samoizolacija, dan drugi

Prošao drugi dan. Duži od prvog za jedno devet i pol sati. Jer prvi je počeo s Onim pozivom u pola deset. Dobar dan, dobar dan, Vi ste taj, jesam, ja sam ta i vi ćete to, i to i to, i tako sve do tada, osim ako, a onda ćete to, a mi ćemo to i to, jel sve jasno, jeste. Decidirano, profesionalno, umirujuće i uopzoravajuće, s dozom brižnosti i prstohvatom zvjezdane prašine optimizma u glasu. Jedino nisam saznao šta ću sa smećem, kako ga se riješit bez da plašim ljude, uglavnom stariju nejač iz našeg ulaza u zgradu. Možda je i to rekla, al ja sam se u taj glas zaljubio da sam skoro zaboravio zapisat mejl adresu i broj telefona. Umalo sam napisao da se ne sjećam kad mi je neko žensko bez pitanja dalo broj telefona, a onda se sjetih jedne Charlize Theron iz našeg sokaka. Mislim, i to je bilo kao poslovno, ali dobro zvuči.

Jučer morao mobitel dvaput punit jer je bez prestanka u pogonu. Nije sve zbog razgovora, internet isto troši. A kad smo kod razgovora, razveseli čovjeka kad vidi da su mnogi spremni donijeti još vruću pitu, sirnicu, krompirušu, iz pećnice izvađenu teleću koljenicu s raštikom, sir i pršut, masline, vino, šta god treba. Svi, ali svi, nude uglavnom hranu. I piće, ajd. I poneku knjigu. I film i seriju. I svi se raspričaju, kao da mi ne bude dosadno. Pa ne bi meni nama u ovoj glavi moglo bit dosadno ni u kapsuli Apolla 11, a kamoli s obje noge čvrsto na krevetu. Čim se telefon ohladi, mi počnemo konstruktivnu komunikaciju. Radimo planove za sutra, ne za danas, za sutra. Treba imati distancu za sagledati isplanirane aktivnosti i dovoljno vremena za napravit promjene, započeti s čitanjem Tysona, Neila de Grassea, naravno, i njegovu knjigu o astrofizici za one koji nemaju vremena (čuj, nemam vremena! pa vremena imam da je i naopačke mogu čitati) ili Braudela za prisjetit se kakva su sve sranja čovjeka dočekivala u povijesti i kako se s tim nosio. Ili se uhvatit kakve nemoguće varijacije.

Dobro, ne bunim se. Drago mi, ljudi zovu, žele najbolje, a žele se i prisjetit jesmo li bili u opasnom kontaktu, žele i pomoći, meni, sebi, drugima. I to je bogatstvo, moje, vaše, naše, ta će nas ljudskost valjda i održati. A opet, trenutno mi nuđenog ne treba. Imam dovoljno. I jesti, i piti i čitati. A kad smo kod gledanja, beskraj je na raspolaganju. Jedino, baš nitko da ponudi donijet kakav sportskorekreacijski rekvizit. Nešto za razgibavanje tijela, a ne samo duha i probavnog trakta. Izaći ću iz ove karantene jedno dvajest kila teži. A lijepo sam mogao gledat kako mi uz sve drugo i ti rekviziti skupljaju prašinu u stanu. Prozore se pravim da ne vidim.

1967

Iako se na fotografiji ne vidi baš najbolje, u dvorištu sjedim okružen živim potomcima dinosaura i zurim u objektiv fotoaparata. Mamac. Pijetao je pod ključem, a kokoši su ostavljene na milost i nemilost iskušenju. Koja bi krenula na me, imala je biti dekapitirana i završila bi u loncu. Nakon par tjedana, zahvaljujući stečenom iskustvu o uspostvljenoj krvničkoj diktaturi babine ruke, kokoši su me uglavnom ignorirale. Fotoaparat kojim sam snimljen je Zorki. Možda Zenit. To znam jer fotograf je ujak, a on je imao samo te fotoaparate. Da je ujak fotograf, to pak znam iz zadanog kadra i scenografije i činjenice da je fotografija rad amaterske ruke, a ne profesionalnog foto studija. Godina? To znam po slobodnoj procjeni svoje veličine.

Godina je to u kojoj Floydi, Doorsi i Hendrix izdaju svoje debitantske albume, Zdenka Vučković izdaje Colindu, a Brian Epstein biva nađen mrtav zaključan u svojoj spavaćoj sobi. Elvis se ženi za Priscillu, Muhammad Ali odbija vojnu službu, u Disneylandu se otvara nova atrakcija Piratska riba.

U ludoj utrci svemirskih programa, u Apollu 1, smrtno stradavaju Gus Grissom, Ed White i Roger Chaffee. Gusa se neki mogu sjećati i kao Freda Warda iz Kaufmanovog filma Put u svemir, The Right Stuff iz '83. Ward je bio u sjeni Eda Harrisa i Sama Sheparda. Inače, u filmu Shepard (Sam) glumi Yeagera, Glenn (Scot) glumi Sheparda (Alana), a Harris glumi Glenna (Johna). Da ti se zavrti.

Gabriel García Márquez te godine objavljuje Sto godina samoće, roman zbog kojeg ću ga kasnije zavoljeti ko Borgesa, a Fernand Braudel započinje objavljivanjem Civilization matérielle, économie et capitalisme, XVe-XVIIIe siècle što će reći Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od 15. do 18. stoljeća, a čija tri toma, Struktura svakidašnjice, Igra razmjene i Vrijeme svijeta, zagrebačka izdavačka kuća August Cesarec objavljuje nedavne 1992. godine.

Grčka vojna hunta protjeruje Melinu Mercouri. Američki je sindikalni vođa Jimmy Hofa, počinje robijati zbog pokušaja podmićivanja porote. Tchombea, bivšeg kongoanskog premijera, u odsustvu osuđuju na smrt. Bio je još jedan Čombe, taj je vjerojatno ime dobio po ovom Kongoancu, i bio je uz Tarzu i Jasmina jedan od zajebanijih likova mojeg brezanskog djetinjstva. Jurij Andropov postaje šef KGB-a, a Enver Hoxha Albaniju službeno proglašava ateističkom državom. Nobelova nagrada za mir ne biva dodijeljena.

Te se godine rađa Pamela Anderson. Rađaju se i Dražen Zečić, i Boris Novković, Benicio del Toro i Kurt Cobain. I Paul Gascoine, Roberto Baggio, David Ginola i Boris Becker. Baš kao i vrhunski hrvatski ekonomskopolitički stratezi Jandroković i Polančec.

Umiru Robert Oppenheimer, Jayne Mansfield i Vivien Leigh, Vladan Desnica, John Coltrane i Ernesto Che Guevara.

Joža, Manolić jasno, te 1967. godine ima tek četrdesetsedam, a Kolinda ima minus jednu.