Ovogodišnje zimske kanske matineje pod vedrim su nebom na sportskim igralištima. Zubato sunce ovlaš prekriva betonske tribine sa ZET-plavim čeličnim ogradama. Gužva. Publika izmiješana sa zvijezdama. Svi se znaju, pozdravljaju se, grle, ljube, vesele se ponovnim susretima, dogovaraju sljedeće. Prolaziš pored mene. Praviš se da me ne vidiš. Odlazim kući.
Pred zgradom, na nevelikoj bivšoj zelenoj površini raste hrpa glomaznog otpada. Ima tu svega. Vlagom raskvašeni kuhinjski elementi, polomljeni stolovi i stolice, police, truljavi tepisi, komadi drvenih greda. I dva bijela zahrđala prednja dijela fiće! Dva ozbiljna, malo sažvakana
komada: haube s prednjim farovima, prednjom šajbom i pola krova! U Cannesu!? Svašta.
Odem do dućana, a tamo,
na odjelu prodaje povrća, među svom onom zelenjavom prošaranom narančastom, bijelom i ljubičastom, ilegalno toče votku u bijele pastične čašice. Sedam kuna bez računa. Trgnem jednu i vratim se kući. Pod prozorom i dalje onaj otpad. Zoveš me iz spavaće sobe. Umotana u čipkastu zavjesu bež boje, mažeš se nekim sigurno ljekovitim uljem.
Ujutro prvo premotavam film sa prekinutim snovima. Poslije toga, uz kavu, čitam pristigle mejlove i druge poruke. Na neke odmah i odgovaram............................. Malo me jebe tipka točke na tastaturi............... Zaglavi se pa moram lupkati dok se ne vrati u neaktivan položaj................................ Provjeravam vremensku prognozu, osluškujem Zemlju kako diše................... Samo da ne zakašlje............
