Susjedima majstori danima štemaju zid-dva, možda tri, možda pet, možda sto. Uho se toliko priviklo da to udaračko zujanje postaje ugodna instrumentalna uspavanka. Nešto poput aritmijom obogaćenog "tu-dum", "tu-dum" uspavljujućeg tudumanja vlaka po pruzi. Uglavnom se čuje jedna Makita, tek ponekad je stereo Hilti. U pauzama: "tonk", "tonk-tonk". To čekićanje podsjeća na udaranje po kotačima čekićem duge ručke s naslaganim prstenima na sebi kojim za vrijeme stajanja vlaka u stanici pružni radnici provjeravaju ispravnost kotača.
Nije nikakvo čudo što sanjam da sam postao Zlatko Beštekoprsti. Umjesto prstiju škara, izrasli mi nož, žlica, vilica i špahtla, na palcu - šalica. Zadovoljan sam jer je raspored pribora po prstima vrlo praktičan, moglo bi se reći čak ergonomski, evolucijski revolucionaran.
Koračanje po krovu u bazen preko glave potopljenog vagona u pokretu posebno je, primjećujem, dobro uhodana vještina.
Gladan zaspati možda nije nezdravo, ali i vanjskim zvucima potpomognuto može rezultirati prilično uvrnutim snovima.
