billions in the croatian way

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, Hrvatska ima 3.888.529 stanovnika. Milijarda kuna. Milijun tisuća, tisuću milijuna, kako je zgodnije. Najlakše bi bilo podijeliti ta dva broja i dobili bismo neki broj, vrijednost trženja plina po glavi stanovnika, ali to bi bilo preuopćeno jer ne sudjeluju svi stanovnici Hrvatske u plinskoj računici podjednako.

​Hrvatska danas ima 1.230.173 umirovljene osobe i njih zbog involviranosti jednog od njih u plinski posao nećemo spominjati osim da bi basnoslovnih pola milijarde na ​računu ​jedno​g umirovljenika izgledalo prilično pitomih 406,45 kuna na računu svakog od njih 1.230.173. Četiristo kuna? To malo više nego za telefon, televiziju i internet za jedan mjesec. Skoro pa ništa. Ako ne vjerujete, pitajte barba Danu iz Šibenika. Petsto milja kuna? Šta zna dete šta je dvesta kila. Ako ne vjerujete, pitajte i baku Ankicu iz Dragotina jer ona sa svojih 1.400 kuna mjesečno ima za kruh i pekmez. Bez struje je pa ne treba ni internet, ni televizija ni telefon.

​INA, Industrija nafte, hrvatska i jugoslovenska perjanica uspješnog petro-poslovanja u svoje zlatno doba zapošljavala je oko 34.000 ljudi, što je otprilike jedan cijeli grad veličine Šibenika skupa s Umirovljenikom, i plaćala ih debelo iznad državnog prosjeka.

Milijarda kuna (1.000.000.000), 34.000 zaposlenih. Skoro pa 30.000 kuna po zaposleniku. Toliko bi iznosila ta milijarda, da je iz firme uzeo svaki zaposlenik, od direktora do portira. Ravnomjerno i ravnopravno. Nije to baš socijalistički, više je utopijski, ali nećemo sad o tome.

TAS, Tvornica automobila Sarajevo, sedamdesetih je i osamdesetih godina proizvodila Volkswagenov automobil Golf. Prvo "jedinicu", a poslije i "dvojku" i Jettu. "Trojka" je pala s početkom rata kad je tvornica upoznala pojmove privatizacija, domoljublje i slično. Golf "dvojka" najpoznatiji je i najpopularniji automobil tog doba bio je dugačak oko 4 metra, plus-minus deset-petnaest centimetara, ovisno o modelu i dodacima. Osamdesetih godina, u zlatno doba TAS-a, produktivnost rasla je do 25.000 proizvedenih primjeraka godišnje.

Golfom "dvojkom" se uredno išlo na INA-ine benzinske pumpe. Čak i kad je bilo nestašice, i par-nepar razbrojavanja po registarskim oznakama, išlo se. Željeznica je koristila ugljen, naftu i električnu energiju.

Milijarda kuna (1.000.000.000), plus-minus kojih desetak milijuna, mjerena u novčanicama od dvjesta kuna je pet milijuna (5.000.000) novčanica. Znamo li, a da se lako i izmjeriti, da je novčanica od 200 kuna dugačka 14,2 cm, da bismo posložili cijelu milijardu kuna u novčanicama od 200 po dužini, treba nam 710 kilometara, a to je otprilike udaljenost od Osijeka do Splita ako pratimo željezničku prugu Osijek - Bjelovar - Zagreb - Split. E sad, da bismo posložili u niz one golfove "dvojke" po toj željezničkoj pruzi Osijek - Zagreb - Split, trebalo bi nam 177.500 golfova. Sto sedamdeset sedam tisuća i petsto golfova! Da bismo ih mogli posložiti TAS bi trebao kao u najboljim vremenima svojeg postojanja raditi sedam godina. Bez pauze, bez kolektivnog godišnjeg odmora. Sedam gladnih godina! Ali, tko bi normalan pobogu slagao Golfove "dvojke" po željezničkoj pruzi!? Uostalom, tvornica više ne postoji, a "dvojke" bi se mogle proizvoditi samo u nekoj novoj verziji Perišićeva Područja bez signala.

Puno je tu zaokruživanja i aproksimacija, dosta nepovezanih podataka, krušaka i jabuka, i izgleda da jedino tako možemo shvatiti opseg te plinske milijarde. Ali ima i nekih konkretnih podataka. Rećemo cijena vožnje vlakom od Osijeka preko Zagreba do Splita. Cijena željezničke vozne karte u ljetnoj sezoni je 160 kuna. Ili po tečaju konverzije pri prelasku na euro 1:7,5345 karta košta 21,24 €.

Vratimo se malo aproksimacijama. Da bismo potrošili onu plinsku milijardu kuna, mogli bismo od Osijeka preko Bjelovara i Zagreba do Splita prevesti skoro svo stanovništvo Republike Hrvatske koje na posljednjim državnim izborima nije glasalo za HDZ, i onda ih istim putem, iz Splita pa preko Zagreba i Bjelovara vratiti do Osijeka. Sve, i starce, i invalide, i nedonoščad, radno sposobne​ ​žene i muškarce, školarke i školarce. I tamo i nazad.

A zna se, nezahvalnici, dobro se zna tko ​​nam je ​svima ​omogućio da skoro cijelu Hrvatsku, tih sedamstotinjak kilometara prijeđemo za za petnaestak-dvadeset sati ​i to platimo pišljivih 160 kuna bez da mrdnemo guzicu.​ Reklo bi se: vozanje za sitne pare.

11a

Svašta ludo budnom padne na pamet, manje budnom još i luđe.

 

Rano je popodne, sunčan je dan. Zabrađeni, bez naočala, ramena istetoviranih nekim izblijedjelim crveno žutim uzorkom nalik miljeićima s prošlostoljetnih televizora lutamo novozagrebačkim Sigetom. Po naselju kao razbacane ali ipak pod pravim kutovima posložene sivkaste duguljaste dvokatnice. Tko ne zna da je u Sigetu, mogao bi pomisliti da je na Borongaju, ili čak na osječkom Jugu II ili izvitoperenom Sjenjaku jer takve dvokatnice žive samo na tih par mjesta u svijetu. S određenim razlogom tražimo kućni broj 11a.

 

Zgrade su tihe, tek neki dječji žamor u daljini remeti mir. Škola možda. Stanovi u razizermlju uglavnom su prazni, otvorenih su prozora i ulaznih vrata. Prolazimo kroz jedan takav po sredini zgrade, namješten u stilu sedamdesetih, sjajno lakirani nevisoki ormari i rukohvati na foteljama s crvenim tapacirungom, tepih s nekim nejasnim orjentalnim uzorkom, kratke resice na užim krajevima. Između dvokatnica zelene se travnjaci s nepravilno raspoređenim pravokutnim cvijetnjacima ograđenim niskom živicom, jedan je takav devastiran, duboki ožiljak nastao kotrljanjem automobilskih guma govori da je zemlja mekana, da nema suše. U nekom restoranu gablaonici, tu sad taj Siget više naliči na dio Vrbika, Lučićeva ulica kod filozofskog fakulteta, nude nam hranu: rumene pohane šnicle veličine tanjura, otprilike kao nekadašnja slonova uha u trešnjevačkoj Plešivičkoj kleti, svjež zeleni kupus i masnjikavi kruh. Priloga nema. Konobar suhonjav, sklerotičan i skoliotičan poput Franquinova Gastona, na tankom nosu naočale debelih crnih okvira. Vani smo, na terasi "s nogu". Otvara nam pivo. Pivo pijemo, hranu nekako zanemarujemo. Osvrćemo se oko sebe. I dalje tražimo broj 11a. Odlazimo dalje.

 

Cijeli je kvart bez automobila. Nismo naišli ni na jedan. Nema ni parkirališta. Zapravo, nema ni ulica, sve prometnice su šetačke, tek malo šire staze. Da nismo vidjeli one tragove guma, mogli smo pomisliti da auti ne postoje. U toj pomalo već stihijskoj skitnji, u tom špartanju i traženju primjećujem da niti jedna zgrada nema kućnie broj, a mi i dalje tražimo taj 11a.

 

I sad šta? Sva ta mješavina studentskodomske i montažne stambene arhitekture, sav taj namještaj iz sedamdesetih, sve te ulice bez automobila, sve te zgrade bez ijednog kućnog broja, a kamoli 11a, pa čak i ti nadrealni iskoraci do Vrbika, nije mi prvi put, sve mi je to nekako objašnjivo, već sam slične stvari sanjao, sve je na neki način i očekivano za san, sve osim jedne stvari: zašto Loki i ja onako tetovirani tražimo baš Blagusa baš na tom kućnom broju?