Pages

Showing posts with label casino admiral. Show all posts
Showing posts with label casino admiral. Show all posts

5 October 2014

outsourcing

Nezgodan taj outsourcing. I borba s njim. I protiv njega.

Imaju golubovi, a i neke druge ptice, običaj da se pošlihtaju po žici, kabelu što spaja dva stupa, bandere, njima, a nekima i više od toga, poredaju se kao na smotri i čekaju na pregled. I dogodi se, bit će normalno redovno pražnjenje probavnog trakta, ili loša probava, svašta se za pod kljun može naći, možda strah, jer svakakav se nasilan zvekan s u blizini nađe, da se neki i useru. Uglavnom, ispod takve smotre nije za prolaziti.

Jednu takvu smotru neki sam dan ugledao pored jedne od obližnjih mi gomnazija, tko bi im brojeve zapamtio, a ispod njih - fotograf, reklo bi se neoprezni amater jer nije baš dobro procijenio opasnost od zračnog miniranja.

Da smo u onom vicu, znate ga sigorno, dodao bih i razgovor.
Ja (kimam glavom): Fotograf?
On (također kima glavom): Da.
Ja (razumijevajući situaciju): Amater?
On (nonšalantno, okidajući ptice): A mater je kotkuće, domaćica.


Ali, u vicu nismo. Nismo ni kod škole, one gimnazije čiji se broj, kao i svih ostalih, ne trudim pamtiti. U Draškovićevoj smo. Na potezu tik prije fontana i Trga burze i hrvatskih velikana, uz zgradu u kojoj su se osim Ministarstva u ime obitelji, branitelja i međugeneracijskog jaza smjestile i karitativne udruge što se kriju iza naziva OTP i Atlanta.

Prođem tim dijelom ulice nekoliko puta dnevno. Umjesto žice kraj gimnazije - povišen dublji sokl uz povelik višedijelni izlog, ubio se za sjedenje, a na njemu, umjesto golubova - pošlihtala se zaposlena hrvatska mladež. Sjedi mladež, i muška i ženska, il je tek naslonjena na taj sokl. U jednoj ruci plastična čaša, u drugoj cigareta ili papirnata vrećica s pecivom iz jedne od obližnjih pekara ili iz nekog od dućana. Sjede neko vrijeme, a onda odlepršaju u jedno od grotala korporacije preko puta. Pri tome ostatke onih jestvina i puševina ostave na istaku, po pločniku, poput golubjih govanaca.

Sad, ne znam, nije mi jasno kako nikome od stanara zgrade ne smetaju sve te papirnate vrećice, ostaci pojedenog peciva, plastične čašice, ostaci ispijene takozvane kave, papirići i opušci na trotoaru? Ne kažem da te mlade zaposlene u telekomunikacijskoj korporaciji izrasloj na imovoni građana ove države, a koji unatoč ovom feudalnom kapitalizmu uspiju iskoristiti zakonski reguliranu pauzu za vrijeme radnog vremena, treba otjerati otamo, ali kad ih već nitko redu do sada nije naučio, ni roditelji ni škola, bi li ih barem kakav komunalni redar redu naučit mogao?


Skroz zajebana stvar taj outsourcing. Svijesti i savjesti. I osjećaja za urednost i čistoću.