Po bespućima, ne vlastitim nego ovim internetskim, naletio na fotografiju iz 1973. ili 1974. godine. E sad, ako se i točna godina ne zna, zna se sezona. 1973/74. Kao već iskusni dinamovac sa plavim stažom dan kraćim od samog života, te sam tisuću devetsto sedamdeset treće otkrio crveni Velež. U doba prije te godine, ono predškolsko naganjanje loptom u jednom je trenu bilo zamijenjeno šahom. Čak sam i svoju prvu drvenu garnituru dobio u siječnju 1973. godine kao nagradu za odličan uspjeh na polugodištu svog prvog razreda šarolikog školskog obrazovanja. U šahu sam uživao igrati, tokom godine s tatom, a ljeti za raspusta s ujakom.
Sve se to izbalansiralo nakon te prve godine. Od svih slobodnih aktivnosti, a bilo je toga, i čitanja i igranja autićima, i crtanja i igranja žmire, i igranja s brojevima i uživljavanja u Indijance ili kauboje, šah je bio na prvom mjestu, ali tek kad vremenske neprilike nisu dopuštale nogometu da bude na tronu. A vrijeme je u našoj nizbrdičnoj ulici bilo mjestimično promjenjivo.
Neprikosnoven u našoj mladoj generaciji bio je Čarli, sin rudarske udovice iz Založja, dijela Breze kod ulaza u krug separacije i ulaza u okna. Čarli je bio, pa bio je kao mali Pele.
Ja sam bio tu negdje, koplje ispod. I dalje daleko više od ostalih. Tatini su me prijatelji, kolege iz kluba znali pitati jesam li ja mali Čerček, a ja sam drčno i njima užasno smiješno odgovarao da sam ja Križan. Uostalom, to Čerček je zvučalo prilično šećerasto, a ja šećer čak ni tad nisam previše volio, čak ni u mlijeku.
Osim rijetkih trenutaka gledanja Dinama sa Stinčićem i Vlakom, s Kužeom, Bedijem i Valecom, s Ramljakom i Jovičevićem, s Gucmirtlom, Čerčekom i Rorom, sa Senzenom, Vabecom i Zambatom, i osim redovnih posjeta svaku drugu nedjelju stadionu brezanskog Rudara za koji je nakon završene karijere u osječkom NK Proleteru, današnjem NK Osijeku, s crno zelenim dresom s brojem sedam igrao moj tata, unatoč puno bližim fizički FK Sarajevu i NK Željezničaru, i medijski bližim, ali nikako zanimljivim Hajduku, Partizanu i Crvenoj Zvezdi, moje je navijačko srce zatreperilo kad sam saznao za postojanje Veleža. Nije meni BMV, fonetizirani oblik naziva bavarske auto industrije, ništa značio, baš kao ni Mercedes jer tada su popularni bili Buba, Tristać, Fićo, Lotus Esprit, Ford Mustang, NSU i slične zvijeri. Neke sam vidio u živo, a neke sam i imao, u smanjenom obliku naravno. To BMV sam shvatio kasnije, ali sam dobro znao tko su i Bajević, i Marić i Vladić. I svi ostali. Dresovi neobično jarko crveni, brkati golman i stadion podno planine. Na slici stoje s lijeva: Boro Primorac, Čolić, Pecelj, Hadžiabdić, Enver Marić, Ristić, a čuče: Topić, Kvesić, Bajević, Vladić, Ledić. O Halilhodžiću se pričalo, a o Sliškoviću će se tek pričati.
Čarolija na svakom dijelu terena.
Uz već poznate strane klubove tipa Bayerna s Gerdom Műllerom i Schwarzenbeckom, Franzom Beckenbauerom i Paulom Breitnerom.
sa Seppom Meierom i zlatnom rezervom Zlatkom Škorićem, bivšem Dinamovom golmanu po kojem sam dobio ime, i Ajaxa s Johanima, Neskensom i Cruyffom, s Ruudom Krolom, Arriejem Haanom i Johnnyjem Repom, na mojoj su se nogometnoj sceni ukazali još jedni crveni dresovi: Liverpool. Golman Ray Clemence, a u terenu Ian Callaghan, Kevin Keegen i John Toshak, nedavno preminulog Larryja Lloyda se ne sjećam, bek. Kakav nogomet! Kakva ekipa! I kakva publika! S pojavom Liverpoola u mojoj svijesti Velež je nekako ostajao u sjeni, polagano je blijedila mostarska i intenzitet je preuzela liverpulska
crvena. I iako je u ljubavi prema nogometu važna bila ljepota igre, gol, obrana, dribling,
potez,
pas, nije bilo loše imati i nekih rezultata.
Sve ovo bio je dječji doživljaj svijeta odraslih koji se još uvijek znaju igrati kao i mi djeca, a ja sam svoju prvu osobnu revoluciju u praćenju nogometa doživio malo nakon sezone 1973/74. sa svjetskim nogometnim prvenstvom u Njemačkoj i prvim albumom sa sličicama nogometaša i reprezentacija.
