu Philipa K Dicka i čini mi se da sam onog lika komotno mogao ubacit u bus, a poslije kad se taj bus pretvori u tramvaj, sve postaje dostupnije.

 

 

(fotografija je ilustrativnog karaktera, istarska kafanska lokacija na kojoj nema nikoga od spomenutih likova)

pocrvenjeti i poplaviti

Kaptol – Zagreb – Sarajevo – Beograd, 18. svinja 2014.

Nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, nadbiskup mons. Želimir Puljić primili su u prijateljski posjet Zorana Milanovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske koji im se na proputovanju Lijepom Našom, a povodom elementarnih nepogoda koje su pogodile Hrvatsku te susjedne države, zahvalio na ustrajnoj molitvi za spas ugroženih katolika i drugih Hrvata na poplavljenim područjima Republike Hrvatske. Tom ih je prilikom izvijestio kako će provesti istragu o odgovornosti zbog nastale situacije. "Ne tvrdim da je itko kriv, ali želim utvrditi odgovornost", izjavio je prilikom zajedničkog obraćanja medijima.

Nadbiskupi su pak premijera prijateljske Republike Hrvatske obavijestili kako će Kaptol i HBK, a u suradnji sa Hrvatskim Caritasom izvršiti uplatu izvjesne količine hrvatskih kuna na račun Todorićevog Konzuma kako bi ovom maloprodajnom lancu omogućio bolju distribuciju vode i konzervirane hrane potrebitima. Po akcijskm cijenama, naravno.

Ali to nije sve!

Uz kardinale je bio i stožernik Stožera Za Obranu Vlastitih Povlastica koji je Milanoviću najavio novu akciju ovog homoljubnog pokreta: odlučili su živim štitom stati na nasipe uz nabujalu Savu kako bi spriječila okupaciju hrvatske zemlje, te navodno izjavio kako "sava nije nikakva slovenska rijeka već je to prikriveni srbin peder koji svoju pravu sliku pokazuje na ušću u beogradu" sve to potkrijepivši citatima srpskog partijarha Irineja o božjim opomenama, porocima, zlobi i bezakonju, te komparabilnim metodama zaključio da je hrvatski bog milostiviji za oko dvaipol metra vodostaja od srpskog i muslimanskog, i dodao kako je nažalost razvidno da je u Srbiji i Bosni srazmjerno više pedera i homoseksualaca nego u Hrvatskoj. Hercegovinu nije spominjao.