eržebet

Te 1978. godine nas osnovnoškolce odjednom popularni stolni tenis trenirao je nastavnik povijesti Szandor Papp. Bilo nas je niti deset: djevojčice su bile inspirirane poznatom stolnotenisačicom Eržebet Palatinuš, vojvođanskom Mađaricom i članicom stolnoteniskog kluba Industrogradnja, Eržebet je godinu kasnije bila i brončana na svjetskom prvenstvu u Pjongjangu u paru s Gordanom Perkučin, a mi dječaci, priznajem, osim Šurbekom i Stipančićem koji su uza sve druge medalje i bili i prvi u parovima na onom istom Eržebetinom svjetskom prvenstvu, bili smo i pubertetski inspirirani djevojčicama. I Eržebet. Osim po stolnom tenisu, Eržebet je bila poznata i širem krugu pratitelja tuđih života po svojoj romansi sa Slobodanom Janjušem, osebujnim golmanom nogometnog kluba Željezničar iz Sarajeva.

Trenirali smo u jednoj velikoj učionici na prvom katu stare školske zgrade koju se koristilo samo za neke vannastavne aktivnosti. Osim igranja singlova i parova, napeto je bilo i grupno gledanje kroz prozor. Kroz prozor se moglo vidjeti glavno seosko križanje s doktorovom kućom i autobusnom stanicom s lijeve strane, crkvom, kioskom i novom školskom zgradom po sredini, a s desne strane ulični zavoj udesno i početak mosta preko dunavskog rukavca koji je bio nalik vadima: ljeti je to bio isušeni potok, a s proljetnim i jesenskim kišama nalik Nilu, Amazoni i Dunavu. Kroz prozor uglavnom nismo viđali ništa od toga i to je tada bilo u redu.

Tada svladane osnove i dijelom urođena, a dijelom utrenirana motorika, dobro su mi došle početkom 1985. godine kad sam u baraci na rubu slovenskog sela Bač uz kuharskom službom mi propisano kuhanje ručka morao naizmjence igrati šah i stolni tenis sa šefom, zastavnikom prve klase pred mirovinom, dok je preostali dio vojske, njih sedmorica-osmorica u "neradne dane" strelišta krpali razrovane makadam putove po poligonu. Krpanje je funkcioniralo do prvog zavoja ili uzbrdice i nakon toga se pretvaralo u taktičku vježbu kamuflaže i eskivaže. Danas bi se komotno neki time mogli hvaliti kao subverzivnim djelovanjem u neprijateljskim redovima. Kuhanje je bilo jednostavnije, ali bez krivinašenja. Ručka je jednostavno moralo biti.

Poslije te polugodišnje epizode, igranju stolnog tenisa najbliže sam bio jednom prije jedno četiri-pet, možda i šest godina, kad me Pero M. zvao da skoknem do njih, do njega i Sonje, na partiju-dvije stolnog tenisa na njihovom imanju u polju. Nisam otišao jer do polja doći značilo je od obale prema unutrašnjosti otoka Visa serpentinasto se peti uzbrdo par kilometara, a onda slijedi spuštanje u polje. U povratku slična muka. Govorim za nas bicikliste i pješake, ljude bez auta i vozačke. Nekako mi se sad čini da mi se nije ni dalo jer da sam htio, mogao sam bez po muke naći neki prijevoz. A trebao sam.

Od tada su prošle i godine korone i godine potresa, a ja od stolnog tenisa nisam vidio ni reket u sportskim dućanima. Sve do sinoć. Nakon štulićevskog nedjeljnog popodneva protegnutog do kasno uvečer, od Liverpoola pa preko mančesterskog derbija do jednog od derbija de la čizma italiane, uspavala me Jessica Chastain. Možda je bila i Charlize Theron, nisam siguran jer se naslova filma ne sjećam, ali znam da smo nedugo, praktično ni treptaj oka nakon toga već zajedno igrali stolni tenis u mješovitim parovima na nekom turniru. Ja s jednim reketom, ona s dva: u lijevoj joj neki trapezastog oblika, više nalik dasci za rezanje, neki cirkus, a u desnoj pravi ozbiljni reket s jedne strane daske gladak i crven, s druge crn, sa međuslojevima žute spužvice. "Takav je imala i Eržebet Palatinuš!" uskliknem kao da me to prepoznavanje posebno usrećilo. "To mi je mama!" odgovara Jessica. ili Charlize? Možda Branka? Ili Jelena? Nisam više siguran.

Kakav god poslije bude, ponedjeljak je lijepo počeo.

 

 

san o javi

Ima tih dana kad čovjek misli kako se probudio, a nije. San je da ne može drugo ni biti: iza Zapruđa se proteže Vatrogasno naselje s Gradskim vrtom, iznad Kvatrića pokockana ulica vodi do mjesnog groblja, ulica se prelazeći mostom preko rijeke pretvara u željezničku prugu, vlak se pretvara u voz i eno ga baš prolazi kroz Vinkovce, vuče kompoziciju prema Sarajevu, a Charlize te moli da joj oprostiš, jer si sinoć zaspao dok si gledao remake Dobrog posla u Italiji. 

 

Ima i dana kad čovjek misli da još sanja, a u stvari je budan, eno ga već hoda, kavu kuha i razmišlja o dnevnim obavezama, a te obaveze za taj dan dalijevski nadrealne, čak i vrijeme curi kao da prati morfologiju Dalijevih satova: prvi sat proletio u tili čas, a drugi se razvlači kao, šta ja znam, kao slavonski naglasak, vuku se kazaljke polako, s noge na nogu jer ima se svega pa i vremena, evo samo u tom satu ima vremena za dva.

 

Ima i ovih dana kad mu ništa nije jasno: možda sanja da se probudio i tako budan počeo snatriti, a možda skroz budan snatri i u tom snatrenju mu se učini da se budi iz sna kojeg uopće nema jer ne možeš budan sanjati osim u snu. A zapravo možeš.

samoizolacija, dan drugi

Prošao drugi dan. Duži od prvog za jedno devet i pol sati. Jer prvi je počeo s Onim pozivom u pola deset. Dobar dan, dobar dan, Vi ste taj, jesam, ja sam ta i vi ćete to, i to i to, i tako sve do tada, osim ako, a onda ćete to, a mi ćemo to i to, jel sve jasno, jeste. Decidirano, profesionalno, umirujuće i uopzoravajuće, s dozom brižnosti i prstohvatom zvjezdane prašine optimizma u glasu. Jedino nisam saznao šta ću sa smećem, kako ga se riješit bez da plašim ljude, uglavnom stariju nejač iz našeg ulaza u zgradu. Možda je i to rekla, al ja sam se u taj glas zaljubio da sam skoro zaboravio zapisat mejl adresu i broj telefona. Umalo sam napisao da se ne sjećam kad mi je neko žensko bez pitanja dalo broj telefona, a onda se sjetih jedne Charlize Theron iz našeg sokaka. Mislim, i to je bilo kao poslovno, ali dobro zvuči.

Jučer morao mobitel dvaput punit jer je bez prestanka u pogonu. Nije sve zbog razgovora, internet isto troši. A kad smo kod razgovora, razveseli čovjeka kad vidi da su mnogi spremni donijeti još vruću pitu, sirnicu, krompirušu, iz pećnice izvađenu teleću koljenicu s raštikom, sir i pršut, masline, vino, šta god treba. Svi, ali svi, nude uglavnom hranu. I piće, ajd. I poneku knjigu. I film i seriju. I svi se raspričaju, kao da mi ne bude dosadno. Pa ne bi meni nama u ovoj glavi moglo bit dosadno ni u kapsuli Apolla 11, a kamoli s obje noge čvrsto na krevetu. Čim se telefon ohladi, mi počnemo konstruktivnu komunikaciju. Radimo planove za sutra, ne za danas, za sutra. Treba imati distancu za sagledati isplanirane aktivnosti i dovoljno vremena za napravit promjene, započeti s čitanjem Tysona, Neila de Grassea, naravno, i njegovu knjigu o astrofizici za one koji nemaju vremena (čuj, nemam vremena! pa vremena imam da je i naopačke mogu čitati) ili Braudela za prisjetit se kakva su sve sranja čovjeka dočekivala u povijesti i kako se s tim nosio. Ili se uhvatit kakve nemoguće varijacije.

Dobro, ne bunim se. Drago mi, ljudi zovu, žele najbolje, a žele se i prisjetit jesmo li bili u opasnom kontaktu, žele i pomoći, meni, sebi, drugima. I to je bogatstvo, moje, vaše, naše, ta će nas ljudskost valjda i održati. A opet, trenutno mi nuđenog ne treba. Imam dovoljno. I jesti, i piti i čitati. A kad smo kod gledanja, beskraj je na raspolaganju. Jedino, baš nitko da ponudi donijet kakav sportskorekreacijski rekvizit. Nešto za razgibavanje tijela, a ne samo duha i probavnog trakta. Izaći ću iz ove karantene jedno dvajest kila teži. A lijepo sam mogao gledat kako mi uz sve drugo i ti rekviziti skupljaju prašinu u stanu. Prozore se pravim da ne vidim.