godišnjica

Prekopavam po kutijama s fotografijama tražeći nekoliko njih vezanih za današnji datum pa naletim na hrpu drugih, dragih. Mnoge smo i mnogo voljeli, govorio je s gramofonske ploče čika Rade Šoljana osamdeset šeste na jednom četvrtom katu na osječkom Sjenjaku. On od tada govorio, ja se upravo na to podsjetio. Nebitno danas, ostavljam to za neki drugi put.

Uglavnom, našao sam samo par od sedam-osam fotografija koliko ih je trebalo biti. Na njima jedan zgodan mladi par. Na crno bijeloj fotografiji, u kadru lijevo, ona ima devetnaest, on dvadeset sedam. Tisuću devetsto šezdeset pete, drugi maj. Piše na poleđini. Dan ranije su se, dakle na današnji dan vjenčali i eno ih još uvijek zajedno. Savka i Hrvoje. S desne strane kadra, iz pozadine gleda ih majka i svekrva Jacenta. Jacenta je umrla godinu i pol kasnije, na Dan Republike 1966., na dan kad sam imao točno pola godine. Za razliku od televizijskog prijenosa slijetanja čovjeka na Mjesec par godina kasnije, bake Jacente se ne sjećam.

Na drugoj fotografiji sretni bračni par ima sedam godina staža, sina od šest i kći od pola godine. Savka je vremenom postala Seka, Hrvoje je ostao Hrvoje. Žive u stanu na drugom katu u nevelkom bosanskohercegovačkom gradiću Brezi, u Ulici 6. aprila. Voze se Pony Expressom i zbog prirasta u obitelji planiraju kupiti auto. Izbor će uskoro pasti na Renault 4. Auto s kišobranom od mjenjača i prozorima koji se ne mogu otvoriti kao kod drugih normalnih automobila. To je karakteristika tog Renaulta 4 ako pitate njihovog šestogodišnjeg sina. Kćeri je tada sve bilo svejedno, a Savki, Seki, od Renaulta važnija robna marka bila je Bagat.

Prva je fotografija snimljena je fotoaparatom Zenit neznanog vlasnika. Kad smo već kod Zenita, tata je baš za ovu prigodu od svojeg vjenčanog kuma Krune dobio fotoaparat Rolleiflex model T, kao Ford, čini mi se. Ako nije tako, onda sam nehotice izmijenio prikaz povijesti.

Druga fotografija snimljena je aparatom Kodak Instamatic 104, jednom od prvih idiot kamera na svijetu, osmišljenom kako bi bilo pojednostavljeno baratanje aparatom i omogućilo svakome da se bavi fotografijom, da bilježi svaki tren svojeg života. To maleno čudo je 1972. dobio od svoje sestre Stelle iz Sidneya, kad nas je posjetila s mužem i od mene godinu mlađim sinom Williyjem koji je u međuvremenu postao Billy. Bio je to mamac ne bi li ga nagovorila da s obitelji odseli iz Jugoslavije u Australiju. Ili barem Kanadu. Nije joj uspjelo. Baš kao što to nije uspjelo ni Susan, tatinoj drugoj sestri koja je živjela u Vancouveru. Dok nisu otputovale u bijeli svijet, Stella Strozer se zvala Cecilija, a Susan Wiseman je bila Ljubica, obje Križan.

Tata je ostao Hrvoje, mama je ostala i Seka i Savka. Njih dvoje tako zajedno već pedeset i osam godina. Svaka im čast. I hvala im na svemu.

 

 

francuska ljevica po hrvatskoj šestici

Augustin Pesche, predsjednik lokalnog Ureda za sport i tajnik lyonskog ogranka Francuske komunističke partije sa svojim se partijskim članovima pobunio zbog dolaska hrvatskog nogometnog reprezentativca Dejana Lovrena u Lyon. Zamjeraju mu isto ono što mu zamjeraju i u Hrvatskoj. Ne svi, naravno, jer nekima zadomaški thompsonizmi ne smetaju, i ne da im ne smetaju, poželjni su jer tako se brani opstanak domovine. Tolerancija i plaćanje poreza, nelaganje i nevaranje nisu u toj kategoriji.

"Dejan Lovren snimljen je kako izvikuje fašistički slogan 'Za dom spremni'. Njegovim dovođenjem u klub, Olympique Lyonnais sudjeluje u trivijalizaciji krajnje desničarskih ideja i govora mržnje. Tim činom uprava kluba ne ispunjava dužnost poslodavca da svojim primjerom daje dobar primjer drugima. Dapače, angažiranjem Lovrena kalja reputaciju čitavog Lyona i imidž nogometa te srozava povjerenje navijača", piše Augustin Pesche klupskom predsjedniku Jeanu-Michelu Aulasu u otvorenom pismu. "Biste li potpisati ugovor s igračem koji je uhvaćen kako pjeva 'Maréchal, nous voilà' (pjesma posvećena kvislinškom francuskom lideru Philippeu Pétainu). Sigurni sam da ne biste. Nadam se da nećete ostati neosjetljivi na povijest našeg grada, na sjećanje na hokejaša Tolu Vologea (žrtvu Gestapoa) i ostale pripadnike pokreta otpora te da ćete preispitati svoju odluku o angažiranju Dejana Lovrena''.

"Hrvatski branič istaknuo se gestama koje su bliske fašizmu. To je sad sramota njegovog starog-novog kluba Lyona", stigao je Dejan Lovren i do znamenite perjanice francuskog sportskog novinarstva L'Equipea.

Ovo spomenuto Lovrenovo "Za dom spremni" nije bilo in medias res, džošimunićevski eksplicitno, nego više kao s nekim alibijem, upakirano u Thompsonovu pjesmu, prozirni plašt okorjelih hulja, i toga se uhvatio i trener mu, povjesničar i šansonijer Laurent Blanc: "To je nacionalistička pjesma koja govori o oslobođenju njegove zemlje. Isključivo gledam na to što on može donijeti ovom klubu kao igrač. Ne želim razgovarati o stvarima koje nemaju veze s nogometom. Lovren poštuje svoju obitelj, ženu i djecu. Stoga, sretnete li ga, pitajte njega za komentar".

Izgleda da ima neka tajna veza između Laurenta Blanca i hrvatske reprezentativne šestice.

Na spomen Laurenta Blanca, sadašnjeg trenera nogometnog kluba Olympique iz Lyona i nekadašnjeg francuskog reprezentativnog nogometaša ili nogometnog reprezentativca, kako vam drago. svaki će se stariji hrvatski ljubitelj nogometa i nogometne povijesti sjetiti hrvatske reprezentativne nogometne šestice, sjetit će se Slavena Bilića, nogometaša i rokera, i polufinalne utakmice Francuske i Hrvatske 1998. godine na kojoj je Laurent Blanc, nogometaš i šansonijer, dobio crveni karton zbog udaranja ljevicom u bradu Slavena Bilića. Neki će reći da je Slaven odglumio jer se uhvatio za oko i čelo, a neki će svejedno reći da je Laurent to zaslužio. Mišljenja su oprečna, ovisno o tome jeste li po okomici crven-bijelo-plavi ili ste po horizontali plavo-bijelo-crveni, to jest, jeste li crveni ili plavi. Pod ovo crveni, ne mislim na komuniste nego na hrvatske crveno bijele kvadratiće u kontrapostu prema trikolornim francuskim plavima. Kako god, ni Slaven Bilić ni Laurent Blanc nisu igrali to finale svjetskog prvenstva te 1998. godine. Slaven je u polufinalu izgubio pa je za utješnu brončanu nagradu igrao protiv narančastih Nizozemaca, a pocrvenjeli Laurent je s tribina gledao kako njegovi plavi trikolori u finalu protiv žutog Brazila osvajaju zlatnu statuu Julesa Rimeta.

Mlađi se hrvatski ljubitelj nogometa i nogometne povijesti neće na prvu sjetiti Slavena Bilića kao hrvatske šestice jer ga poznaju prvenstveno kao trenera, nego će u toj hrvatskoj šestici sad moći prepoznati od strane francuske ljevice spominjanog Dejana Lovrena, ravnonogometaša Dinama, Intera, onog zaprešićkog, Olympiquea iz Lyona, Southamptona, Liverpoola i Zenita pa ponovo Lyona. Osim po povremenim bizarnim nogometnim vratolomijama od kojih je par najpoznatijih onaj kad mu ih je najnetrofejniji engleski reprezentativni kapetan Harry Kane u kratkom periodu prodao igrajući u bijelom Totenhamovom dresu protiv crvenog Lovrena, misim Lovrena u crvenom Liverpoolovu dresu, napravivši do njega zvrk-hadžiju, baletana koji se neuspješno pokušavajući pratiti i zaustaviti protivnika i loptu, ili barem jedno od to dvoje, uspio okretati oko svojih nekoliko osi istovremeno, naša je hrvatska reprezentativna žestica poznata i po osebujnom i kontroverznom, da se lijepo izrazim, poimanju astronomije i epidemiologije. Idiot, rekli bi oni bez dlake na jeziku i bez straha od klevete i hrvatskog pravosuđa. Ravnozemljaški antivakserski idiot, dodali bi. I ne da bi rekli i dodali, tako govore. I pišu kako govore. Zlobni cinici bi dodali "po Vuku", a istina je da pišu po mnogim internetskim portalima i društvenim mrežma. Možete ih čuti i u svakom malo bolje opremljenom nogometnom šank-stožeru. Ja to tako neću ni reći ni napisati.

Sad taj Laurent Blanc, najpoznatiji francuski nefinalist i današnji trener Olympiquea iz Lyona, prozivan je od strane francuske ljevice jer je u sred glavnog grada pokreta otpora protiv nacista u drugom svjetskom ratu, za ministra obrane, kako to vole reći naši sportski televizijski komentatori, angažirao spremnu ljutu hrvatsku obrambenu desnicu, obrambenu šesticu kojoj ni, ipak priznajmo, ni igra glavom i ljevicom nije strana. I uz tu svekoliku kondicijsku i zadomsku spremnost te nove hrvatske desnice, mislim šestice, ne treba smetnuti s uma da je u Zenitu svoje karijere za svoje poimanje svijeta ona inspiraciju našla u ravnoplošnom travnjaku, a ne u lopti. A dobro znamo da je, reći će nam svaki iole elokventniji nogometaš, lopta ipak okrugla i da danas svatko igra nogomet.

sedamdesetprva

Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene, žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.

Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.

Nas nitko nije fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni, jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.

Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum, astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala, kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na tri do pet godina robije. Minimum.

premda iako dabome

Za razliku od tatinog Rolleyflexa te ujakovog Zenita i njegove vještine razvijanja crnobijelog filma i izrade fotografija, stričev kolorac Kodak Instamatic iz njegovih (Kodakovih, ne stričevih) pionirskih dana, nije u početku davao dobre rezultate na vanameričkim prostorima. Tu nije pomagala ni polutransparentnost cvijeta lizalice rubova nazubljenih poput kovanica, a ni gondola na RIZ-ovom televizoru koja se, kako se iz priložene fotografije vidi, uopće ni ne vidi. 

Inače, lizalica je neuspješan pokušaj odobrovoljavanja objekta nakon navlačenja dolčevita veste preuskog otvora za glavu. Premda i iako, možda je tek u pitanju nenaviknutost rukovanja kamerom s autofokusom, kao i veličina glave. Dabome.