Gužve u redovima za cijepljenje. Gužve po bolnicama, gužve ispred bolnica. Liste čekanja beskrajne, vrijeme čekanja i duže.
- Znate Vi kako se rade kobasice. - nije pitanje, više je jedna konstatacija procjene profila pacijenta - Vidite, kad kroz onu cijev gurate meso i crijevo se rasteže i puni, ali ako negdje malo zapne, onda se nabora i prestane biti elastično, postane smetnja. Vidite, to se upravo dogodilo s vašom tetivom i ovojnicom i to što Vam palac preskače, kako velite, to je taj nabor, smetnja u normalnom funkcioniranju. Drugih tu problema ovako ne vidim. Lijepo ćemo na rengen i na jednu fizioterapiju pa će to sve bit okej. Rengen obavite u jednom od naših domova zdravlja, a za termin terapije javite se dolje u sobu devet. U međuvremenu mažite zglob gelom Fastum, taj Vam je bez kortikosteroida i pomoći će do terapije.
Siječanj je. Već tri mjeseca imam problem s palcem desne šake. Savijanje gornjeg zgloba svedeno na minimum, donji škljoca, klikće, preskače. I sve lagano otečeno, zategla se koža kako nije ni u prvoj mi godini života. Žlicu i vilicu još i mogu uhvatit, čašu nikako. Moram pit iz boce, a to i nije baš nešto. Ispočetka mislio, ajd neka krema, mast, neki gel, magnezij, gavez, ovo, ono, proći će. Neće. Otišao svojoj doktorici, a ta je jedno skroz milo biće, ali s britvom od jezika, "to što ti ja velim mladiću, ne znači da si mladić, znaš li ti koja je danas godina?", najbolja na svijetu, dobra ko sestra joj njena, medicinska. Poslala me na fizijatriju pa nek oni vide što se tu dade i treba napravit, popravit, reinstalirat. I odem na fizijatriju jedno jutro, ne odmah sutradan, trebaju se posložit zvijezde i sam Mjesec i onda taj dan, kao neki četvrtak, jel. Sve mislim, obavit će pregled, propisat terapiju i gotov sam valjda za tjedan-dva.
E nećeš!
Prvo čekanje u redu pred zgradom, prostor ograđen osb pločama, trijaža. Poslije toga me poslalo da čekam, a kad me prozvalo da uđem u zgradu, uputilo me da pričekam pred vratima sobe broj 3, na kojima slovima fonta arial veličine 72 piše "NE KUCAJ". Stanem i čekam. Ne kucam. Pet minuta. Deset minuta. Petnaest minuta. U sobu ulazi medicinska sestra. Dvadeset minuta. Sestra izlazi. Uhvatim nezatvorena vrata, ne kucam, i pitam jel slobodno. Da jest. Izvolite, veli doktor, specijalist za te moje probleme. Iz sobe broj 3 odvede me u susjednu, bit će dvojka. Objasnim mu svoj problem, samo ovaj s palcem, ipak nemamo vremena za sve ostale, a i ne tiču je se. Pogleda palac, prepipava ga, savija, okreće:
- Jel boli?
- Ne.
- Jel boli?
- Malo.
- Jel boli?
- Da.
- A ovo?
- Isto da.
- Ovo?
- Ne.
- Okej - veli i objasni mi o čemu je vrlo vjerojatno riječ. Tu sad idu one kobasice, crijeva i nabori, uputnica za rengen i prst u smjeru sobe broj devet.
- Hvala, doviđenja.
Smiješak:
- Ništa, ništa, doviđenja.
Pred sobom broj 9 par pacijenata, tu ne moš pogriješit, pacijenti su stoposto ko i ja. Na vratima sobe broj devet šalter. Iza šaltera njih dvije nad jednim monitorom. Odgonetaju nešto. Par minuta, ništa strašno, problem treba riješiti odmah, a ne da se gomilaju ko nabori na kondomu. Izlaze, skupljaju papire. Trak, trak, trak, evo ih nazad. Vi ste, obraća se jedna gospođi s dvostruko više kila nego li može imat godina:
- Evoga, u lipnju, šestog u pola dva, soba jedanaest.
Druga se obraća nekom brkatom liku lovca:
- Soba deset, osmog lipnja u devet.
Ona prva se okreće meni, pruža mi bijelu kartonsku iskaznicu pa će tiho, ispod glasa, jedva sam je čuo:
- Soba deset, devetnaestog travnja u deset i po.
Mora da mi je oko glave lebdjelo jato svijetlećih upitnika pa mi je pojasnila:
- Ugurala sam Vas zbog gospođe.
Čuj, gospođe. Koje gospođe? Zbog koje gospođe?! Ne pitam na glas, u glavi sve odzvanja. Koja gospođa? Da me nisu zamijenili? U rodilištu sigurno nisu, ovdje izgleda jesu.
Mic po mic, dan po dan, mjesec po mjesec i došao travanj s terminima za terapiju.
Odem na vrijeme, protrijažiraju me, prozovu na vrijeme, javim se u sobu deset. Višak garderobe objesim na vješalicu, posjedne me za uzglavlje jednog od četiri ležaja. Pored mene plastično korito s višestruko uvećanim plastičnim modelima virusa. Štapićasti i kuglasti, s rogovima, bodljama, bez bodlji, crveni, zeleni, žuti. Skoro ko sami vragovi. Preko kreveta pogled mi puca na neku bačvu s problemima ramena. Teško diše i uzdiše. FIzijatrica, tehničarka, šta li, objašnjava mi vježbu po vježbu sa smiješkom, teta u vrtiću s predškolcem, vježbaj, odmori, vježbaj ovo, odmori. I tako dvadesetak minuta. Onda - struja. Zapravo elektroterapija, jel. E, tu bih mogao satima ostati, al to nažalost, ko i sve dobre stvari, to traje tek desetak minuta.
U ruke mi daje letak s opisom vježbi za šaku. Svih osim struje, naravno. Na sreću jer mogu mislit kako bi svijetlilo po kućama i iskakali osigurači. Mislim, te mi je upute mogla dati kad mi je zakazivala termin. Mogla je, al ja nisam pitao.
- S tim - kima mi prema cd-u i papiru s radiologije - odite doktoru u sobu 3.
Soba "NE KUCAJ" broj 3. Vrata mi se pred nosom otvaraju. Sestra.
- Izvolite. Dobar dan.
- Hvala, dobar dan.
- Šta treba?
- Kontrola. Evo sam počeo s terapijom pa da doktor vidi.
- Dajte da vidim, samo malo, samo malo. - čeprka po tastaturi, nabada mišem i ushićeno - Evo! Devetnaesti lipnja! - učinilo mi se da namiguje - Ove godine.
I šta sad? Ništa. Došao mi travanj s terapijama, doći će i lipanj za kontrolu, pregled rengena i početak ljeta. Ipak se radi samo o mjesecima, a ne o godinama. Uostalom, palac je, šaka je. Nije glava.
Od dobrih sastojaka napravit loš kolač, vino, auto, ekipu, nešto, može neznalica. Od sile odličnih ljudi napravit loš sustav može samo kreten. Ili đubre. Ili oboje istovremeno.
