Prekopavam po kutijama s fotografijama tražeći nekoliko njih vezanih za današnji datum pa naletim na hrpu drugih, dragih. Mnoge smo i mnogo voljeli, govorio je s gramofonske ploče čika Rade Šoljana osamdeset šeste na jednom četvrtom katu na osječkom Sjenjaku. On od tada govorio, ja se upravo na to podsjetio. Nebitno danas, ostavljam to za neki drugi put.
Uglavnom, našao sam samo par od sedam-osam fotografija koliko ih je trebalo biti. Na njima jedan zgodan mladi par. Na crno bijeloj
fotografiji, u kadru lijevo, ona ima devetnaest, on dvadeset sedam. Tisuću devetsto šezdeset pete, drugi maj. Piše na poleđini. Dan ranije su se, dakle na današnji dan vjenčali i eno ih još uvijek zajedno. Savka i Hrvoje. S desne strane kadra, iz pozadine gleda ih majka i svekrva Jacenta. Jacenta je umrla godinu i pol kasnije, na Dan Republike 1966., na dan kad sam imao točno pola godine. Za razliku od televizijskog prijenosa slijetanja čovjeka na Mjesec par godina kasnije, bake Jacente se ne sjećam.
Na drugoj fotografiji sretni bračni par ima sedam godina staža, sina od šest i kći od pola godine. Savka je vremenom postala Seka, Hrvoje je ostao Hrvoje. Žive u stanu na drugom katu u nevelkom bosanskohercegovačkom gradiću Brezi, u Ulici 6. aprila. Voze se Pony Expressom i zbog prirasta u obitelji planiraju kupiti auto. Izbor će uskoro pasti na Renault 4. Auto s kišobranom od mjenjača i prozorima koji se ne mogu otvoriti kao kod drugih normalnih automobila. To je karakteristika tog Renaulta 4 ako pitate njihovog šestogodišnjeg sina. Kćeri je tada sve bilo svejedno, a Savki, Seki, od Renaulta važnija robna marka bila je Bagat.
Prva je fotografija snimljena je fotoaparatom Zenit neznanog vlasnika. Kad smo već kod Zenita,
tata je baš za ovu prigodu od svojeg vjenčanog kuma Krune dobio fotoaparat
Rolleiflex model T, kao Ford, čini mi se. Ako nije tako, onda sam nehotice izmijenio prikaz povijesti.
Druga fotografija snimljena je aparatom Kodak Instamatic 104, jednom od prvih idiot kamera na svijetu, osmišljenom kako bi bilo pojednostavljeno baratanje aparatom i omogućilo svakome da se bavi fotografijom, da bilježi svaki tren svojeg života. To maleno čudo je 1972. dobio od svoje sestre Stelle iz Sidneya, kad nas je posjetila s mužem i od mene godinu mlađim sinom Williyjem koji je u međuvremenu postao Billy. Bio je to mamac ne bi li ga nagovorila da s obitelji odseli iz Jugoslavije u Australiju. Ili barem Kanadu. Nije joj uspjelo. Baš kao što to nije uspjelo ni Susan, tatinoj drugoj sestri koja je živjela u Vancouveru. Dok nisu otputovale u bijeli svijet, Stella Strozer se zvala Cecilija, a Susan Wiseman je bila Ljubica, obje Križan.
Tata je ostao Hrvoje, mama je ostala i Seka i Savka. Njih dvoje tako zajedno već pedeset i osam godina. Svaka im čast. I hvala im na svemu.
