dvopredmetni studij

Riknuo kotlić. Vodokotlić. Nije moj, al kao da smo u rodu pa kad nema koga drugog - aj ti (engl. IT).

Prvo pomisliš - plovak. Lakopopravljivo. Al nije. Nije to pecaljka da plovak promijeniš i gotovo. Raštimano sve bilo, par polomljenih dijelova od ranije (vide se sedimentne naslage iz čega se dade zaključiti da su neka tektonska pomijeranja nastala u doba između Trijasa i Jure, a neka između Jure i Bobana), a par stradalih u nedjelju, povijesno poznat dan kada dame energičnije povlače one pertle/vezice/žnirance na kotliću, a poslije se u maniri M.K. (identitet poznat autoru, a i drugima) pravdaju rečenicom: "Nisam ja!".

Otišao u Pipa-Midlton-centar u Ilici kod Krajiške i tamo prepoznao model kotlića: Liv-Ulman-Laguna. A tamo mi objasnili da se "zelena" (čitaj: "tirkizna") na vodokotlićkom kaže "calypso" (eng. kalipso) i da ga imaju, al nemaju, tojest, da sam dovoljno rano došao da oni mogu robu naručiti da im iz skladišta dođe isti dan oko tri sata (ono doba kad Sunce još razmišlja o zenitu). Pristanem na nemoralnu ponudu po zvizdanu doći po isti, odem se hladiti u radionicu skulptura i razglednica pa oko pola tri nazovem. Vele - stiglo. Ništ, do tamo tramvajem (tko bi lud praznih ruku hodao ulicom, Ilicom), a natrag pješke (tko bi normalan punih ruku hodao ulicom, Ilicom).

Otvorim kutiju, a unutra - svega. Plastike, gume, metala. Ima i papira: upute. U glavi odmah zazvoni: ČJU! (eng. read the fucking manual). Sjetim se koliko puta sam se poskliznuo čitajući upute. Otprilike jednako onoliko koliko sam se puta poskliznuo i ne čitajuć ih. Prvo mi uspije razlučiti prvu od druge stranice, imaju slike brojeve, al imaju i slova i ne znaš jel redoslijed alfanumerički ili numeroalfički. Prepoznam neke zadane elemente pa krenem. Posložim dijelove montažno redoslijedno, spojim dio metala s plastikom, poslije dio plastike s gumom i opet s plastikom... ima viška dijelova. O (dodati po vokaciji i bogatstvu vokabulara)!!!

Odustanem od uputa pa se prihvatim šalabahtera u obliku strganog kotlića na zidu. Skinem šalac sa zida, otvorim ga, a unutra, kako već ranije rekoh, kaos. Kao i na papiru. O (opet dodati ono po vokaciji i bogatstvu vokabulara) i informatiku i povijest umjetnosti i elektrotehniku i strojarstvo. Za ovo treba dvopredmetni studij arheologije i vodoinstalaterstva. Jer to su izgleda najprikladnije metode. Pažljivo povadim sve komadiće koji su preživjeli kotlićke cunamije, poredam ih na čistu plohu pa krenem metodom pokušaja i popušaja. Ravensburger i Clementoni skupa ne bi to tako oslikali, narezali i zamiješali. Spojim karpalne i metakarpalne dijelove, zguram ih u ležišta - stoji. Od lič no! Zakačim kotlić na nosače, spojim ga na privremeno zatvoreni izvor vode, pritegnem, pustim vodu, dotegnem da prestane curiti sa spoja, stisnem gumb/dugme/puce za ispuštanje vode - radi. Možda i bude nešto od mene. Oćureć od kotlića.

Ostalo je povijest. A možda i budućnost...

optimizam

- Čuj, - veli - ti'š mi sigurno pomoć'.
Gledam preda se, u šalicu s kavom, u do pola ispijenu čašu s vodom, u prozirnu pepeljaru prošaranu tragom pepela ostalim za vlažnom krpom. Pepelnica, rekao bi moj stari mičući je od mene dok bi gasio cigaretu. Pepelnica. Bolest, rekao bi moj djed, misleći na vinograd. Pepelnica. Post, rekla bi moja baba, vjerujući u pokoru. i djed je vjerovao, ali bila mu je mrska. I bolest loze i pokora. Valjda to ide jedno s drugim kad voliš vino i čvarke. Podignem glavu, usmjerim prema izvoru sulude konstatacije i pogled mi zastane na mješavini ekspresivne naive i neke pritajene divljine. Nikola. Kud baš mene nađe da pomognem...

- A reci mi, kak' ti to misliš da ja tebi mogu pomoć'?
- Pa lijepo. Vidim ja ti se kužiš u razne stvari, a ja imam nešto za prodat'.
- Nemoj mene, molim te, nisam ti ja kupac ni za šta...
- Nisam mislio to teb' prodat'. Ja ti, evo, - zavuče ruku u torbu što mu preko ramena visi pa izvadi neki pravokutan kamen petnaest na petnaest, debljine oko dva centimetra, reklo bi se granit, prošaran malenim spiralama što strukturom vuku na Fibonaccija - ovo 'oću prodat'. Ne tebi, k'o što reko' već nekom 'ko skuplja tak'e stvari. Vidi: Amonoids amnidnites, razdoblje Trijasik Jurasik, starost dvjesta miliona godina. Čo'eče, to nešt' vrijedi sto posto!

Pruža mi i kvadrat papira na kojem je lijepim ženskim rukopisom običnom grafitnom olovkom bilo napisano:
Ammonoids amnidnites
Razdoblje: Triassic Jurassic (Trijas Jura)
Starost: 200-250 mil.g.
Nalazište: nepoznato

Držim taj papir u ruci, držim i taj kamen i gledam kroza sve to ne bih li dopro do odgovora na pitanje koje evo već preko dvjesta milijuna godina čeka: zašto ja?

- To mi dala ona žena, doktor'ca u Prirodoslovnom muzeju i rekla da mi ne može ništa dat' za to jer je nalazište nepoznato. Pa da ti to meni staviš na taj internet, ha? Sigurno ima nekih koje b' to interesiralo, a meni pare trebaju. Dao b' ja to za jedno četr' soma, ak' se slažeš. Eura. Šta misliš?
- Ali šta se ja imam slagat' kad se ne kužim u to? Nemam ti ja nikakve veze s arheologijom...
- Ma, 'ajde, znaš ti sigurno više od mene. Ti bi to mogao negdje ponudit', a ja ti pošteno dam postotak, ha?
- Gledaj Nikola, trebao bi se ipak možda prvo raspitat' na odjelu arheologije na filozofskom ili na geologiji, nekog stručnog treba pitati, a tek onda stavljat' oglas.
I onda bi trebao znati gdje to ponudit', a i ne mo'š samo tako lupit' cifru.
- Pa zato ja tebe trebam! Ti'š mi to sigurno znat' nać. - odgovara na moje ranije neizgovoreno pitanje - Negdje u svijetu ima ne'ko. Svaka roba ima kupca.

E moj Nikola, jest, imaš ti pravo za robu, i to da ću ti znati reći šta ne valja, al' naš'o si mene, pravu crkvu u kojoj ćeš se bogu molit' kad je trgovina u pitanju. Pa jel' da ti kažem da sto maraka nisam mogao prodati za vrijeme inflacije jer sam u svojem trgovačkom antitalentu i švercerima u domu na Savi bio sumnjiv? Kao da sam im traktorske gume, i to probušene nudio, umjesto deviza, a ti bi da kamenje prodajem...

- Imam ti ja još stvari. Imam jedan afrički bubanj, fini kožni od drveta. To b' se isto dalo prodat'. Brat bratu vrijedi jedno devet tisuća kuna, a ja b' ga dao i za manje. Imam i jedan laptop. Dva čak! Samo je jedan malo neispravan. Zovu se... ne znam kak' se točno zovu, al' to t' je negdje iz devedes'četvrte-pete. Ti b' to sigurno znao. Pa knjiga... sve stručne knjige. Na Britanac nosio, al' neće to ni'ko, kažu da stručna literatura slabo ide. A znaš, men' ti je ovo prilika. Mislim ja upisat i neki tečaj tamo na pučkom učilištu, za administratora i programera, tako nešto pa neć' tebe morat' gnjavit za internet. A možda se i neki pos'o može nać' kad si stručno osposobljen...

I šta'š s njim... Pristanem.

Dogovorili se za snimanje za oglasnike, posudio fotoaparat jer ga nemam otkako sam ga poluispravnog zamijenio za dvije trećine kvadrata slike, posnimio sve, stavio u oglasnik, isprintao oglase kao dokaz umjesto obećanja, ali ništa. Prošlo je otada već više od dva mjeseca, ne prodade Nikola kamena, ni bubanj, ni kompjutera. Kamen stoji, bubanj stoji, stoje knjige i paleoinformatička oprema.

Ali ne stoji Nikola.

Sjedim u šarmantnom zadimljenom lokalu, Gledam preda se, u šalicu s čajem, u tanjurić sa ostacima pripreme - ocijeđena filter vrećica, vrećica šećera ufrkana "onako", metalna žličica. Pored crna pepeljara neprošarana tragom pepela eventualno ostalim za vlažnom krpom. S boka mi prilazi kontura pogolema čovjeka.
- Bok! - veli mi Nikola - Kak' si?
- Dobro. 'Nako. Ti?
- Ma odlično. Nije mi onaj kamen proš'o, al' zato imam akvarije. Frend mi dobavio neke vrlo rijetke ribice. Prošverco izvana. Nema ih u Hrvatskoj ni za lijeka - čuj "ni za lijeka" u jednoj ovakvoj pomorskoj zemlji prošaranoj silnim rijekama - samo neki Slovenac tu malo dila oko granice prema Krapini. Sad sam iš'o kupit živu hranu jer kažu da j' to bolje i onda kad moje narastu, namrijeste se pa i te druge porastu, a to ti j' ovak' vel'ko - skupi šaku, prisloni palac na vrh savijenog srednjaka, a kažiprst na drugi zglob - oko dva centa, prodava'će se k'o alva.