Prestane doba nesjećanja snova pa te kresne da se zamisliš nad tim
svojim neuronima i sinapsama, što li rade dok ti tijelo odmaraš. Sreća
ili ne, stvarni svijet ne staje (odvojeno napisano)...
Kad
namjerno siđeš na krivoj stanici iz gradskog autobusa negdje u
Budimpešti kako bi otišao, zapravo vratio se do ulice Djeve Ire IV
(četvrte) jer je naziv ulice, iako je Budimpešta, na poprilično jasnom
češkom automat-spikerica iz zvučnika izgovorila "Irenina" i jer si joj
naziv čuvši ga tren ranije, vidio kroz
zamusan prozor. Do nje, ulice, prečicom po pločniku koji je, za razliku
od prije nekoliko mjeseci kad si zadnji put bio tu, krcat stolovima i
stolicama s postavljenim objednim priborom i alatom. Proširili se
restorani po nogostupu ko kuga po Europi u četrnaestom stoljeću, ne moš
proći nema šanse. Siđeš do rijeke. Rijeka debelo nedunavski zelena i
srednjedunavski mirna, spokojna, a ti uz obalu polako prema onoj ulici
ne znajuć hoćeš li stići il možda zauvijek zalutat.
Trepneš očima, a od rijeke ni R. Upeklo usred dana, nebo plavo do boli,
kamen bijel do usijanja. Uz rub litice drvene su stepenice, moglo bi se
reći ljestve. Ispred tebe se pentraju roditelji. Ne gledaj dolje, majci
će otac, ženi muž, Seki Hrvoje, previsoko je, samo naprijed! Baciš
pogled dolje jer nije tebi rekao da tamo ne gledaš, a dolje je daleko ko
pred Sorentom kad se iz Napulja stiže. Uhvatiš čvršće konopce što
drvene prečke povezuju i poželiš ne vraćat se više iako te brodica dolje
čeka za provozit te između pješčanih sprudova i južnih jadranskih
otoka.
Trgneš se, ne prođe niti dan, a u rukama ti iskrzane vlažnjikave karte. Polagano dijeliš svoj trojici, sebi i drugoj dvojici, a karte se umalo pa raspadaju. Nudi ti trbuhozborno Tomica nove, plastificirane, a ti samouvjereno odgovaraš da je bolje ovako jer te nove samo on po hrptu prepoznaje dok ove stare poznajete sva trojica. Treći šuti, kesi se, a pas mu Rudi, zlatan ko retriver, plazi po podu i plazi se svima.
Zvono!... Zvono!!!... Digneš sebe s kreveta pa slušalicu interfona. Ona bi unutra. Dijelit letke po kaslićima. Neće ići! Coitus interruptus!
Trgneš se, ne prođe niti dan, a u rukama ti iskrzane vlažnjikave karte. Polagano dijeliš svoj trojici, sebi i drugoj dvojici, a karte se umalo pa raspadaju. Nudi ti trbuhozborno Tomica nove, plastificirane, a ti samouvjereno odgovaraš da je bolje ovako jer te nove samo on po hrptu prepoznaje dok ove stare poznajete sva trojica. Treći šuti, kesi se, a pas mu Rudi, zlatan ko retriver, plazi po podu i plazi se svima.
Zvono!... Zvono!!!... Digneš sebe s kreveta pa slušalicu interfona. Ona bi unutra. Dijelit letke po kaslićima. Neće ići! Coitus interruptus!