Stvarno ne znam. Evo. Nije problem što je sunčano i vjetrovito, podneblje je i doba je takvo, da je drugačije tko zna kako bi bilo.
Nije problem, velim, evo vozimo se i nije problem što autobus ima bočna klizna vrata širine dva šifonjera iz babine spavaće sobe. Nije problem ni to što je šifonjer neprecizna mjera i trebalo bi reći rukometni gol, a ja rukomet nikako ne mogu pa koristim alternativne metode. I nije problem ni što su ta bočna vrata širom otvorena. Nije problem ni to što je autobus izvana metalik rubin crvene boje s zlaćano bež detaljima, uglancan kao ispod čekića. Nije problem ni to što mu je unutrašnjost uređena kao da je vrhunski bus kamper jer to i jest. Nije problem ni to što uza svu drugu opremu, na jednom pultu stoji dupli, dvokolni gramofon, još jednom gledam: nije štednjak - gramofon je.
Nije problem ni u vozačima, u Josipu i Ivanu, vozačima jedne dugoreške prijevozničke firme s kojima sam prije frtalj stoljeća prošao dobar dio Europe. Nije problem ni to što oni nemaju niti su ikad imali rubin crveni autobus kamper nego imaju ljubičasto zeleni katni autobus s kraljevskim sjedalima. Nije problem, a ni čudo nije, ni to što jednogodišnja beba puže po stropu poput gusjenice ne obazirući se na ona otvorena klizna vrata. Nije problem ni to što se roditelji te bebe glasno smiju meni koji se sav u strahu od visine držim za rukohvat na dovratku dok jednim okom gledam u tu bebu i strepim hoće li se strmopizdit sa stropa, a drugim okom buljim van kroz otvorena vrata autobusa koji prelazi preko visokog mosta iznad rijeke. Nije problem ni to što tako visokog cestovnog mosta iznad tako široke rijeke debelo plave boje u Kazahstanu nema, a vozimo se tim Kazahstanom iskonski osjećam, nema greške, iako bi svatko tko se imalo razumije u geografiju rekao da se kotrljamo Kinom, negdje uz Dugu rijeku. Nije problem ni to što mi na spominjanje Kazahstana na pamet pada i Oklahoma, kažiprst država jer u Oklahomi je Tulsa, a o Tulsi svira i pjeva J.J. Cale. A ni on nije problem.
Nije problem ni to što se most nad kazahstanskom rijekom ipak i odjednom pretvara u obalnu cestu koja uz Napuljski zaljev rubom litice vodi prema Sorrentu jer more je plavo poput rijeke, poput kazahstanske zastave, a od kolnika do vodene površine let je moguće podjednako dug. Nije problem ni to što sam more nazvao vodom jer da ga jebeš more jest voda, manje ili više slana, ali voda. Nije problem čak ni to što sam u tom autobusu i mlađi i lakši nego li jesam. Popodnevni san je to, a u popodnevnom snu sve je i svašta moguće.
Pa gdje je onda problem? Kakav problem?! Nema ga. Samo se probudiš i ne zaboraviš.
