Naše male konstantne katastrofe izgleda nisu dovoljne.
Razvlačeći posljednje piće i male noćne razgovore, od rituala na udaljenim pacifičkim otočićima do radijskih izvještaja o stanju u Europi prve polovine dvadesetog stoljeća, od optimizma i vjere u budućnost čovječanstva u Star Treku i pornografiji osamdesetih godina tog istog stoljeća do skepticizma u početku dvadesetprvog stoljeća Neila Stephensona i Jacquesa Attalija, od dinosaura do Velikog hadronskog sudarača, od broja bakterija po kvadratnom centimetru našeg najvećeg organa do Oumuamuae i virtualne stvarnosti, od bezuvjetne radosti življenja do neupitne potrebe za opstankom vrste, i sve tako do pretposljednje kapi pića, došli smo do nužnosti žešćeg napada kašlja jednog Krakataua ili kojeg drugog ozbiljnog vulkana:
- Samo nas ozbiljna katastrofa može spasit.
