Sunčano popodnevno predizborje. Britanac. Iza leđa mi, podjednakom brzinom gurajuć dječja kolica, hoda mladi par.
Prolazimo pored štanda aktivista ujmeobitelji, onih pritajenih klerofašita amatera što bi zavirivali u svačije tanjure, ormare i krevete. Guraju pod nos letak, list papira za potpis, šta li već, svim prolaznicima. I prolaznicama. Odignoriram odmahivanjem. Letak guraju i ovima s kolicima.
Prolazimo pored štanda aktivista ujmeobitelji, onih pritajenih klerofašita amatera što bi zavirivali u svačije tanjure, ormare i krevete. Guraju pod nos letak, list papira za potpis, šta li već, svim prolaznicima. I prolaznicama. Odignoriram odmahivanjem. Letak guraju i ovima s kolicima.
"Ni slučajno!" odrješito će mlada žena odgurujuć ispruženu ruku koja priječi prolaz.
"Draga, ne budi tako netolerantna." - muškarac će na to.
"Ja netolerantna? Tko bi im normalan to potpisao?!"
"Ja potpisao."
"Ti?!"
"Da, ja. Jučer."
"Daj, pa ti stvarno nisi normalan! S kim ja djecu rađam... Kreten."
Ilicom nastavljaju šetnju u šutnji.