masa za fugiranje

Treba ti možda dva deci mase za fugiranje za pokrpit iskrzane fuge na podu kuhinje. Mjesecima. Danas konačno odlučiš otići kupit tu masu za fugiranje. U najmanjem pakiranju.

Sjedneš na bicikl i vozi u najbližu trgovinu masom za fugiranje. Nekih tri koma devet kilometara. Masa za fugiranje. Voziš po biciklističkoj stazi, pokušavaš pristojno pješacima na biciklističkoj stazi objasnit zašto ih ne obilaziš po pješačkoj. Masa za fugiranje. Na križanjima čekaš zeleno iako pored tebe starica sa dvije štake uredno živi adrenalinski napucanim životom prelazeći tri trake brze gradske ulice na čisto crveno. Mirogojski rulet. Masa za fugiranje. Sam sebi si pomalo smiješan jer znaš da povremeno i napraviš neki prometni prekršaj, ali evo, danas se možeš češkat po glavi ispod kacige i razmišljat kako i u kojem dućanu kupiti masku kad u dućan ne smiješ bez maske. A otprije ih nemaš. Masa za fugiranje. Vjerojatno je to način sticanja prvog milijuna za koji se ne pita. Golema strugalica asfalta po Vukovarskoj diže buku i prašinu. Maska bi stvarno dobro došla. I masa za fugiranje. Voziš se pored ogromnog tmurnog i nimalo privlačnog pogona za proizvodnju sladoleda. Možda muhe nas gledaju upravo takvim očima. Masa za fugiranje. U nozdrve ti uđe miris, smrad zapravo, neodržavane kante za smeće. Natrulo bilje i poluraspadnute kosti pomiješane s pepelom. Miris iz djetinjstva. Nekad su sve kante i svi bokovi zgrada u našoj ulici tako smrdili. Masa za fugiranje. Jedna od tih i takvih kanti je pogodila moju mlađu sestru u glavu, baš kao mene stablo šljive u niskom startu. Možda sam bolje prošao. Ulaz u šoping centar s masom za fugiranje neugleda i neuredan kao i prije petnaestak godina. Samo je naziv promijenjen. Obaviš kupovinu pa kući.

Osim mase za gletanje, kupiš i pipu za kuhinjski sudoper i odgovarajući ključ broj 11.

sataraš

Ne znam je li kome blasfemično ili nije, ali dodavanjem sjeckane sušene rajčice u smjesu proprženih prodinstanih luka, paprike i češnjaka, sve još podliveno komadima zrelog paradajza, pomediteranio sam sataraš. E sad, jesmo li sataraš preuzeli od Mađara (szataras) ili od Turaka (satyr, potvrdio B. Klaić), ili je to svejedno jer su možda jedni od drugih prepisivali, ne znam, a nije trenutno ni važno. Važno je da još zera soli i ljutih papričica može zaokružit cijelu dinstanu priču. Faširanci bi dobro došli, čak i obični jednostavni medaljoni.

Kad smo kod faširanaca, od malih nogu mi nije bilo jasno zašto flaširano meso kupljeno u mesnici nije u flaši nego ga čika Alija zamota u debeli masni bijeli papir bacajući ga na vagu kao što se baca gust i vlažan malter na goli cigleni zid, a ona crvena kazaljka skače kao nad bikovim rogovima, na onim mjeračima snage u lunaparku. Onako kako mi je dnevnik bio nevnik, brašno bahno, a patuljak pasuljak, tako je i faširano meso imalo smisla jedino ako se zvalo flaširano. U istom omjeru smisla i besmisla bilo je i to da se na engleskom riječ opet ne kaže ofajv nego agejn. 

Čika Alije je mesar Alija Orhan i njegova je mesnica bila lijevo pored čika Softićeve fotografske radnje, salona i laboratorija. To je onaj isti mesar koji je bio prilično stiltan pitanjem i samo zato nije uspio prodati najlon čarape maloj Zrinki, prijateljici i vršnjakinji moje mlađe sestre, a koju je po njih u mesnicu poslao susjed čika Smajo iz čiste zdrave i prijateljske zajebancije. Orhan Alija je inače bio mesar velikog srca, velikog kao u vola. Jednom nam je prilikom, prije našeg puta baki i djedu, uvalio pola teleta kao znak male pomoći Bosne ponosne sušom ispaćenom narodu Slavonije.

Softićeva se pak imena ne mogu sjetiti, a upravo provjereno telefonom, ne mogu ga se sjetiti ni moji Savka i Hrvoje, uhvatio sam ih na krivom ispitnom pitanju. Javit će čim se sjete. I znam da hoće. Ime ću saznati, a prezime jednostavno nije bilo moguće izbrisati ni iz osobne ni iz kolektivne memorije jer skoro svaka treća fotografija iz arhive u kutijama za puzzle, za cipele, čak i u pravim fotoalbumima, po posljednjoj fotografskoj modi naoko nepravilno reckasto obrubljena, u kutu ima logo "Foto Softić". 

Kako god, čika Softić je, normalno, imao ime, čika Alija je imao sataru (satyr), a ja imam sataraš. Bez faširanog. Bez fotografije.

toner

​

​- Aj mi - zove me telefonom - kupi toner za printer pa pošalji. Ovdje toga nema.

- Aj. Samo, daj mi pošalji sliku da znam koji, ne mogu sad pisat, vozim.

- Evo, šaljem ti ove u boji, meni treba crni za taj printer.

- Može. Šta svaka boja druga kašetica? Dobar printer.

- Da dobar?! Zvijer!

Odem u najbliži dućan uredskom opremom, imaju stotine različitih tonera, tinti, kašeta, injet, laser, crni, u boji, skupno, zasebno, sve, nema valjda tog printera koji je bio na hrvatskom tržištu, a da oni nemaju odgovor. Bezbojne da tražim - imali bi.

- Dobar dan.

- Dobar dan. Izvolite.

- Treba mi toner za printer. Epson. Evo sliku imam.

Pokazujem na mobitelu pristiglu fotku čunjastih bočica zelenog, plavog i crvenog poklopca. Na vratu svake bočice nešto kao deklaracija, u dnu deklaracije masno otisnuti neki slični brojevi.

- Šifra vam je 53601-nešto na ovima u bpji, mora da je slična šifra i za crni.

- Dajte da vidim.

Gleda u te bočice na slici, stisla usne, spustila rubove, briga ozbiljna.

- Ja Vam ovo do sad nikad nisam vidjela. Mogu zapisat šifru pa naručit kod svojih i to je sutra u dućanu.

- A ništa od toga, treba mi danas jer šaljem van grada. Sutra mi je dan prekasno.

- Znate šta, probajte u Narodne novine otić. Oni imaju svega boga vraga.

- Je, hoću. Hvala.

Narodne novine kod Džamije, nema većih i prodaju valjda sve osim igle i lokomotive. Spustim se na donju etažu, sačekam da ljubazna teta trgovkinja objasni gospođi da nekih folija u tim nekim formatima nema jer ne postoje, ne proizvode se, osim eventualno po narudžbi za svemirsku agenciju, a to onda košta. A koliko košta? Pa naravno da teta ne zna, NN nisu NASA. Ispala je bezobrazna, naravno, a ova kokoš koja ne zna šta traži, ona je pametna, sve u šesnaest. Sad sam ja na redu. Možda imadnem sreće.

- Dobar dan.

- Dobar dan.

- Treba mi toner. Kao ovi, samo crni.

Iskusno oko sa sigurne udaljenosti odmahuje glavom.

- Ništa. Ni slično.

- A dobro, hvala.

- Probajte u Importanne Galeriji.

- Otamo dolazim.

- Onda Makro-Mikro, oni stvarno imaju čudesa.

Hvala. Molim. Doviđenja, doviđenja. Na bicikl pa...  Makro-Mikro... Makro-Mikro... Petrinjska! Dopedaliram, uđem u prazan dućan. Dobar dan, dobar dan, izvolte i to sve.

- Treba mi toner za Epsonov printer. Evo kao na slici, samo crni.

- Dajte da pogledam.

Pružam mobitel, beskontaktno čovjek gleda u sliku. Gleda. Pa malo bolje gleda.

- Ovakve nisam vidio.

Sad još bolje gleda. Bit će da čita tu zalijepljenu deklaracijicu.

- Gospodine - obraća mi se pogledom mesara kojem netko u dućan ulazi kupit najlonke - ovo su tinte za žig, ne za printer.

Šutim. Sekundu. Tri. Pet. Na pameti mi ona žena iz Narodnih s folijom, mislim, bez folije. Koji tikvan! Pokušavam skrenuti priču bar malo na svoj mlin.

- Onda nije ni čudo da u prva dva dućana gdje sam bio, ovakav toner nemaju, jel?

- Bojim se da je tako.

Sreća moja, osim slika tonera, dobio sam i sliku printera na kojoj se dalo vidjeti broj modela. Imali su ga u Makro-Mikru. Vjerojatno ga imaju i u Narodnim novinama i u Importanne galeriji.