Javlja mi se jedan prijatelj, vinar, pomalo maslinar, više profesor i geograf, čovjek kojem nikad ništa nije teško, dobro smanjit ću malo, čovjek kojem skoro nikad i skoro ništa nije teško, a iz očiju mu sija neki vječni optimizam. Javi se on tako povremeno, kao: evo me u Zagrebu, ali neću imat vrimena da se vidimo pa samo pozdravljan, ili: e, bija san u Zagrebu, ali se nisan javlja jer nisan ima vrimena. Doduše, ja malo pretjerujem, nije uvijek tako, kad se potrefi da vremena ima, vidimo se, popijemo koju vina i napričamo se o mnogim stvarima. Jedna od njih, od tih stvari uvijek je i Liverpool. FC naravno.
Da je strastveni navijač Liverpoola znaju svi koji ga poznaju, a kad ga čuju govoriti o nogometu, to vrlo brzo shvate i oni koji ga ne poznaju. Eno mu i čokoti po vinogradu to znaju i bez obzira na sve tehnike i tehnologije samo se crveno vino iz grožđa s njih može napravit. I nije to zbog grada iz kojeg je, jer da je zbog mjesta rođenja ili porijekla, prije bi bio zagriženi navijač rećemo Dinama ili Hajduka, nego se to, a tako je valjda sa mnogima, pojavilo bez prethodnih ozbiljnih simptoma, zaraziš se jednim gledanjem. I meni se to dogodilo.
Šalje mi ovaj crtež. Hvali se, ima i kime i čime. Dobio ga, veli, od malene nećakinje. Srce mu naraslo da bi ga preko reda na kardiologiju primili, eno mu ga veliko ko vinograd, a ja kao pravo zakeralo primijetim da je onu liverpulsku mitološku kokoš mogla i bolje nacrtati. Kao da bih ja bolje mogao. Brani je, veli da se velika familija skupila, nije imala dovoljno vremena za svakom po nešto smislit i da je za svakog trebala mozgati što će, a da će njemu kad je na red došao odmah krenula crtati Liverpoolov grb i posvetila mu čak i najviše vremena, sjetila se i godine rođenja 1892. i slogana "You never walk alone". Posvetila mu najviše vremena baš kao što i on od sve svoje rodbine najviše vremena posvećuje njoj. Srce barbino i barba velikog srca.
Ako sam išta od ovog izmislio i dodao, nek mi brkovi narastu. I brada također.
