jedna o nogometu

FIFA WC 2026, 1/16 finala, Portugal - Hrvatska, uskoro u svim boljim kinima.

 

Gospu Fatimsku (port. Nossa Senhora de Fátima) Katolička crkva je, Vatikan, službeno priznala, odnosno priznala je nadnaravni karakter ukazanja koje se dogodilo u šest navrata mladim pastiricama i pastiru Luciji, Jacenti i Franji 1917. godine. Ali to nije sve! Ta portugalska mladež, Jacenta, Lucija i Franjo) cijelu su prethodnu godinu imali pripreme. Naime, od proljeća do jeseni 1916. godine, oni su u tri navrata imali susret (da ne velim ukazanje) s Anđelom što, priznajmo, nije mala stvar.

 

Za međugorski fenomen o navodnim ukazanjima (tako taj događaj neobično naziva hrvatska Wikipedija, poznato oličenje objektivne enciklopedistike) koja su se djeci Ivanki, Mirjani, Vicki, Milki i dvojici Ivana dogodila na brdu Crnica, Katolička crkva, odnosno Vatikan, nije ponudila službeni stav (osim dopisa koji je objavio T. Bretone, tajnik Kongregacije za nauk vjere). Od službenih crkvenih dokumenata o ukazanjima tu je Zadarska izjava Biskupske konferencije Jugoslavije, koja je 10. travnja 1991. (baš srijedom oni daju izjave pa se potrefilo) u Zadru zaključila: „Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnimukazanjima i objavama”. Prema izjavama svjedoka ukazanja su se nastavila i godinama kasnije, no bit će da je nedostatak anđeoskih priprema dosta bitan detalj jer unatoč silnom trudu od priznanja ni P.

 

S druge strane, a zapravo između i čak ne ni na pola puta između nego bliže nama između, Vatikanski nogometni savez osnovan je tek 1972. godine, a prvo prvenstvo je odigrano godinu kasnije, a osvojili su ga zaposlenici vatikanskog novinskog dnevnog lista L'Osservatore Romano. U Vatikanu djeluje još nekoliko klubova, a s najduljom tradicijom i kontinuitetom u djelovanju su FC Guardia, utemeljen od strane vrha vatikanske švicarske garde 1924. godine, te Musei Vaticani FC, osnovan 1966. Vatikanski nogometni savez nije član FIFA-e, a ni UEFA-e i tu sad dolazimo do nedoumica. S obzirom da Vatikan nije član krovne svjetske nogometne organizacije, pitanje je imaju li njegovi izaslanici svojim porukama, ukazanjima i drugim dokazanim i prihvaćenim djelovanjima ili pak nedokazanim i neprihvaćenim djelovanjima, pravo na utjecaj na svjedoke i sudionike, na grupe ili pojedince, ili to pravo nemaju. Imali ga ili nemali, pitanje je i tko to regulira? Tko im daje za pravo ili im brani djelovati po nekom nahođenju, bilo ono osobne naravi ili rezultat analize udjela u određenoj državnoj i reprezentativnoj zajednici po pojedinim konfesijama, pa po specifičnoj gustoći molitvi i nekim drugim relevantnim analitičkim pokazateljima.

 

Ne zanemarimo li ili zanemarimo, u ovom trenu to izgleda prilično irelevantno, sve ranije gore navedeno, Portugal u svojem stožeru uz izbornika Roberta Martíneza ima i nekog Škota, Austina MacPheeja, poznatog stručnjaka za prekide. Ne mislim na prekide divljih zakonski nereguliranih veza (to ide samo od sebe), crkvenih brakova (ovi imaju papu) i slično nego na prekide iz kojih se lopta ponovo uvodi u igru. Čovjek je, taj Austin MacPhee, dokazani stručnjak koji je mnogim trenerima u klubovima i reprezentacijama uigranim akcijama i analizom ponašanja protivnika pomogao u poboljšanju realizacije, a nerijetko time i sudjelovao u pobjedama svojih ekipa. Mi u izborničkom stožeru reprezentacije nemamo tamo nekog Škota što izgledom malo vuče na Isusa Krista. Mi uz Dalića imamo Ćorluku i Olića.

 

Last but not least. Osim što im je Gospa priznata, Portugalcima je Fatima u okvirima državnih granica, a ova "naša" službeno nepriznata Gospa i nije iz Hrvatske nego iz susjedstva. 

 

Zbog svega toga bilo bi bolje da se ovi naši reprezentativni dečki umjesto one poznate šta Bog da i Djevica Marija Bistrička, križa i zajedničke molitve, uhvate treninga, lopte i golova. 

 

 

 (foto, Profimedia: Isus Krist Portugalist)

nogometna analiza

Ima nečeg mazohističkog u sjedenju na podnevnoj kavi po ovim vrućinama. Tragovi vjetra potpomognuti ventilatorom tek su tu da ti pokažu da bolje može biti. Nekada bih listao novine, danas prtljam po mobitelu. Ali nije sve tako loše. Pogotovo kad je za susjednim stolom žučna rasprava.

- Čuj ga kako se ponizno žali! Da kriv je on kad je loše, a kad je dobro, onda on nema zasluga. Ma nemoj!

- Šta bi ti napravio? Vidiš da ne smije dirat u ikone.

- Šta bi ja? Poslo bi na klupu sve ove, kako ih od milja zovu senatore. Nema to snage. Ili bih otišao, jebite se.

- Slažem se. Ali nije Dalić Ancelotti.

- Nije, ali nije Ancelotti lud kad Modriću daje desetak minuta po utakmici. Ne može on više. Onaj Kovačić, jedan od naših najtrofejnijih još uvijek je u fazi talenta. Bolje da se nije ženio. Brozo ko da je u šest ujutro izišo iz kasina. Šutalo? Ajax ga sjebo, unazadio. Perišić nije ono što je prije ozljede bio. Svaka njemu čast, svima njima, ali ne igraju revijalnu oproštajnu utakmicu nego jebeni turnir europskog prvenstva.

- Je, a na klupi ti Pjaca, Sučić, Stanišić! Baturina! Ej. Pa Pašalić, obojica. To bi sve grizlo na terenu. Popušilo bi svu travu i poteglo sve crte!

- Aj ne seri sad s tim kolumbijskim forama.
- Ma to više simbolično. Pojeli bi protivnike ko Bandić snijeg u Zagrebu.
- Baš. A opet, svi smo mi sad izbornici, ima nas preko tri i pol milijuna.
- Barem nismo epidemiolozi.
- Točno, ovo je bezbolnije.

- Vidiš, zato nešto treba mijenjati. Ne može jedan HNS birat izbornika, to svi mi zajedno trebamo, ko na parlamentarnim izborima.

- Aha. Pa vidi na šta nam liče i Sabor i Vlada.

Espresso za euro i pol. Vrijedi svakog centa.

dragi bog nam je dao još jednu šansu

Dragi Bog nam je dao još jednu šansu. Naslov. Pomisliš da nam je Dragi Bog dao, nama Zemljanima, još jednu šansu da se uozbiljimo i sačuvamo svoju vlastitu pikulastu kuću od požara i poplave, da se prestanemo neodgovorno ponašati prema jedinom poznatom ljudima prijateljski nastrojenom staništu, da prestanemo uništavati i zagađivati jedino dvorište koje imamo i donekle poznajemo. A nije. Varaš se. Nije to.

Dragi Bog nam je dao još jednu šansu. Bog, jasno je ko dan, osim što pazi na to moli li Mu se Štefica iz Pisarovine redovito i navlači li potajice mladi Ante iz Voštana višak kožice i ljuti Njega osobno, uglavnom navija za Hrvatsku. Navija za Hrvatsku u rukometu, navija u ratu, u arbitraži Hrvatske sa susjedima, navija u borbi protiv virusa, navija za Hrvatsku i u utrici u svemirskom programu pa onda tako navija za Hrvatsku i u nogometu. Jest, ako Ga pitate i sam će priznati, nije On baš predani uvijek vjerni navijač hrvatske nogometne reprezentacije, dogodi mu se tu i tamo neki propust. Trepne okom, pogleda na drugu stranu ne bi li odlučio nešto o Billu Gatesu i njegovim nastojanjima da čipira cijelo zemaljsko stanovništvo i ima pristup svakom biću, nešto kao Bog sam, i propust se dogodi i umjesto da Hrvati te božje navijačke sklonosti materijaliziraju, oni, da prostite - zajebu. Ti propusti uglavnom imaju neke francuske nazive, kao na primjer Lillian Thuram ili Nikola Karabatić, Antoine Griezmann ili Thierry Omeyer, Kylian Mbappé ili Zlatko Dalić. Dobro, ovo zadnje nije baš francuski naziv propusta, ali nema veze, nećemo sad brojiti baš sva crvenobijeloplava krvna zrnca. Ali ipak, Dragi Bog nam je dao još jednu šansu

Dragi Bog nam je dao još jednu šansu. Po malo prije spomenutom Zlatku Daliću, Bogu je Škotska tek negdje iza Japana. Ne geografski, u geografiji ne postoji pojam "iza", nego redoslijedom, po bitnosti. I bit će da je tako jer je jedan od važnijih razloga i to što Škoti nemaju potpisan ugovor s Njegovom PR agencijom čije je sjedište u jednom rimskom kvartu. O prilično anglikanskoj Engleskoj ili nedajbože ateistički dosta orjentiranoj Češkoj da ni ne govorimo.

O Dalićevoj religijskoj sebičnosti kao egzemplaru opće hrvatske sebičnosti kad je Bog u pitanju, išta govoriti vjerojatno je bespredmetno znamo li da su vatikanski sportski i ini stručnjaci na sličnim valnim duljinama kad su u pitanju Bog i Nogomet. Evo na primjer, državni tajnik Vatikana osobno, kardinal Tarcisio Bertone jednom je prilikom natuknuo da bi Vatikan mogao osnovati svoj nogometni tim od katoličkih sjemeništaraca ma gdje oni bili. Bertoneov je prijedlog bio da igrači Vatikana sačinjavaju članovi Katoličke Crkve iz cijelog svijeta, a ne samo Vatikanjani. Poznato? "Ako bismo uzeli brazilske studente iz naših Papinskih sveučilišta, mogli bismo imati odličnu momčad." Našao bi on barem još jednog sjemeništarca u Švirarskoj, drugog u Argentini, par njih u Bosni i Hercegovini, a sigurno bi se našao i kakav neprotestant u Njemačkoj. Ako njih sve pridoda spomenutim Brazilcima, tko bi im bio ravan!? I što bi se dogodilo da se u nekoj utakmici sretnu Hrvatska i Vatikan, rećemo u finalu svjetskog ili barem europskog prvenstva? Kome bi Dragi Bog nabacio centaršut na trepavicu robusnog i nemilosrdnog centarfora u šesnaestercu u posljednjoj minuti sudačke nadoknade? Kome bi Dragi Bog dao još jednu šansu? Ha?

Kako god, ja nekako ipak ne znam što Bog ima za reć po tom pitanju, pogotovo jer nogometna udruga te Njegove ovozemaljske PR agencije nije članica FIFA-e. A s obzirom kako se FIFA ponaša, to bi mu mogla bit prilična prepreka. Uostalom, za razliku od Boga, FIFA postoji.