Augustin Pesche, predsjednik lokalnog Ureda za sport i tajnik lyonskog ogranka Francuske komunističke partije sa svojim se partijskim članovima pobunio zbog dolaska hrvatskog nogometnog reprezentativca Dejana Lovrena u Lyon. Zamjeraju mu isto ono što mu zamjeraju i u Hrvatskoj. Ne svi, naravno, jer nekima zadomaški thompsonizmi ne smetaju, i ne da im ne smetaju, poželjni su jer tako se brani opstanak domovine. Tolerancija i plaćanje poreza, nelaganje i nevaranje nisu u toj kategoriji.
"Dejan Lovren snimljen je kako izvikuje fašistički slogan 'Za dom
spremni'. Njegovim dovođenjem u klub, Olympique Lyonnais sudjeluje u
trivijalizaciji krajnje desničarskih ideja i govora mržnje. Tim činom
uprava kluba ne ispunjava dužnost poslodavca da svojim primjerom daje
dobar primjer drugima. Dapače, angažiranjem Lovrena kalja reputaciju
čitavog Lyona i imidž nogometa te srozava povjerenje navijača", piše Augustin Pesche
klupskom predsjedniku Jeanu-Michelu Aulasu
u
otvorenom pismu. "Biste li potpisati ugovor s igračem koji je uhvaćen kako pjeva
'Maréchal, nous voilà' (pjesma posvećena kvislinškom francuskom lideru Philippeu Pétainu). Sigurni sam da ne biste. Nadam se da nećete ostati neosjetljivi na povijest našeg grada, na sjećanje na hokejaša Tolu Vologea
(žrtvu Gestapoa) i ostale pripadnike pokreta
otpora te da ćete preispitati svoju odluku o angažiranju Dejana Lovrena''.
"Hrvatski branič istaknuo se gestama koje su bliske fašizmu. To je sad
sramota njegovog starog-novog kluba Lyona", stigao je Dejan Lovren i do znamenite perjanice francuskog sportskog novinarstva L'Equipea.
Ovo spomenuto Lovrenovo "Za dom spremni" nije bilo
in medias res,
džošimunićevski eksplicitno, nego više kao s nekim alibijem, upakirano u Thompsonovu pjesmu, prozirni plašt okorjelih hulja, i toga se uhvatio i trener mu, povjesničar i šansonijer Laurent Blanc: "To je nacionalistička pjesma koja govori o oslobođenju njegove zemlje. Isključivo gledam na to što on može
donijeti ovom klubu kao igrač. Ne želim razgovarati o stvarima koje
nemaju veze s nogometom. Lovren poštuje svoju obitelj, ženu i djecu.
Stoga, sretnete li ga, pitajte njega za komentar".
Izgleda da ima neka tajna veza između Laurenta Blanca i hrvatske reprezentativne šestice.
Na spomen Laurenta Blanca, sadašnjeg trenera nogometnog kluba Olympique iz Lyona i nekadašnjeg francuskog reprezentativnog nogometaša ili nogometnog reprezentativca, kako vam drago. svaki će se stariji hrvatski ljubitelj nogometa i nogometne povijesti sjetiti hrvatske reprezentativne nogometne šestice, sjetit će se Slavena Bilića, nogometaša i rokera, i polufinalne utakmice Francuske i Hrvatske 1998. godine na kojoj je Laurent Blanc, nogometaš i šansonijer, dobio crveni karton zbog udaranja ljevicom u bradu Slavena Bilića. Neki će reći da je Slaven odglumio jer se uhvatio za oko i čelo, a neki će svejedno reći da je Laurent to zaslužio. Mišljenja su oprečna, ovisno o tome jeste li po okomici crven-bijelo-plavi ili ste po horizontali plavo-bijelo-crveni, to jest, jeste li crveni ili plavi. Pod ovo crveni, ne mislim na komuniste nego na hrvatske crveno bijele kvadratiće u kontrapostu prema trikolornim francuskim plavima. Kako god, ni Slaven Bilić ni Laurent Blanc nisu igrali to finale svjetskog prvenstva te 1998. godine. Slaven je u polufinalu izgubio pa je za utješnu brončanu nagradu igrao protiv narančastih Nizozemaca, a pocrvenjeli Laurent je s tribina gledao kako njegovi plavi trikolori u finalu protiv žutog Brazila osvajaju zlatnu statuu Julesa Rimeta.
Mlađi se hrvatski ljubitelj nogometa i nogometne povijesti neće na prvu sjetiti Slavena Bilića kao hrvatske šestice jer ga poznaju prvenstveno kao trenera, nego će u toj hrvatskoj šestici sad moći prepoznati od strane francuske ljevice spominjanog Dejana Lovrena, ravnonogometaša Dinama, Intera, onog zaprešićkog, Olympiquea iz Lyona, Southamptona, Liverpoola i Zenita pa ponovo Lyona. Osim po povremenim bizarnim nogometnim vratolomijama od kojih je par najpoznatijih onaj kad mu ih je najnetrofejniji engleski reprezentativni kapetan Harry Kane u kratkom periodu prodao igrajući u bijelom Totenhamovom dresu protiv crvenog Lovrena, misim Lovrena u crvenom Liverpoolovu dresu, napravivši do njega zvrk-hadžiju, baletana koji se neuspješno pokušavajući pratiti i zaustaviti protivnika i loptu, ili barem jedno od to dvoje, uspio okretati oko svojih nekoliko osi istovremeno, naša je hrvatska reprezentativna žestica poznata i po osebujnom i kontroverznom, da se lijepo izrazim, poimanju astronomije i epidemiologije. Idiot, rekli bi oni bez dlake na jeziku i bez straha od klevete i hrvatskog pravosuđa. Ravnozemljaški antivakserski idiot, dodali bi. I ne da bi rekli i dodali, tako govore. I pišu kako govore. Zlobni cinici bi dodali "po Vuku", a istina je da pišu po mnogim internetskim portalima i društvenim mrežma. Možete ih čuti i u svakom malo bolje opremljenom nogometnom šank-stožeru. Ja to tako neću ni reći ni napisati.
Sad taj Laurent Blanc, najpoznatiji francuski nefinalist i današnji trener Olympiquea iz Lyona, prozivan je od strane francuske ljevice jer je u sred glavnog grada pokreta otpora protiv nacista u drugom svjetskom ratu, za ministra obrane, kako to vole reći naši sportski televizijski komentatori, angažirao spremnu ljutu hrvatsku obrambenu desnicu, obrambenu šesticu kojoj ni, ipak priznajmo, ni igra glavom i ljevicom nije strana. I uz tu svekoliku kondicijsku i zadomsku spremnost te nove hrvatske desnice, mislim šestice, ne treba smetnuti s uma da je u Zenitu svoje karijere za svoje poimanje svijeta ona inspiraciju našla u ravnoplošnom travnjaku, a ne u lopti. A dobro znamo da je, reći će nam svaki iole elokventniji nogometaš, lopta ipak okrugla i da danas svatko igra nogomet.
