Koji će kadar iz pješačke
zone zapeti u oku promatrača? Možda najlonska vrećica dok s papirom
pleše po ulici. Možda titranje lišća u parku, na stablima i pod njima.
Možda biciklist u laganom slalomu. Možda tusti oblaci u dolasku. Možda. Možda.
Stara popločana gornjogradska ulica. Blag vjetar pred kišu. Ispred mene -
oni. On, otac, oko 35 godina, jablan. Uzan i prekratak sakoić, takva je
moda, cipele u tonu. Na crtu počešljan, njegovana brada. Ona, kćer,
sedam-osam godina. Tamne hlače, tamna vesta, šarena marama oko vrata,
tenisice. Preko ramena nevelika torbica. Ono, pas, francuski buldog,
dovoljno su daleko da ostane "ono". Nevezan trčkara, pregledava stupiće i
rubove uz kuće. Fejzbuk neki pseći. Njih dvoje šeću, nešto razgovaraju.
Vjetar pojačava. U trenu, kćer ocu daje torbicu i iz zaleta krene
pravilno raditi gimnastičarske zvijezde. Pas zastane, pogleda jednu tu
njemu neizvedivu vratolomiju i nastavi svojim putem. Nakon nekoliko dobro odrađenih zvijezda, otresa dlanove jedan o drugi, otac joj vraća
torbicu. Smijulje se, pomalo zavjerenički.
Nekima je ponedjeljak pred kišu bio lijep. Baš onako lijep.
Međuvrijeme je. Pun je Mjesec, proljeće je. More je, onako, nit hladno, nit toplo. Do otočića, Mali Host mu naziv, nedaleko od obale, na putu do većeg otočića, dovezli se Senkovim kajićem. Na otoku njegov brat lovi ribu i govori mu kako je umro netko Sekin. Ovaj nas ostavlja, jer mora natrag na obalu. Daje mi svoj rokovnik i marker flomaster. Napiši neki telegram za Seku, veli, i stavi puno uskličnika, doći ću po vas kasnije. Otplovljava.
Nisam siguran tko je, osim Senkova brata, još sa mnom na otoku, ali znam da netko jest. Otvorim rokovnik, izlistam ga do prazne stranice i krenem pisati velikim slovima s natruhama kaligrafije: "DRAGA SEKO," Sjebao sam! Rekao je uskličnike, ja već stavio zarez, a iza zareza ne može uskličnik! List ne mogu iščupat jer su na drugoj stranici neke bilješke. Sranje. A ne pada mi na pamet te naručene uskličnike sačuvati za kraj rečenice.
Ubrzo, pred sumrak do nas doplovljava neki brodić. Na njemu Irena. Prilazim moru, a to i nije problem jer cijeli otok nema dvjesta kvadrata, umočim noge u more, a podlaktice naslonim na neku željeznu štangu zguljene boje i načete morem. Pokazujem joj majicu s Kafkom, a ona glasno razmišlja govoreći da me nije trebalo pokazati Mirjani. Ne pitam se otkud se znaju. Pitam je jel vidjela Senka, veli da jest i da je otišao nešto jesti i doći će po nas iza deset. Odlaze i oni.
U deset će već biti mrak, ali koga briga kad se u međuvremenu možeš probudit i požuriti zabilježit san.
Sinoć sam vozio po kiši. Bicikl, naravno. Cijeli dan svi meteorolozi i prognostičari trubili kako će kiša u jedanaest navečer, i sâm znam da će padati i opet je dočekam na kotačima. Dok sam do kuće doveslao, bio sam mokar ko miš. Ne znam kako su to miševi mokri, al mi preci iz prvog koljena znaju tako govorit. Iz drugog su koljena isto. Kako god, ovaj miš je imao mokro lice, šake i skoro cijele noge. Sve skupa s naočalama, hlačama, čarapama i tenisicama. Gaće su mi, hvala na pitanju, ostale suhe.
Posljednji put to mi se, doduše za dana, dogodilo na Prvi maj 1986. godine. Datum pamtim jer je bio praznik, a ja se vozio do ne baš bliskog najbližeg otvorenog dućana kupit sladoled; godine se sjećam jer je pala zajebancija kako me oprala černobilska kiša jer je u pet dana od katastrofe 26.04. bilo taman dovoljno vremena da oblak radijacije dopre do naših krajeva atmosferom horizontalno i kišom se okomito spusti na tlo. Iako se atmosferske promjene kreću sa zapada prema istoku, ova se, vjerojatno zakašnjela sibirska anticiklona pojavila baš u pravi tren da tvrdosocijalističkom, da ne kažem komunističkom, radijacijom počasti trulokapitalistički zapad. Mi smo joj pak, samoupravno bili na putu i postali kolateralna žrtva.
Povrće se, lisnato poput salate, to pamtim, zbog eventualne kontaminacije radijacijom trebalo ispirati dugo i pod jakim mlazom vode. Za ostale biljke i kućne ljubimce vrijedilo je slično pravilo. Ja sam svoje tuširanje kontaminirao prostorvremenskom točkom. Posljedice toga su vidljive i danas.
Inače, kod prijateljice smo, uz rastaljivanje već spomenutog sladoleda, slušali Buldožer. Pljuni istini u oči iz sedamdesetpete i Novo vrijeme, album star sedam godina.
Drugovi Naš radni zadatak U prelaznoj budućnosti čuvajmo granice mogućnosti
Drugovi i drugarice Naša obostrana želja Napraviti korak naprijed U novome svijetlu
Novo, novo, novo vrijeme
II. poluvrljeme Snažni mladići Prebacuju svijetski rekord Visoko Više! puno više! Puno više nego prije rata
Novo vrijeme, staro stanje Novo vrijeme, isto sranje
Novo, novo, novo vrijeme
Drugovi (i domaciće) U postepenom porastu (pravo zadovoljstvo) U kritičnim godinama (može donijeti promjene) Opet ćemo dokazati (neotpornom organizmu) Ako bude trebalo 3 puta dnevno jednu žličicu uz malo vode
Novo, novo, novo vrijeme
Vrijeme danas Duboko područje niskog zračnog pritiska Koje se kreće od Zapada prema Uralu Zahvatit će noćas naše krajeve
Novo, novo, novo vrijeme
“Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke” Podvukao je na kraju svog izlaganja
Kao da je bilo jučer... A bilo je davno. Dosta davno.
Te
godine sam završio prvi osnovne. Na kraju prvog polugodišta dobio sam
drvenu šah garnituru kao nagradu za odličan uspjeh. Crnim flomasterom
tata je velikim štampanim slovima napisao posvetu. Slova su se lagano
razlila poroznom površinom drva unutrašnjosti kutije. Uz šahovske
figurice i brojeve i slova, opssesija mi je bila i nogometna lopta. Na
Dark Side of the Moon dan, sestra je napunila točno petnaest mjeseci.
Majka će u smiraj ljeta napuniti
dvadesetsedam. Godina, naravno. Baba i deda su konačno završili s
gradnjom nove kuće na poziciji stare. U međuvremenu su cijelo ljeto
spavali u pušnici. Mirisali su na djedovu torbu za jauznu koju je nosio u
službu. Slanna...
Za Pink
Floyd nisam znao. Nisu ni oni za mene. Tako sam u neznanju njihova
postojanja živio do sedamdesetdevete. Što se mene tiče, njima je i danas
isto.
