U gradu žive građani. Oni ugošćju one koji ih posjećuju, goste, strance, prijatelje. Nakratko, na duže, doživotno. Tako i oni, koji ih posjećuju nakratko, na duže, doživotno, donijevši sa sobom svoje vrline i mane, svoja dobra, i oplemenivši je prilagođuju se novoj sredini, postaju građanima. Sugrađanima.
Gradovi osim građana imaju i zgrade i ulice. U njima građani žive, po njima građani hode. I gradovi, radi upravljanja dobrima, a na korist građanima, imaju i gradonačelnike.
Nekom gradonačelniku građani odaju počast nedajući im ulice već ulicama dajući injihova mena, nagrada i spomen zaslužnim i cijenjenim gradonačelnicima. Neki su tako i danas sa nama u, kolokvijalno rečeno, svojim ulicama. U Kamaufovoj, Hatzovoj, Vončininoj, Mrazovićevoj, Badovinčevoj, Amruševoj, Heinzelovoj, Holjevčevoj.
Neke su ulice, nažalost ili nasreću, kako kome, i preimenovane. Naprimjer, Mošinsky je svoju morao prepustiti Nazoru. No, to je ipak politika, i samo jedan mali dokaz da politike ima i po ulicama.
Neki je gradonačelnik svojim djelima ostavili toliko jak dojam u glavama i srcima svojih građana da je osim ulice dobio i spomenik. Posthumno, u istoimenoj aveniji.
A neki je gradonačelnik svojim djelima i svojim riječima ostavio toliko jak dojam u džepovima i ušima svojih građana da je, raskopavši ulice, odmah za života dobio spomenik.
(monu)mentalni realistični prikaz u nadnaravnoj veličini
rad nepoznatog autora (drvo, metal)
PS
Moram se konzultirati kak ide to sa spomeničkom rentom, jel će se povećati radi restauracije noćas uništenog artefakta?
