FIFA WC 2026, 1/16 finala, Portugal - Hrvatska, uskoro u svim boljim kinima.
Gospu Fatimsku (port. Nossa Senhora de Fátima) Katolička crkva je, Vatikan, službeno priznala, odnosno priznala je nadnaravni karakter ukazanja koje se dogodilo u šest navrata mladim pastiricama i pastiru Luciji, Jacenti i Franji 1917. godine. Ali to nije sve! Ta portugalska mladež, Jacenta, Lucija i Franjo) cijelu su prethodnu godinu imali pripreme. Naime, od proljeća do jeseni 1916. godine, oni su u tri navrata imali susret (da ne velim ukazanje) s Anđelom što, priznajmo, nije mala stvar.
Za međugorski fenomen o navodnim ukazanjima (tako taj događaj neobično naziva hrvatska Wikipedija, poznato oličenje objektivne enciklopedistike) koja su se djeci Ivanki, Mirjani, Vicki, Milki i dvojici Ivana dogodila na brdu Crnica, Katolička crkva, odnosno Vatikan, nije ponudila službeni stav (osim dopisa koji je objavio T. Bretone, tajnik Kongregacije za nauk vjere). Od službenih crkvenih dokumenata o ukazanjima tu je Zadarska izjava Biskupske konferencije Jugoslavije, koja je 10. travnja 1991. (baš srijedom oni daju izjave pa se potrefilo) u Zadru zaključila: „Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnimukazanjima i objavama”. Prema izjavama svjedoka ukazanja su se nastavila i godinama kasnije, no bit će da je nedostatak anđeoskih priprema dosta bitan detalj jer unatoč silnom trudu od priznanja ni P.
S druge strane, a zapravo između i čak ne ni na pola puta između nego bliže nama između, Vatikanski nogometni savez osnovan je tek 1972. godine, a prvo prvenstvo je odigrano godinu kasnije, a osvojili su ga zaposlenici vatikanskog novinskog dnevnog lista L'Osservatore Romano. U Vatikanu djeluje još nekoliko klubova, a s najduljom tradicijom i kontinuitetom u djelovanju su FC Guardia, utemeljen od strane vrha vatikanske švicarske garde 1924. godine, te Musei Vaticani FC, osnovan 1966. Vatikanski nogometni savez nije član FIFA-e, a ni UEFA-e i tu sad dolazimo do nedoumica. S obzirom da Vatikan nije član krovne svjetske nogometne organizacije, pitanje je imaju li njegovi izaslanici svojim porukama, ukazanjima i drugim dokazanim i prihvaćenim djelovanjima ili pak nedokazanim i neprihvaćenim djelovanjima, pravo na utjecaj na svjedoke i sudionike, na grupe ili pojedince, ili to pravo nemaju. Imali ga ili nemali, pitanje je i tko to regulira? Tko im daje za pravo ili im brani djelovati po nekom nahođenju, bilo ono osobne naravi ili rezultat analize udjela u određenoj državnoj i reprezentativnoj zajednici po pojedinim konfesijama, pa po specifičnoj gustoći molitvi i nekim drugim relevantnim analitičkim pokazateljima.
Ne zanemarimo li ili zanemarimo, u ovom trenu to izgleda prilično irelevantno, sve ranije gore navedeno, Portugal u svojem stožeru uz izbornika Roberta Martíneza ima i nekog Škota, Austina MacPheeja, poznatog stručnjaka za prekide. Ne mislim na prekide divljih zakonski nereguliranih veza (to ide samo od sebe), crkvenih brakova (ovi imaju papu) i slično nego na prekide iz kojih se lopta ponovo uvodi u igru. Čovjek je, taj Austin MacPhee, dokazani stručnjak koji je mnogim trenerima u klubovima i reprezentacijama uigranim akcijama i analizom ponašanja protivnika pomogao u poboljšanju realizacije, a nerijetko time i sudjelovao u pobjedama svojih ekipa. Mi u izborničkom stožeru reprezentacije nemamo tamo nekog Škota što izgledom malo vuče na Isusa Krista. Mi uz Dalića imamo Ćorluku i Olića.
Last but not least. Osim što im je Gospa priznata, Portugalcima je Fatima u okvirima državnih granica, a ova "naša" službeno nepriznata Gospa i nije iz Hrvatske nego iz susjedstva.
Zbog svega toga bilo bi bolje da se ovi naši reprezentativni dečki umjesto one poznate šta Bog da i Djevica Marija Bistrička, križa i zajedničke molitve, uhvate treninga, lopte i golova.
(foto, Profimedia: Isus Krist Portugalist)
