Kad ti na terasi restorana stolova rastrtih po sitnom žutom pijesku uz more u sred dana serviraju sivu juhu od cijelih listova kiselog kupusa uz otvorenu crvenu papriku punjenu klicama boba, graška, češnjaka i još nečega čemu ime ne znaš, i to sve s poširanim jajem u sredini, a smjeste te za stol sa lijepom ženom kose nalik onoj Esperanze Spalding, na kojoj ti se ona i ispričava iako ti ne kužiš zašto bi, ti onda sigurno znaš da nisi ni u kakvom restoranu s Michelinovom zvjezdicom na Craven Cottageu uz Temzu, nisi ni na obali Maroka ili Tunisa, a nisi niti u Namibiji, niti si na pacifičkom rubu čileanske Atacame, nego pouzdano znaš da su te, unatoč serviranoj dibidus neobičnoj hrani i u zanimljivom i lijepom društvu, na tako lijep san potaknuli burgenlandski chardonnay iz Kalka i mendoški malbec iz San Rafaela koje si večer prije pio uz lički fino prodimljeni kozji sir, flis-papir tanko rezanu đakovačku dimljenu suhu govedinu i nogomet, prvo engleski onda španjolski.
A onda još shvatiš da je ponedjeljak.
