Pages

12 November 2012

ljudi i ulice

Neki ljudi mi svojom pojavom potaknu sjećanje na neke ulice, na avenije, ceste i sokake, prilaze i prolaze, na bulevare. Ugledam tako neko lice i meni se, osim lica tog, u glavi pojave slike ulica kojima sam nekada hodao ili sanjao.

Znala mi se tako, dok gledam kroz prolaznicu u kaputu, u pridignutoj joj ruci zapaljena cigareta, ukazati snijegom obijeljena i krošnjama paralelnih drvoreda nadsvođena ulica: među stabla se zavukli stupovi ulične rasvjete nalik na četkice za zube svijenih vrhova iz kojih po snijegu i po svemu ostalome pršti hladnjikavo svjetlo, a drugačije i ne može biti jer bi se valjda onaj snijeg otopio, posred kolnika kolotrazi zimskih guma automobila iz čijih se repova vije gust izdah motora sa unutarnjim sagorijevanjem. Sve zasuto gustim sniježnim kristalima što lome one svjetlosne zrake javne rasvjete i ciljaju direktno u oči.

Ili pred jutra, za zore, u pojavi zakrabuljenog prolaznika ispod čijeg se šešira tamni pogled tek nazire, spoji se asfalt sa čelikom, udruže se u neku sivosivu pletulju, isprepletinu krivulja, pa me puste lutati dok se uokolo izdižu katovi oronulih fasada boje pijeska zalivenog kavom sa čijih balkonskih obzida poput progenija vise grmovi gustog cvijeća sitnog debelog lista i još sitnijih latica ružičastocrvenih cvjetova.

Usred ljeta, u mjestu gdje se tekovine civilizacije mogu mjeriti metrom i šalicom, ugledam par kako uz kameni zidić dokono, nogu pred nogu, hoda i provlači stopala kroz dubok pijesak, razgovara nekim meni nerazgovijetnim jezikom dalekog sjevera i smije se rastjerujuć smijehom i tragove oblaka. Odjednom, umjesto zidića hrastova šuma, umjesto pijeska asfaltna zmija sa prošaranim hrptom, umjesto smijeha ljudi zuje automobili. Ljeto, hladovina, vlaga.  Zrak udisati ne možeš. Umjesto mene cijelog tek perceptori strateški postavljeni poput policijskih kamera i radara.

A evo maloprije, u sumraku dana sretnem pogled vedra lica neke žene koja koračajući pločnikom pored zgrade mi, širi neki optimizam za koji baš i nemam razumijevanja, ali to i nije važno jer zašto bih baš ja morao razumijevati sve oko sebe, i u mimohođenju me s njom, poput zračnog udara bez popratne zvučne kulise detonacije, posred srijede središta za vizualnu imaginaciju (stoposto ima takav neki dio u mozgu jer kad ima centara za govorenje i pisanje, za seks i šoping, mora biti i taj, ako ništa ono u službi drugih od kojih sam neke nabrojio) bljesne mi slika jedne ulice, kratke i cvjetne poput ljetnih haljinica. S jedne su strane kuće bijelih grbavih zidova pokrivene snopljem šiblja, između njih daščane ograde premazane katranom. Nogostup, mozaik od cigala i ciglenih patrljaka, odvojen od prašnjavog kolovoza plitkim u sitnu travu zaraslim kanalićem preko kojeg se, premoštavajući ga, tu i tamo ispruže grupirani šliperi uz čije se krajeve trava drznula izrasti jače poput obrva ili brka kakvog lovnog terijera. S druge strane uličice koja se negdje na polovini lomi pod blagim kutem, livada je intenzivno žutozelena, obojana životom nekog bilja koje cvjeta u trenutku kad mi se slika u glavi bistri. Nad svime - nebo. Plavo i duboko, nesmotren bi se utopit mogao.

Ima toga još.

I meni nema jasnih konkretnih veza između tih likova i tih ulica, ali to i tako nije važno. Postoje ljudi, postoje ulice. I neke čudne sinapse. Bar neko vrijeme.