zamislite

Zamislite da svaki put kad kažete ili napišete "zamislite", vi se sjetite Duška Radovića? Možete to zamislit? Sad zamislite sve ovo dalje.

Zamislite da po poslijekišnom predvečerju, u neki plavkasto crvenkast suton sporovozni vlak trećeg razreda stiže na zagrebački glavni kolodvor. Iz vlaka izlazim i pogledom tražim parkirani bicikl. Gradska se javna rasvjeta ljeska o mokri zakrpama prošarani asfalt iz kojeg na pojedinim dijelovima izviru kamene kocke. Nađem bicikl, sjedam na njega i krenem Branimirovom. 

Zamislite da u jednom trenu, a prošlo je ve nekoliko minuta, već sam kod Kraševe tvornice po kojoj cijela ulica miriši po čokoladi, shvatim kako nemam ruksak s kojim sam krenuo na put i da pomislim kako bi bilo najbolje nazvati kolodvor, prijaviti slučaj s konkretnim podacima: broj vlaka i relacija, posljednje sjedalo na lijevoj strani otvorenog vagona i opis ruksaka: neugledan malen ruksak od velura sadržaja beznačajnijeg i od njega samoga. Onda zamislite i da pomislim kako je unatoč formi i sadržaju možda bolje vratiti se pa ako je vlak još na peronu, provjeriti je li ruksak još na sjedalu na kojem sam ga ostavio. Jeste sve to zamislili? Jeste? Dobro. Sad to malo zaboravite jer idemo dalje.

Zamislite da ste u galeriji poput Grete u Ilici. Zamislili ste? Onda zamislite da u toj galeriji izložbu svojih minijatura (ne pitajte me kakvih jer ako ne znate, otkrit ćete na otvorenju) imaju Petra i Mejra? Jeste i to zamislili? Jeste? Da, malo je neobično, ali tko vas pita. E sad ovako. U galeriji su neke kartonske šljokicama oblijepljene mini kućice-dvorci, prozori na njima su s roletama griljama, a iza svakih grilja po dva su malena portreta. Jeste i to zamislili? Dobro. A sad u galeriju dodajmo par redova bijelih drvenih stolaca s naslonjačima, dodajmo neku miješanu ekipu što s televizije, što iz Daruvara, Krešo, Kruno i Oliva, i dodajmo još i Alema u zadnjem redu. Zamislili? OK. Od njega žicam cigaretu jer sam svoje dao nekom liku koji žuri u Samobor u posjet bolesnoj majci. Alem vadi neku široku kutiju Marlbora, dvostruko širu od uobičajene, nudi mi: "uzmi koliko ti treba, uzmi sve, imam to slučajno". Uzimam par komada jer možda će još nekom trebati pa nek Alem ima da ne moraju mene pitanjima maltretirati i odlazim do prozora. Sad zamislite da kroz prozor vidim Wartburg karavan i u njemu gomila djece, žena i muškaraca od kojih mi neki mašu i pokazuju na unutrašnjost auta. Zamislite sad da ja iziđem van, odem do auta, a unutra, zamislite, vidim svoj ruksak, otvoren i prazan, ali moj.

Jeste sve zamislili? E, vidite, za razliku od vas, ja to sve nisam uopće morao zamišljati. Ja sanjao.

kalen dar

"Ništa tako dobro ne prikazuje kalendarsku godinu sa svim njezinim mijenama kroz mjesece i godišnja doba kao vegetacijski ciklus." (Lokotar)

 

Daje mi bijelu vrećicu, oko nas je umjetno svjetlo žarulje koja razbija mrak večeri pa ta bjelina dolazi do izražaja. Blješti jače od rastrtog opranog rublja usred ljetnog sunca. Ovo ti je, veli mi, još od prije Meksika, al nikako da ti donesem. Znam da, nastavlja, nemaš puno veze s Daruvarom, ali imaš s Lokotarom. I Marka sam pitala da ti se potpiše, eno vidi u lipnju ti je, zaključuje predaju poklona. Uostalom, dar - Daruvar. Od svih pitanja i zahvaljivanja, ja nezahvalno pitam da što je pisao u lipnju, a ona će da jer mi je rođendan. Pa u petom je, nije u šestom, podsjećam je, a znam da zna. Ona slegne ramenima: pa šta sad, malo sam zajebala, važna je volja, i moja i Markova.

 

I ima apsolutno pravo. Nevažni su datumi, važan je sâm čin i važan je motiv. A motiv je lijep, drag, pravi prijateljski. Jer ništa tako dobro ne prikazuje dobru volju sa svim njezinim karakteristikama kao dar prijatelja.

 

I šta sam trebao? Ovo se sad zakeralo u meni budi i propituje sebe nezakerala. Jesam li je trebao ostaviti u neznanju i zabludi? I šta kad prođe maj i dođe lipanj, a ona skuži da mi je rođendan tjedan prije jednog drugog, njoj važnijeg rođendana? Šta kad tad shvati zajeb? Pa do tad će zaboravit. A ako se ipak sjeti? Onda će shvatit da si to prihvatio jer je važan motiv i čin, a ne jebeni mjesec u godini. Možda ni ne shvati, možda su joj rođendani tek kratka zastajanja na vremenskoj traci, zastajanja s ne tako bitnim markerima? Netko te markere vidi, netko ne, kao i iscrtane trake biciklističke staze na nogostupu, netko ih prati, vozi se ili hoda prateći ih, netko ih uopće ne registrira. Daltonizam druge vrste. Na kraju krajeva, jel ti drag kalendar? Ma jest, ali ja nikad ne vješam kalendare. E ovaj ima da objesiš i da ga gledaš svaki dan. Dobro.

 

Nedjelja je, čeka se dvije i dvajsčetvrta. Godina za vješanje. Kalendara.