Sutra je praznik, Dan antifašističke borbe, hrvatska tekovina
civilizirane Europe. Neradni dan, a srijeda. Do subote i Dana državnosti
daleko ko do protekle nedjelje, baš za nespojit.
Svejedno.
Sa zgrada će, poput jedara na jedrenjacima, vijorit velike državne
zastave, one malo manje će s retrovizora tramvaja lepršat na vjetru kao
leptiri. Državnici će, i državnice će također, i krupniji i sitniji
dužnosnici, okupljenim masama držati pozdravne govore pred vratima
novosagrađenih hidroelektrana i novorazvučenih kilometara autocesata,
pred upravo dovršenim bolnicama i školama, pred vijencima okićenim
spomenicima onima koji su život dali za slobodu, veličat će njihova
djela i imena, prisjećati se anegdota, oni stariji izvorno, a malo manje
stari prepričane, iz druge ruke ili koljena, i tako mladima prenositi
taj virus antifašističke borbe za slobodu.
Sve nešto razmišljam,
kako će ga provesti floskule izvjesnih bića. Hoće li i te floskule, i te
sitne filofašističke pizde sutra, neradni je dan i većini njih, bacit
kakav roštilj u dvorištu, otići na neki izlet do mora ili barem do
najbližih toplica, hoće li se češati po punim trbusima i praznim glavama
dok natežu poluispijene boce ili čaše? Hoće li uz kakvu literaturu
sumnjivog karaktera uživati u neradnom danu i u slobodi dok u hrvatskoj
državi, u debeloj hrvatskoj hladovini hrvatski bezbrižno pripremaju nove
podvale, zakrivljujući povijest smišljaju nove laži, čitaju i lupetaju
na hrvatskom jeziku?
Svakako, ovo s državnicima i spomenicima i
ovo sa hidroeletranama i cestama, i školama i bolnicama, pa čak i ovo sa
zastavama i zgradama i tramvajima, naravno, bila je samo neka stilska
figura i zato to uzmite s velikom rezervom.
