Ima jedan vic, nije o Muji i Hasi jer nam je nažalost ostao samo Haso
i taj nije iz vica nego više izgleda da je iz auš-vica, kao, kaže vic,
razgovaraju optimist i pesimist pa sjetno veli pesimist, onako realan,
da ne može biti gore neg što je, a optimist, pun elana, poletan ko zreo
maslačak, odvraća "može, može!"
E sad, ovo današnje vrijeme i
nije vrijeme viceva jer nema pošalice koja bi čovjeku pala na pamet, a
da nam se već nije dogodila. Počev od predizbornih prodaja šarenih
laža, trgovanja lažnim moralom i lažnim poštenjem, namjesničkom ulogom
pojedinaca izniklih iz mraka, prozirnih naoko zakulisnih igara, dokazima
moći i nedodirljivosti, licemjernih izjava i poteza. A što se onog
optimista i pesimista s početka tiče, gledam te naše optimiste
kritičare, dakle sve te jugonostalgičare, hrvatomrsce, četnike,
komunjare, srbende i cigane, židove i antikriste koji upiru prstom u ono
što ne valja, što nije dobro, u ono što je zlo i opako, gledam ih i
slušam kako poslednjih par mjeseci upozoravaju bližu i daljnju rodbinu i
javnost, onaj nagluh i priglup puk, kako nas ovi vraćaju u devetnaesto
stoljeće.
Da bar. Jer kako stvari stoje, a dokaza ne nedostaje nego ih je svakim danom sve više, trebat će nam stotinjak godina da do tog devetnaestog dođemo. Ali samo ako dobrano požurimo.
