Mjesto radnje je negdje između. Vrijeme radnje? Moglo bi bit drugo desetljeće prošlog ili ovog stoljeća, ili čak dvadeset-trideset godina više, u oba slučaja.
Po pustinji te naganjaju mahnite topdžije i mitraljesci na kampanjolama. Njih, te talijanske kopije džipova, prepoznaješ jer ih se sjećaš iz svojeg slovenskog životnog doba s početka osamdesetpete. Mitraljesce i topdžije ne poznaješ. Uspješno se, a dakako drugačije, sklanjaš iza nekih kamenodrvenih zidova i kula. U jednom trenu shvatiš da ti sva ta tanad ispaljena na tebe, ne mogu ništa. Kroz prste puštaš da ti iscuri zagrabljen pijesak, u trenucima siv i svjetlucav poput dravskog i dunavskog slavonskog, u trenucima žut, saharski žut.
Razmišljaš o ženama ostavljenim ti na čuvanje. Nisi siguran jesu li sve te silne ljepotice za čiju si sigurnost kao zadužen, prave, od krvi i mesa ili su neke sofisticiranije verzije Nexusa. A i ne znaš zapravo za koga ih i od koga čuvaš.
Samo valjda san, popodnevni proljetni san, može spojiti Fyodora Sukhova i Ricka Deckarda u jednu osobu, u Fyodoricka Sukharda u nekom jednominutnom zaumnom sf-osternu.
