sažime

Sažime. Nešto kao sažetak rezimea. Iako prva faza nogometnog prvenstva nije gotova, a s time ni naša agonija oko prolaska u takozvanu nokaut fazu s realnim izgledima koji se mogu mjeriti dregerom, daju se naslutiti najveće zvijezde. Prva je reklama za Petrol. Unatoč svoj sili pivskih reklama, a neka se ne uvrijede ni Joško Jeličić ni Zlatko Dalić, Petrol nosi prvu hrvatsku zlatnu malinu. Drekavac koji prati i frenetično komentira pokrete čovjeka koji toči gorivo ne može nego biti razlogom gašenja televizora. Tko nije gledao kreštanje takozvanog komentatora, nek se ne izlaže. Samo se nadam da im je Gvardiol dobro uzeo mjeru za sudjelovanje. Osim ako to ne ide preko nekih domoljubnih agenata.

Srebro definitivno pripada Jošku Jeličiću: taman pomisliš kako su se sve pore društva i javno ispreplele s nogometom, kadli se pojavi lik koji pokušava biti pametan i duhovit. Pokušava. Ne znam kako će Srebrnoj Malini pasti to da katolička Hrvatska u drugu fazu prvenstva prođe na krilima pobjede Islama (Turaka nad Česima) s obzirom da je jedna od po njemu važnijih karakteristika našeg centarfora Budimira to da je - katolik.

Brončani je, evo još jedne medalje, ponizni izbornik naše nogometne reprezentacije. Šef "šefe, ne mijenjaj" i sam priznaje, ne jednom je to rekao, da vodi ekipu kojoj ponizno nema što reći jer svi oni znaju igrati nogomet. Ponizno i za sto dvadeset hiljada eura mjesečno vodio je (zapravo još vodi, samo ne znam ni kuda ni gdje) ekipu kojoj ništa ne mora reći jer svi oni igraju vrhunski nogomet, a on je tu ne da onda možda bude taktičar, dirigent, nego da ih uči poniznosti. I posluša kad mu netko kaže "šefe, ne mijenjaj". Kateheta.

Da bismo prošli dalje, šansa koja se Dregerom mjeri ipak postoji, našim prvim sosedima i komšijama treba crknut krava, a ni to neće biti dosta. Slovenci moraju popušit od anemičnih Engleza tri razlike, a Srbe moraju nakantati Danci. Oprostite dragi susjedi, sori bat jebiga, što bi neki rekli: "crkla vam krava dabogda". Portugal, onaj Portugal kojeg smo u pripremnoj fazi dobili prvi put u povijesti i zbog čega su nam narasla krila (ovo "nam" se odnosi i na repstaciju i golemu većinu navijača), Portugal koji nas je s pretprošlog europskog prvenstva isprašio s turnira golom Quaresme u 117. minuti osmine finala, Portugal u kojem igraju mrski Pepe i Kiki, e taj Portugal treba za nas dobiti Gruziju. Ali to nije sve! Uz ovaj set noževa iz topšit izloga broj tri dobivate i četvrti rezultat. Omiljeni nam Turci, a znamo da su nam omiljeni čim čujemo navijački vokabular ili se zagledamo u komentare ispod benignih tekstova po internetskim portalima, moraju oplesti Čehe. Kad prosječnom hrvatskom navijaču kažeš Turska, ovaj se odmah sjeti Beča. Ne mislim na osmanlijsku opsadu austrougarske prijestolnice, nego na glupo primljen gol u 122. minuti za tursko izjednačenje nakon kojeg je išlo raspucavanje penala u kojem je Modrić prvi pucao i poslao loptu nedohvatljivu za turskog golmana Rustua. Pored gola.

Svi su dali, evo već pišem u perfektu, svoj maksimum, tko god je na teren istrčao, an njemu je srce ostavio, kako bi rekli nogometnim žargonom. Svi su željeli najbolje i najviše. Samo, problem je što daješ maksimum od onog što imaš, a ne onog što želiš. Sto posto je maskimum, a sve preko toga nekako vuče u tamnu materiju. I znam da djelujem pomalo kivno, ali nisam razočaran jer da bi čovjek bio razočaran, treba prvo biti očaran, a to je gledajući ih bilo apsolutno nemoguće.

dan antifašističke borbe

Pred zatvorenim vratima dućana stoji mlada žena. Na nogama japanke, lepršava suknja s cvjetnim uzorcima, bijela bluza. s podbočenih ruku vise joj s lijeve strane ceker, a s desne zbunjenost i nevjerica. Zaboravila je da je danas praznik, neradni dan. Pored nje u nekom svojem ritmu pleše djevojčica od nekih četiri godine. Mlada žena gleda u izlog, okrene se poludesno pa pusti pogled niz ulicu kao da će rješenje za nastali problem upravo doći nekim dostavnim vozilom. Djevojčica cijelo vrijeme pleše. Još nije svjesna da neće biti ništa od obećanih palačinki, ili su u pitanju bili pohani pileći odresci, možda i sladoled. Nakon dobrih sedam-osam minuta mlada žena nesigurnim korakom krene prema prolazu između zgrada, vjerojatno kući. Djevojčica vesela u neznanju odskakuće za njom.

paklonevjerstvo

Putovanje iz jednog malog raja u drugi puno je rupa. Kako po rijetkim makadamskim dionicama, tako i po rekonstrukciji sjećanja kratkog popodnevnog sna. Mozak odmoran i spreman za nove izazove i na nova čuđenja.

 

Kad smo kod raja, ima neko istraživanje od prošle godine o tome koliko ljudi vjeruje u pakao, sve to raspoređeno po europskim državama. Prema tom istraživanju, samo 40% Hrvata vjeruje da postoji pakao. Da ponovim: 40% Hrvata vjeruje da postoji pakao. Samo?! Pa kako?! Pa tako. Podatak je da u Europi pakla o onog u Hrvatskoj više ima samo ljudskim glavama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Grčkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Turskoj i Litvi. 

 

E sad, znamo li koliko je katolika i ostalih vjernika u Hrvatskoj (prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, 78,97% je katolika, pravoslavaca je 3,32%, a muslimana 1,32%) prilično je neobično da ti vjernici nisu baš tako pravi kako se na prvi pogled na podatke čini. Mislim, suludo je da itko može vjerovati u postojanje nekog takvog prostora prvenstveno jer je to "mjesto" u koje se ide nakon smrti, a bajke o tome nam serviraju oni koji se pakla uopće ne boje, a to odsustvo straha baš i nije uzrokovano bezgrešnim životom. 

 

Kako god, obični izračun, nikakva ozbiljna matematika, je jasan. Te je 2021. godine u Hrvatskoj bilo točno 3.871.833 stanovnika. Optimistički aproksimativno, pola godine kasnije taj broj možemo zaokružiti na 3.872.000 stanovnika. Od njih toliko, vjernika je oko 84%, što će reći da je nevjernika 16%. Ako nitko od nevjernika ne vjeruje u pakao, što je logično i za očekivati, ispada da je od onih 84% vjernika njih više od pola ne vjeruju u pakao. Od ukupnog broja stanovnika, 40% vjernika vjeruje u pakao, a 44% vjernika, dakle njih preko 1.700.000 ne vjeruje u postojanje istog. Kako? Koji to vjernici ne vjeruju u pakao? Ako u svetim spisima piše da pakao postoji, i ako o njemu najviše govori najsvetiji među svetima, tko su ti i kakvi su to vjernici koji u pakao ne vjeruju? 

 

Paklonevjernici, sva pitanja su retoričkog karaktera.

deset posto

​​Naučivši to od svjetovne vlasti, a kako bi što bolje istražila zlostavljanja i zlostavljače u svojim redovima, članice HBK su osnovale Povjerenstvo za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. Nije jasno je li to povjerenstvo radi na zaštiti maloljetnika i ranjivih osoba od cijelog svijeta, od susjeda, loše odgojene djece u školi, od zločestih ljudi na ulici ili je povjerenstvo osnovalo da te malojetnike i ranjive osobe štiti od zlostavljača iz vlastitih redova.

Vele ovi neki iz Povjerenstva za zaštitu maloljetnika osnovanog od strane članica Hrvatske biskupske konferencije da "zlostavljanja u Crkvi ne čine ni 10 posto sveukupnih slučajeva zlostavljanja", a da je "zastupljenost u medijima nije baš proporcionalna". Ni deset posto sveukupnih zlostavljanja. Pa to je manje nego li je Crkva nekad kmetovima uzimala​ naknadu za postojanje i brigu za dušu. Uzimala je ​Crkva seljaku ​okruglih deset posto​ i seljak je živio. Kako je živio i koliko, to sad nije bitno. Bilo je deset posto. Današnjih zlostavljanja u crkvi? Niti deset posto. A medijska zastupljenost​?​ Neprimjereno visoka, vele. To s medisjskom zastupljenošću me strašno podsjeća na onoga kojem su veći problem izdajice u vlastitim kriminalnim redovima nego li kriminal kojim se ti kriminalni redovi bave.

E sad, pustimo na trenutak medije na stranu i osvrnimo se na postotke zlostavljanja. S obzirom da je svećenika u Hrvatskoj prema dostupnim podacima 56 na 100.000 i krštenih i nekrštenih duša, ispada da u državi Hrvatskoj koja broji oko 3.800.000 stanovnika ima ​debelo ​manje od 2.200 svećenika. Iz ne baš egzaktnih podataka dade se aproksimativno doći do podatka da ako iz skupa od njih manje od​ ​1‰ uspije uraditi manje od 10% ukupnih zlostavljanja, pa​ iako je pretpostavka majka svih zajeba,​ pretpostavimo da je i u tih "manje od 10%" to manje jednako debelo kao i u onih "manje od 1‰", ​i onda to "manje od" eliminiramo iz jednadžbe s obje strane. Ostane nam ​to obični izračun ​koji ​daje brojku 100​, a to znači da prema izjavi neimenovanog člana Povjerenstva za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba koje su osnovale članice Hrvatske biskupske konferencije u Hrvatskoj sto puta više zlostavljanja ​maloljetnijh i ranjivih osoba ​počine svećenici zlostavljači nego li ih počine nesvećenici zlostavljači​.​ Sto puta​.​ Sto​.​ Puta. Više.

Svako, sve i jedno zlostavljanje u društvu jest problem, ali ako ov​​akav omjer jedne skupine društva nije ozbiljan problem​ i te skupine i cijelog društva​, onda jebiga​. ​A​ a​ko sam negdje koji broj jako krivo odvagnuo, nek mi oproste svi učitelji i nastavnici matematike koji su me njome poučavali​.​

billions in the croatian way

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, Hrvatska ima 3.888.529 stanovnika. Milijarda kuna. Milijun tisuća, tisuću milijuna, kako je zgodnije. Najlakše bi bilo podijeliti ta dva broja i dobili bismo neki broj, vrijednost trženja plina po glavi stanovnika, ali to bi bilo preuopćeno jer ne sudjeluju svi stanovnici Hrvatske u plinskoj računici podjednako.

​Hrvatska danas ima 1.230.173 umirovljene osobe i njih zbog involviranosti jednog od njih u plinski posao nećemo spominjati osim da bi basnoslovnih pola milijarde na ​računu ​jedno​g umirovljenika izgledalo prilično pitomih 406,45 kuna na računu svakog od njih 1.230.173. Četiristo kuna? To malo više nego za telefon, televiziju i internet za jedan mjesec. Skoro pa ništa. Ako ne vjerujete, pitajte barba Danu iz Šibenika. Petsto milja kuna? Šta zna dete šta je dvesta kila. Ako ne vjerujete, pitajte i baku Ankicu iz Dragotina jer ona sa svojih 1.400 kuna mjesečno ima za kruh i pekmez. Bez struje je pa ne treba ni internet, ni televizija ni telefon.

​INA, Industrija nafte, hrvatska i jugoslovenska perjanica uspješnog petro-poslovanja u svoje zlatno doba zapošljavala je oko 34.000 ljudi, što je otprilike jedan cijeli grad veličine Šibenika skupa s Umirovljenikom, i plaćala ih debelo iznad državnog prosjeka.

Milijarda kuna (1.000.000.000), 34.000 zaposlenih. Skoro pa 30.000 kuna po zaposleniku. Toliko bi iznosila ta milijarda, da je iz firme uzeo svaki zaposlenik, od direktora do portira. Ravnomjerno i ravnopravno. Nije to baš socijalistički, više je utopijski, ali nećemo sad o tome.

TAS, Tvornica automobila Sarajevo, sedamdesetih je i osamdesetih godina proizvodila Volkswagenov automobil Golf. Prvo "jedinicu", a poslije i "dvojku" i Jettu. "Trojka" je pala s početkom rata kad je tvornica upoznala pojmove privatizacija, domoljublje i slično. Golf "dvojka" najpoznatiji je i najpopularniji automobil tog doba bio je dugačak oko 4 metra, plus-minus deset-petnaest centimetara, ovisno o modelu i dodacima. Osamdesetih godina, u zlatno doba TAS-a, produktivnost rasla je do 25.000 proizvedenih primjeraka godišnje.

Golfom "dvojkom" se uredno išlo na INA-ine benzinske pumpe. Čak i kad je bilo nestašice, i par-nepar razbrojavanja po registarskim oznakama, išlo se. Željeznica je koristila ugljen, naftu i električnu energiju.

Milijarda kuna (1.000.000.000), plus-minus kojih desetak milijuna, mjerena u novčanicama od dvjesta kuna je pet milijuna (5.000.000) novčanica. Znamo li, a da se lako i izmjeriti, da je novčanica od 200 kuna dugačka 14,2 cm, da bismo posložili cijelu milijardu kuna u novčanicama od 200 po dužini, treba nam 710 kilometara, a to je otprilike udaljenost od Osijeka do Splita ako pratimo željezničku prugu Osijek - Bjelovar - Zagreb - Split. E sad, da bismo posložili u niz one golfove "dvojke" po toj željezničkoj pruzi Osijek - Zagreb - Split, trebalo bi nam 177.500 golfova. Sto sedamdeset sedam tisuća i petsto golfova! Da bismo ih mogli posložiti TAS bi trebao kao u najboljim vremenima svojeg postojanja raditi sedam godina. Bez pauze, bez kolektivnog godišnjeg odmora. Sedam gladnih godina! Ali, tko bi normalan pobogu slagao Golfove "dvojke" po željezničkoj pruzi!? Uostalom, tvornica više ne postoji, a "dvojke" bi se mogle proizvoditi samo u nekoj novoj verziji Perišićeva Područja bez signala.

Puno je tu zaokruživanja i aproksimacija, dosta nepovezanih podataka, krušaka i jabuka, i izgleda da jedino tako možemo shvatiti opseg te plinske milijarde. Ali ima i nekih konkretnih podataka. Rećemo cijena vožnje vlakom od Osijeka preko Zagreba do Splita. Cijena željezničke vozne karte u ljetnoj sezoni je 160 kuna. Ili po tečaju konverzije pri prelasku na euro 1:7,5345 karta košta 21,24 €.

Vratimo se malo aproksimacijama. Da bismo potrošili onu plinsku milijardu kuna, mogli bismo od Osijeka preko Bjelovara i Zagreba do Splita prevesti skoro svo stanovništvo Republike Hrvatske koje na posljednjim državnim izborima nije glasalo za HDZ, i onda ih istim putem, iz Splita pa preko Zagreba i Bjelovara vratiti do Osijeka. Sve, i starce, i invalide, i nedonoščad, radno sposobne​ ​žene i muškarce, školarke i školarce. I tamo i nazad.

A zna se, nezahvalnici, dobro se zna tko ​​nam je ​svima ​omogućio da skoro cijelu Hrvatsku, tih sedamstotinjak kilometara prijeđemo za za petnaestak-dvadeset sati ​i to platimo pišljivih 160 kuna bez da mrdnemo guzicu.​ Reklo bi se: vozanje za sitne pare.

navodne novine, vijesti dana, iz zemlje

Danas, u srijedu, čuj mene utorak, u srijedu 23.03.2022. Vlada RH održava svoju redovitu sjednicu. Na samom početku zasjedanja predsjednik Vlade, premijer Andrej Plenković uvodno se obratio ministrima, članovima Vlade. Govorio je o aktualnim stvarima, o Odiseji, Versaillesu i Jalti, o obnovi nakon potresa, prihvatu ukrajinskih izbjeglica i dronu koji je nedavno pao u Zagrebu, sjedištu Vlade Republike Hrvatske.

“Na nama je da ubrzamo sve procese djelovanja društva, od mirovnih sporazuma do obnove, zgrada, kuća, javnih institucija. Sredstva su tu i ona su za sad rezervirana. Zadaća svakog novog ministra koji god bio i kojeg god resora bio da ubrza sve procese nastavka potrošnje rezerviranih sredstava", uvodno je izjavio premijer.

Izvijestio je članove Vlade i kako je Vlada potpisala ugovor o Caritasu koji će pridonijeti da Vlada podupre humanitarne aktivnosti s godišnjim iznosom od 15 milijuna kuna. Preko posrednika. Jer svaka ruka više je dobro došla. Također je spomenuo Vladi da je Vlada potpisala i pravni sporazum sa svim fakultetima gdje će svi resori napraviti sustavnu suradnju s pravnim stručnjacima kako bi pomogli pri formiranju zakonskih rješenja, što znači da će se zakonima baviti i pravnici.

Priopćio je Vladi i aktivnosti vezane uz istragu pada bespilotne letjelice. “Istraga traje, važno je da sva vještačenja budu dovršena i precizna. Iako je u istrazi još nejasno, ono što je od strane državnog pirotehničkog odvjetništva potvrđeno jest da je na besposadnoj letjelici, inače izvorno izviđačkoj, bila postavljena jedna vrsta aviobombe i da je ta letjelica bila naoružana. Sve ostale manje bitne detalje čut ćemo po završetku istrage stručnjaka i prilagodbi za javnost od strane navedene institucije”, rekao je Plenković.

Iako je dron ruske proizvodnje, stručnjaci još dvoje o proizvođaču bombe: Lego ili Playmobil.

dragi bog nam je dao još jednu šansu

Dragi Bog nam je dao još jednu šansu. Naslov. Pomisliš da nam je Dragi Bog dao, nama Zemljanima, još jednu šansu da se uozbiljimo i sačuvamo svoju vlastitu pikulastu kuću od požara i poplave, da se prestanemo neodgovorno ponašati prema jedinom poznatom ljudima prijateljski nastrojenom staništu, da prestanemo uništavati i zagađivati jedino dvorište koje imamo i donekle poznajemo. A nije. Varaš se. Nije to.

Dragi Bog nam je dao još jednu šansu. Bog, jasno je ko dan, osim što pazi na to moli li Mu se Štefica iz Pisarovine redovito i navlači li potajice mladi Ante iz Voštana višak kožice i ljuti Njega osobno, uglavnom navija za Hrvatsku. Navija za Hrvatsku u rukometu, navija u ratu, u arbitraži Hrvatske sa susjedima, navija u borbi protiv virusa, navija za Hrvatsku i u utrici u svemirskom programu pa onda tako navija za Hrvatsku i u nogometu. Jest, ako Ga pitate i sam će priznati, nije On baš predani uvijek vjerni navijač hrvatske nogometne reprezentacije, dogodi mu se tu i tamo neki propust. Trepne okom, pogleda na drugu stranu ne bi li odlučio nešto o Billu Gatesu i njegovim nastojanjima da čipira cijelo zemaljsko stanovništvo i ima pristup svakom biću, nešto kao Bog sam, i propust se dogodi i umjesto da Hrvati te božje navijačke sklonosti materijaliziraju, oni, da prostite - zajebu. Ti propusti uglavnom imaju neke francuske nazive, kao na primjer Lillian Thuram ili Nikola Karabatić, Antoine Griezmann ili Thierry Omeyer, Kylian Mbappé ili Zlatko Dalić. Dobro, ovo zadnje nije baš francuski naziv propusta, ali nema veze, nećemo sad brojiti baš sva crvenobijeloplava krvna zrnca. Ali ipak, Dragi Bog nam je dao još jednu šansu

Dragi Bog nam je dao još jednu šansu. Po malo prije spomenutom Zlatku Daliću, Bogu je Škotska tek negdje iza Japana. Ne geografski, u geografiji ne postoji pojam "iza", nego redoslijedom, po bitnosti. I bit će da je tako jer je jedan od važnijih razloga i to što Škoti nemaju potpisan ugovor s Njegovom PR agencijom čije je sjedište u jednom rimskom kvartu. O prilično anglikanskoj Engleskoj ili nedajbože ateistički dosta orjentiranoj Češkoj da ni ne govorimo.

O Dalićevoj religijskoj sebičnosti kao egzemplaru opće hrvatske sebičnosti kad je Bog u pitanju, išta govoriti vjerojatno je bespredmetno znamo li da su vatikanski sportski i ini stručnjaci na sličnim valnim duljinama kad su u pitanju Bog i Nogomet. Evo na primjer, državni tajnik Vatikana osobno, kardinal Tarcisio Bertone jednom je prilikom natuknuo da bi Vatikan mogao osnovati svoj nogometni tim od katoličkih sjemeništaraca ma gdje oni bili. Bertoneov je prijedlog bio da igrači Vatikana sačinjavaju članovi Katoličke Crkve iz cijelog svijeta, a ne samo Vatikanjani. Poznato? "Ako bismo uzeli brazilske studente iz naših Papinskih sveučilišta, mogli bismo imati odličnu momčad." Našao bi on barem još jednog sjemeništarca u Švirarskoj, drugog u Argentini, par njih u Bosni i Hercegovini, a sigurno bi se našao i kakav neprotestant u Njemačkoj. Ako njih sve pridoda spomenutim Brazilcima, tko bi im bio ravan!? I što bi se dogodilo da se u nekoj utakmici sretnu Hrvatska i Vatikan, rećemo u finalu svjetskog ili barem europskog prvenstva? Kome bi Dragi Bog nabacio centaršut na trepavicu robusnog i nemilosrdnog centarfora u šesnaestercu u posljednjoj minuti sudačke nadoknade? Kome bi Dragi Bog dao još jednu šansu? Ha?

Kako god, ja nekako ipak ne znam što Bog ima za reć po tom pitanju, pogotovo jer nogometna udruga te Njegove ovozemaljske PR agencije nije članica FIFA-e. A s obzirom kako se FIFA ponaša, to bi mu mogla bit prilična prepreka. Uostalom, za razliku od Boga, FIFA postoji.

postizborna

Plavi su na teren istrčali s najjačom postavom. Crveni su, uz nekoliko veterana, na terenu bili u podmlađenom sastavu. Plavi su u utakmicu krenuli agresivno s dosta prekršaja, čak na rubu incidenta. Crveni su zaigrali povučeno, oprezno. Plavi su imali nekoliko stopostotnih šansi za zabit gol. Crvene je spašavao golman. Kako je vrijeme odmicalo, plavi su izgledali sve umornije i nervoznije zbog promašaja, dok su Crveni sticali sigurnost i sve opasnije prijetili golu plavih. Plavi su radili krive izmjene, jer boljih od prve jedanaestorke nemaju, Crveni su u igru ubacivali ozbiljna pojačanja. Plavi su promašili. Crveni su zabili. Liverpool je sinoć u gradskom derbiju pobijedio Everton.

sedamdesetprva

Živjeli smo u Ulici 6. aprila na drugom katu dvokatnice s dva ulaza i sa po šest stanova u svakom ulazu. Osim nogostupa pred zgradom, ulaze je spajao i podrumski hodnik, raj za igru žmire, i u kojem nam ni najmanje nije smetao ni pomiješani miris memle, drveta i ugljena, ni silna paučina obrasla prašinom, ni lagan hladni vjetrić koji je sve to nosio dok je vani sunce palilo i zemlju i travu.

Te je sedamdesetprve, nakon hrvatskog proljeća, čijeg postojanja nisam bio svjestan, došlo za mene bitnije bosanskohervegovačko ljeto koje pamtim po gostima iz dalekih krajeva. S drugog kraja svijeta. Onu je kuglu od kasice-globusa trebalo skroz okrenuti ne bi li se vidjelo gdje žive teta Cela, njezin muž i sinovi. U posjetu nam je došla s mužem i svojim mlađim sinom koji je od mene bio mlađi oko godinu dana. Taj je strašno puno pričao i to nekim meni skroz nerazumljivim jezikom. Sve što sam do tad čuo o tim nepoznatim jezicima nije bilo ni blizu ovog što je Vili prevaljivao preko svojih usta. Sporazumijevali smo se gestikulacijom. Nuđenjem igračaka, otimanjem igračaka, vikanjem, kao da će buka probit taj zid nerazumijevanja, da će se slova i riječi odjednom tako posložiti i da ćemo se razumjeti kao što bi i trebalo. Sličnom sam slučaju pokušaja visokodecibelnom sajlom probijanja zaštopanog komunikacijskog kanala svjedočio godinama kasnije kad je policajac u Gundulićevoju u Zagrebu objsšnjavao dvjema Talijankama da ne mogu tu parkirat auto, i da ga trebaju maknuti, maketi. "Ma-ket auto! MA-KET auto!!!" Nije pomoglo. Ni meni, ni njima.

Naš je stan svojom sjevernom stranom, kuhinjom i blagovaonicom skoro uvijek zatvorenim hladnim balkonom ispred kupaonice, gledao na ulicu i na malonogometno igralište s jedne strane, a s dvorišne se strane, sobama, preko nekoliko kuća, pogled pružao debelo iza olovke s koje se jutrima i po danu znao čuti nekakvo zavijanje. Pri dnu olovke bila je svijetlozelena kupola. To su stariji zvali džamijom.

 

kakav otac, takav sin

Iz jedne sobe se izlazilo na sunčanu terasu. S te smo terase, bilo je to u ljeto sadamdesetprve, moj australski bratić Vili, koji je ustvari Billy, i ja, a na njegov nesebičan nagovor bacali moje igračke. Uglavnom kocke i autići, a bilo je tu i drugog igraćeg materijala, završili su let s drugog kata u dvorištu iza zgrade. Vilijeva mama Stella, koja se u početku zvala Cecilija, bila je prilično ravnodušna prema tom događaju pojave teško identificiranivih letećih oblika. Moja nimalo nije. Tu sam majčinu neravnodušnost ispirao suzama. Potpuno obrnuta situacija s ravnodušjem dogodila se par dana kasnije kad je susjed Miki u nekoj teško razumljivoj raspravi (jebiga, Vili je znao samo engleski, a mi ostali sve osim engleskog) za vrijeme igranja razbio glavu Viliju. Moja je ravnodušnost nadišla onu teta Celinu od par dana ranije. Ta je ravnodušnost bila i dokaz krivnje u njenim očima. A mene je za to bolio leteći medvjedić, ok, boljela me briga.

Danas smo Billy i ja super. On surfa po australskim plažama, ja po internetu, on piše fakture za izvršene usluge svoje agencije, ja besmislene statuse po fejzbuku. Billy je za predsjednicu države imao Juliu Eileen Gillard, ja khm, jel. Krokodili su nam nešto rijetko zajedničko. Samo što njihovi žive u velikim australskim prostranstvima, a ovi naši svi u jednoj malenoj bari.

crveno i crno

- Iza svake uspješne žene...
- Trebalo bi možda ipak napisati "iza svakog uspješnog čovjeka", jer čovjek je i žena, čovjek i muškarac, al bi se onda mogli neki buniti zbog roda imenice čovjek... a opet... mačci se ne bune kad ih ko podvrstu zovemo mačkama, kuje se ne bune kad ih ko podvrste zovemo psima... blago li se govedima. Nego, šta si htio reć?
- Iza svake uspješne žene stoji gomila znanja, truda i rada.
- Ja bih, gledam fotku, dodao i: i iza nje cijelom špageterijom povezana gomila tehnoloških pomagala, a ispred i kamara diskova i mrvica sreće. Sreće da se rodila i školovala u ovo doba kad joj je omogućeno postići sve što jest.
- Slažem se, mrvica sreće. Jel ne misliš da će neki ovo "uspješna žena" zatrolat?
- Znam da će nekima i to past na pamet, al postoji generički lijek za takve pojave: ban, blok i slični preparati.
- A lista sve duža i duža.
- Neka. Nego, zamisli koliko je tek pametnih i vrijednih ljudi, kao što je ova Katie Bouman, završilo u nižerazrednom Vratniku?
- Jebiga, Priroda očigledno igra igru velikih brojeva. Za sad još uvije drži preko 51%. Evo ti, pogledaj, jučer u svijetu: fotka crne rupe u svemiru ipak je puno bitniji događaj od jučerašnje splitske crne rupe. I svijetliji.
- Je, al osim u ovim krajevima. Ovo ovdje, džabe nama naši svijetli trenuci, definitivno i nije relevantan uzorak ljudskog roda. Ima takvih mjesta još, al mene brine ono u kojem sam.
- Slažem se. A opet, ​nije sve tako crno. Ima i crvenog. Jes vidio kako se hadezeovska vrhuška ​u Zagrebu 10. travnja ​poklonila komunistima?
​- Nije komunistima, nego Kinezima.​
​- Imaš pravo​. Onda se ​​možda nadaju da su ov​​o neki metkovski Kinezi.
​- Ne nadaju se ničem osim parama.
- ​Uh. jebote, al odlutasmo.​ Ko guske u magli.​
- Uvijek isto.
- I opet se uhvatim da pričam sâm sa sobom.
- I ti?

dvajzdeveti

Danas mi je polurođendan. 

Na današnji dan prije pedesetdvije godine, u svojoj prvoj godini života, napunio sam prvu polovinu godine života. Tog istog dana umrla je moja baka Jacenta, tatina mama i mamina svekrva. Ne sjećam je se, ali iz roditeljskih priča pamtim da je htjela da se zovem Nedjeljko jer sam rođen u nedjelju. Nek mi oproste svi nedjeljci, ali meni je to malo previše. S obzirom da je već svojeg najmlađeg sina tako zajebala, valjda ga je rodila u nedjelju, njen stariji sin i njena tada jedina snaha nisu joj ispunili tu želju. Dali su mi drugo ime. Nekako mi se čini da su se i oni malo zajebali, ali nema veze. Ne želim ni pomisliti kako je sve moglo završiti, odnosno početi, da sam se, rećemo, rodio u četvrtak.

Na današnji dan, ali prije tri frtalja stoljeća, rodila se i jedna država koja je definirala današnje granice naše sadašnje države. Službeno, dan je nazvan Danom Republike, ali je bio poznat i kao Dvajzdeveti. Pitanje "gdje ćete za Dvajzdeveti?" bilo je normalno i u rangu "gdje ćete za Prvi maj?" Ono "gdje ćete za Novu?" bilo je ipak par klasa i kopalja iznad. Božić se, i jedan i drugi, baš kao i Bajram, kako i pristoji, slavio u obiteljskim krugovima, a mi smo, djeca školarci, slavili sve odreda i jedni s drugima dijelili darove prikladne običajima. 

Zanemarimo li prešutno ritualno prinošenje žrtava u obliku klanja tovljene domaće svinje i pripreme mesojedne zimnice, danas spomena o tome danu uglavnom nema. I kako nema spomena Danu Republike, rođendanu bivše države i naše prve republike, tako nije bilo spomena niti neki dan kada se cijeli svijet okupio u Parizu na stogodišnjicu završetka Velikog rata. Nestanak i danas nekima omiljene Austrougarske i pojava mrske južnoslavenske zajednice nedugo nakon završetka Velikog rata, a taj dan pada baš na rođendan moje sestre, što će reć za dva dana, i nije nešto čega se današnji veliki Hrvat želi prisjećati. Malo je možda jedino nezgodno što su okviri i sadržaji ideja o nastanku zajednice prije sto godina, čija je slijednica temeljana dvadesetpet godina kasnije, bili zasnivani na ideji mnogih hrvatskih velikana tog i ranijih doba. 

Ispada, a prema glasnim i vlasti bliskim dijagnostičarima, da su  i Juraj Križanić i Pavao Ritter Vitezović, i Ljudevit Gaj i Đej Đej Štrosmajer, i Franjo Rački i Fran Supilo, i Ante Trumbić i Ivan Meštrović, kasnije i Josip Broz Tito te još neki tipovi poput Moše Pijade, danas znanog kao Pučko učilište ili Veljka Vlahovića, danas Park Stara Trešnjevka, imali gadne noćne more, bulaznili su u snu, vrlo vjerojatno i mjesečarili, skoro pa čistu shizofreniju imali. Jer, iz te malo prije navedene perspektive, takve snove o ujedinjenjima mogu sanjati samo bolesni umovi, mrzitelji svega hrvatskog. A opet, mnoge od njih, skoro sve osim nekoliko posljednjih, vrli bi stručnjaci možda čak i rehabilitirali, opravdali njihove ideje, težnje i politiku geopolitičkom konstelacijom, duhom vremena, nedostatkom nacionalne spoznaje, težnjom za golim opstankom, đenovskom ciklonom, manjkom vitamina C i anemijom. Ja njima ne vjerujem ni trunke. Jer kad vidiš ovo konačno svjetlo, onaj posljednji mrak ti se čini skroz dobrom opcijom.

Inače, na današnji dan, na Dan Republike, rodio se i izvjesni Ivan Miklenić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila. Sve nekako mislim, on sigurno na rođendanske zabave zove Tomu Karamarka, a ovaj mu tematski jednako gostoprimstvo uzvraća 25. maja. Sudba gora nego Udba. I, da je ne preskočim, na današnji je dan umrla Walburga Amalia Christina, u današnjim vladajućim krugovima posebno jako popularna modernizatorica hrvatske obrazovne i medicinske infrastrukture, inače poznatija kao Marija Terezija.

I šta sad? Jel da slavim il da tugujem? Il da pričekam čvarke?

mali hommage učinkovitosti javnog sektora

​Čim ti rikne vešmašina, ni frižider se ne osjeća baš najbolje, usisavač počne kašljucat, a štednjak samo što nije izdahnuo. Dokumenti su, osobni, ko kućanski aparati. Kad jednom istekne rok trajanja, i ostalima će uskoro. Istekne li ti putovnica prije ljeta, osobna će za deset dana. 

Nema ti druge nego na javni servis.

Odeš predat papire za novu osobnu, a u auli resornog javnog sektora gomila ljudi. Šaltera preko dvajest. Na svakom - naljepnica "Tu smo zbog vas" i to sa smajlićem. Već ti malo sumnjivo to "zbog" jer znaš razliku između "radi" i "zbog". Prije uzimanja broja, moraš prikupit papire. Papiri su uplata od 200 kuna u državni proračun i jedna fotka. Odeš fotografu na snimanje, a ovaj veli "pedeset za četri komada". Treba ti jedna. Jedna ne može. Ne moš nego pristat pa šta košta da košta. Digitalizacija, pauperizacija, ovdje to izgleda ide ruku pod ruku.

Vratiš se u resornu dvoranu, na redomatu uzmeš broj: nije 136 od 137, al nije ni daleko. O pripadajućim slovima uz brojeve da nit ne pomisliš razmišljat. Zato na red dođeš dok kažeš keks! Ak ti za svako izgovoreno slovo treba dvajspet minuta. 

Kažu da ni u Venezueli nije bolje.

dan mladosti

Fedora sivi šeširić nad sijedim pramenovima i bljedunjavim lišcem nadvija se nad tegetplavim kaputićem. Umjesto kućnog ljubimca za sobom vuče torbu na kotačima.

Sako boje senfa s kakaom. Ispod sakoa, tanka vesta na kopčanje. Ispod veste, košulja s velikom kragnom. Ispod košulje, potkošulja. Vjerojatno na tkane pruge. Drvenim štapom nabada trotoar.

U ravnini zrinjevačke tramvajske stanice, autobus šeširić sustiže šleper sako s vestom, košuljom i potkošuljom. Crveno na semaforu kod zgrade HAZU-a nas sve poravna i osigura nam jednake startne pozicije.

- Ivek, kaj bumo danas? - šeširić će sakou.
- Na plac. A posle ručka na groblje.
- Ne mislim na to. Di je slet, ne?
- To kaj se ja razmem u mladost, Štef, uglavnom sleću u Dublin.
Semafor promijeni boju.
- Nu, Ivek, zeleno je. Bumo onda i mi preko.

paradigma o paradigmama

Kad te raspizdi petparački tekst prepun paradigmi dok govori o paradigmama, članak s portala koji je na jednom mjestu odlično okarakteriziran kao portal Dnevno za siromašne.

Ajmo redom, kako bi rekao autor.

"Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane, ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti. Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su vam ukrale budućnost."

Nije u Jugoslaviji bilo iPhonea, i nismo imali laptope. Laptopi su svijet ugledali osamdesetih i nisu bili namijenjeni osobnoj upotrebi, a Apple je osamdesetih na tržište izbacio stolna računala naziva Lisa (Lisa Jobs ili Local Integrated Software Architecture, kako vam drago), Lisa IIe i Macintosh. Jedan smo imali u školi, a drugi je imao, pričalo se, jedan profesor koji je i inače na osječkom ekonomskom faksu vodio informatički odjel). Mobiteli su bili stvar SF-a. Bilo je Spectruma (ZX) i Comodoraca (C64), no kako su nove tehnologije tek uzimale maha, ove su igračke bile ne još dovoljno interesantne najđširim masama mladih, a bile su i skupe. Fanta mi nije bila napeta, ali sam povremeno dobivao limenku Coca Cole i to je bio praznik. S obzirom na kvalitetu proizvoda, sreća da je nije bilo više. A bilo je, samo u bocama. Nekada je bila kriza u svijetu, i bila je kriza i u Jugoslaviji. Danas je u Hrvatskoj blagostanje. Limenki Fante i Coca Cole u svakom kontejneru. Potvrđuju beskućnici, umirovljenici i nezaposleni.

"Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije stvari o "Šiptarima", "Švabama", "buržoaziji" i drugim neprijateljima Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i sadisti."

Nacionalizam. Nama u školi nije bilo bitno tko je što, slavili smo oba Božića i Ramazan, družili se i tukli zbog lopte, autića ili zbog prestiža, a ne zbog toga što se netko zove Ismet, Nebojša ili Zlatko (to su bila tri nerazdvojna predškolska i osnovnoškolska druga dok ovaj potonji nije odselio). Vjerojatno ga je bilo, nacionalizma, ali ga je Broz uspijevao zauzdati. Obračun s neprijateljima države nije bio ništa brutalniji nego u drugim državama svijeta, od zapada i SAD-a do istoka i SSSR-a. Ne treba zaboraviti da je razina ljudskih prava, pogotovo onih koji su se ogriješili o zakone, bila na prilično niskoj razini u odnosu na današnje doba kad nam cvjetaju ruže dok nas jebu anonimni sadisti skriveni iza telefonskih brojeva HEP-a, Vodovoda i kanalizacije (više ove druge), RWE-a, T-HT-a, VIP-a, Gradske plinare i Holdinga. Naravno, te cvjetajuće ruže puno bolje uspijevaju u vrtovima kriminalaca visoke klase, kodiranih imena u etablirane slojeve društva.

"Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona, recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa."

Droga i alkohol? Droga je bila pojam iz članaka o svjetskim estradnim zvijezdama, a alkohol dostupan u svakom kućnom podrumu ili bifeu vitrine dnevnog boravka. Bilo ga je i u svakom dućanu. U tvorničkim pogonima je bilo zabranjeno konzumirati alkohol, pa su se radnici dovijali kako do njeg doći i kako ga prošvercati. Bio je zabranjen iz sigurnosnih razloga. Danas alkohola nema u tvorničkim pogonima. Nema alkoholizma u tvornicama. Nema ni radnika u tvornicama. Nema ni tvorničkih pogona. Inače, za razliku od alatničara, biti PiaR znači stvarati nove vrijednosti.

"Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u školi bila je svakodnevica."

O smrti Josipa Broza Tita izjašnjavati se kao o prisilnom žaljenju za nekim nepoznatim popišanim starcem je u najmanju ruku degutantno i pokazuje razinu autora napisanog, inače suvlasnika tvrtke koja se bavi PR-om, pablik rilejšnom, to jest odnosima s javnošću. Sve čestitke vjernim mu klijentima!

Fizičko kažnjavajne u školi? U svih osam godina osnovnog i četiri srednjoškolskog obrazovanja u dvjema socijalističkim republikama, u to mračno doba komunističke inkvizicije na kraju kojeg sam odbio biti učlanjen u partiju i ništa mi se zbog toga nije dogodilo, vidio sam dva pljeskanja po potiljku, jedno povlačenje za zulufe i jedno šibanje po prstima. Četiri fizička kažnjavanja u dvanaest godina obrazovanja u prosjeku sa tridesetak učenika u učionici. Stvarno svakodnevno. Imao sam očito nevjerojatne sreće da su me u školi podučavali rijetki mirotvorici onog doba. Danas, svako malo svjedočimo o zlostavljanjima koja proživljavaju učitelji i nastavnici. Jer, nekad su roditelji s pedagozima radili na našem odgoju, a danas roditelji vjeruju svojim princezama i prinčevima od djece u tolikoj mjeri da su spremni i fizički nasrnuti na učitelje koji njihovu djecu pokušavaju naučiti vrijednostima koje bi im trebale biti važne u životu.

"Ne, nije postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država. Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je u nebitnim detaljima."

Usporediti Tita i Hitlera na ovako banalan i maliciozan način vukući paralelu Hitler Jugenda i pionira može samo netko zločest i isfrustriran. Tko zna što bi čika Freud rekao.

"Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365 dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima. Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski sat."

Ne, nismo gledali Youtube (vidi gore početak), niti smo trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Šunda i petparačke glazbe je bilo, starlete su bile samo po magazinima tipa Arena (Start je bio ipak ozbiljna kategorija), dok su dnevne novine izvještavale o tome gdje po svijetu luta drug Tito, što se događa na istoku i zapadu, a što u prijateljskim i nesvrstanim zemljama. Danas je svaka tiskovina pretvorena u dnevni isprdak tipa Arene, prepuna je nepismenih žutocrnih tekstova o poznatima koji su poznati po tome što su poznati, o vladajućoj oligarhiji i njihovom potomstvu. O putovanjima svijetom državnice nema baš puno. Niti je tko treba, niti je tko zove. Osim glavnih poslodavaca. Kad je koriste kao poštaricu za ovaj balkanski zaselak Europe i svijeta. Glazba je, strana, dolazila s par mjeseci zakašnjenja, ali Jugoton, najveća diskografska kuća u Jugoslaviji, kao i ostale kuće (PGP RTB, Helidon, Diskos i drugi) s polica su nam nudile svjetska glazbena imena i ista smo mogli slušati i kod kuće, u svoja četiri zida, i po diskotekama, klubovima i kafićima. U dvanaest godina školovanja u mračnom dobu nisam doživio niti jedan poziv na ubijanje neistomišljenika, niti nalik onome koji su djeca doživjela na vjeronauku u jednoj osnovnoj školi. Možda je razlog tome što nisam išao na vjeronauk.

"Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu. Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge nacije nije uputno klati."

Osim Zafranovića, gledali smo "sa školom", i Banović Strahinju Vatroslava Mimice. Krvav film da krvaviji nije bila ni Bulajićeva Kozara, ni Delićeva Sutjeska, ni svi filmovi Hajrudina Krvavca zajedno. Danas, na sreću, djeca gledaju samo Teletubiese. Propaganda? Da. Baš kao i skoro cijela svjetska filmografija. Počev od prvih ruskih, njemačkih i američkih studija i veličanja nacija do današnjih korporativnih uradaka skrivenih u scenarije i kostimografiju po narudžbi investitora.

"Da, nismo imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici, najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti."

Jest, imali smo u Jugoslaviji u školi i predmet marksizam, i TIPSS, teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, i općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, ONO i DSZ, ali smo imali i po tri-četiri sata matematike i maternjeg, kako god i kako gdje da se tada zvao, imali smo i domaćinstvo i prirodu i društvo. I nismo imali rupe u nastavi jer nismo išli na neki fakultativni, proizvoljno birani predmet uvaljen usred rasporeda jer se tada fakultativna nastava odvijala nakon ili prije redovne nastave, osvisno o smjenama. I da, vjeronauka nije bilo u školi. Bilo ga je tamo gdje je i pripadao, u crkvi i džamiji, koje su gle čuda, bile aktivne i nisu bile spaljivane.

Nije ono vrijeme bilo ružičasto, daleko od toga. Ružičasta je tada bila boja pudinga od jagode i maline, boja filova u kolačima, boja cipela članova Bijelog dugmeta. Ali, iako globalno živimo u najboljem svijetu do sad, nije bilo tako beznadno kako danas u ovom zapećku svijeta jest. Očito da 45 godina torture nije bilo dovoljno da se iskorijeni zarazna bolest zvana mržnja među ljudima, hranjena besprizornom pohlepom, gramzivošću, beskrupuloznošću i drugim najnižim strastima. A taj virus je i danas još živ i za sad laboratorijski kontrolirano hranjen.

Za kraj. Indoktrinaciju Titom i partijom iz Jugoslavije, Hrvatska je naslijedila indoktrinaciju zastavom, nacijom i vjerom, Franjom Tuđmanom i njegovom partijom. Nostalgija? Da, za propuštenim prilikama koje su nam se kao zajednici nudile, ali smo ih, tako masovno idoktrinirani, uspjeli propustiti, i sve zajebati. I naravno, nostalgija za bezbrižnim mladim vremenima kad je svijet samo nas čekao. Da nas upozna u najboljem svjetlu.

(originalni tekst autora na portalu Liberal.hr nosi u adresi sufiks: clanak.php?id=1566&p=1)

ešerifija koli

Bakterija Ešerifija koli žitelj je ljudskog pr(ob)avnog sustava. Ovaj mikroorganizam prvi je opisao znanstvenik Theodor E. Šerić još krajem pretprošlog stoljeća kad ga je izolirao iz stolice novoizabranih gradskih vijećnika. Kompletni genom je sekvencioniran 2000. godine, potvrda sekvencioniranja genoma izvedena je 2005., a ozakonjena je u Hrvatskoj krajem 2017. godine. Mikrobiološki se radi o gram-negativnoj štapićastoj bakteriji koja može biti odvojena ili u paru, a kretanje joj omogućuje specifična rotacija izbornih mjesta. U narodu je poznata i kao gradonačelnička bolest.

​

Unatoč tome što se ova bakterija može naći kao normalni stanovnik u crijevima čovjeka, određeni sojevi mogu izazvati infekcije širokog spektra pa i dovesti do vrlo teških oblika bolesti. Kliconoše su mnogi nes(a)vjesni građani koji život i bujanje bakteriji omogućuju svojim dementnim fazama u olimpijskim ciklusima.

Vrijeme inkubacije varira i ovisi o plodnosti tla ​​te ​o mentalnom stanju zaraženoga. ​Iako uobičajen proces inkubacije traje nekoliko mjeseci, u Hrvatskoj su klasičnim znanstvenim metodama zabilježeni slučajevi inkubacije koji su trajali svega nekoliko dana.​

​Simptomi koji bivaju primijećeni nakon završetka procesa inkubacije: bahaćenje, ignorantski stav prema biračima i vlastitim obećanjima te zanemarivanje i izigravanje postojanja zakona, u narodu znano i kao lopovluk.

Liječenje, terapija. Jedina terapija je dugoročna izolacija, a sve kako bi se spriječilo oboljeloga pristupu javnim dobrima. ​U Hrvatskoj je primijećen neuspješan pokušaj formiranja izolacije uz obrazovanje. Za tu priliku je osnovan i internat zatvorenog tipa pri RPA, Remetinečkoj poslovnoj akademiji, no mjere opreza u sprečavanju kontakta oboljelog sa javnim dobrima su bile nedovoljne te se često događalo da bolesnik napusti izolaciju s bakterijom još raskalašenijom nego prije početka terapijskog tretmana.

​Inače, Ešerifija koli službeni je naziv dobila prema lapsusu nepoznatog autora, putnika iz zagrebačke javnoprijevozničke šinske jedanaestice. Urbana legenda kaže da je suputniku objašnjavao bolest prljavih ruku.​

(još detalja o bolesti: http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/USVOJEN-LEX-SERIF-Sabor-je-danas-stvorio-pravni-okvir-za-zastitu-lokalnih-serifa)

energetika po kaptolu

​Nakon što je kleroturistički odjel Katoličke crkeve u Hrvatskoj proteklog tjedna, uz pomoć podaništva s Markova trga otvorio novu stranicu poslovanja u podmorju nedaleko Trogira, iz HBK javljaju kako se, nakon osvajanja podzemlja i podmorja, okreću i proizvodnim granama gospodarstva.

Kaptolski je odjel energetike odlučio poduzeti sve mjere kako bi, a sukladno Vatikanskim ugovorima, od Republike Hrvatske, odnosno od javnog poduzeća Hrvatska elektroprivreda (HELP), preuzeo sve postojeće vjetroelektrane te uz malu strojarskolingvističku korekciju od njih napravio prave obnovljive i ekumenski prihvatljive izvore energije.

Sâmi nosači turbina bi, uz konzultantske usluge primoštenskog načelnika Stipe Petrine, mozaičara Miluna Garčevića te arhitekta Arona Varge, kozmetičkim preinakama dobili konture Gospe, odnosno Blažene Djevice Marije, dok bi se, prema idejnom rješenju studentskog kapelana i velikog meštra anagramatike don Damira Stojića, prebacujući prvo slovo t iz naziva na osovinu turbine, dobile vjeroelektrane čija bi se površina pogonjenih ploha povećala za oko 0,999% i ujedno dobilo mjesto pogodno za prikivanje posvećenih replika Isusa koji će se vrtjeti na Gospinim njedrima.

Tim bi se poslovnim poduhvatima multiplicirala snaga vjere korisnika, a sve s ciljem da se puštanjem vjeroelektranama dobivenih posvećenih megavata u distributivnu mrežu HELP-a, pokrivenost opskrbljenosti poveća sa 86,28% na 100,00%.

Kako bliski izvori Kaptolu javljaju, HBK u ovom poslu, kao i u mnogim ranijima, računa na iznimnu vjernost svojih klijenata.

monolog s bijele crte ili ispadanje iz ozbiljne lige

​monolog s bijele crte ili ispadanje iz ozbiljne lige

- U Drugoj ligi smo bili prvi. Jebajiga. Lider prvenstva. Igrali maestralno. Zabijali iz šesnesterca, s distance, iz kornera. A tek obrana! Neprobojna ko šajba na Reganovom autu. Bilo skroz nenadjebivo. Prva liga nam bila bukvalno na dva koraka, kompa. Trebalo je ne dat se isprovocirat, uzet to prvenstvo i preskočit u najviši rang. A tamo su nas trebali. Popularnost, atraktivna igra zapadnog stila s istočnim šarmom, gledanost, tržište, sve.

- ?

- Viš, trebalo je održat mir u svlačionici. I ne bi mi tam u Prvoj bili samo prolaznici, plesala-je-jedno-ljeto ekipa. Ne bi se možda borili za vrh, al bi bili u gornjem dijelu tablice. U gornjem domu, kak vele ovi stručnjaci na teveliziji.

- E?

- Onda su došli menađeri. Svima su počeli nudit svašta. Jednima ovo, drugima ono, trećima nešto treće. Svima personalno, a svima isto. Sve igrat će s legendama, s najboljima, dokazivat se na velikom terenu. Sveš dobit, al ak ostale razjebeš.

- I?

- Svi se polakomili. Obrana ošla na jednu stranu, vezni red na drugu, a napadači na treću. Ovi s klupe na sve strane. I dok kažeš keks, klub se raspo ko bugarska skupština. Sve ošlo u tri... pičke... materine... Sad smo treća liga. Nešto se ko fol motamo da bi ko opet ušli u drugu, neki lafo osigurali plejof, a u kurcu smo totalnom i nema šanse da se vratimo ni u crtanom filmu. U drugu. O prvoj moš samo sanjat. Elektrik drims i to. Prije će Ameri ponovo na Mjesec nego mi u viši rang. Ma kakvi! Krivo! Ameri će gore i otić. Biće da nas spašavaju propozicije i boja dresova, šta drugo.

- A?

- Kompa, nemoj ti mene sve bukvalno shvaćat, meni je dobro, al ovaj podmladak, pioniri, kadeti, bože-vraže kak se to sada kaže, oni. E, oni! Mi smo svoje svršili i zajebali. Oni su najebali. Kuiš? Eo mi ide sedmica, aj bok!