billions in the croatian way

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, Hrvatska ima 3.888.529 stanovnika. Milijarda kuna. Milijun tisuća, tisuću milijuna, kako je zgodnije. Najlakše bi bilo podijeliti ta dva broja i dobili bismo neki broj, vrijednost trženja plina po glavi stanovnika, ali to bi bilo preuopćeno jer ne sudjeluju svi stanovnici Hrvatske u plinskoj računici podjednako.

​Hrvatska danas ima 1.230.173 umirovljene osobe i njih zbog involviranosti jednog od njih u plinski posao nećemo spominjati osim da bi basnoslovnih pola milijarde na ​računu ​jedno​g umirovljenika izgledalo prilično pitomih 406,45 kuna na računu svakog od njih 1.230.173. Četiristo kuna? To malo više nego za telefon, televiziju i internet za jedan mjesec. Skoro pa ništa. Ako ne vjerujete, pitajte barba Danu iz Šibenika. Petsto milja kuna? Šta zna dete šta je dvesta kila. Ako ne vjerujete, pitajte i baku Ankicu iz Dragotina jer ona sa svojih 1.400 kuna mjesečno ima za kruh i pekmez. Bez struje je pa ne treba ni internet, ni televizija ni telefon.

​INA, Industrija nafte, hrvatska i jugoslovenska perjanica uspješnog petro-poslovanja u svoje zlatno doba zapošljavala je oko 34.000 ljudi, što je otprilike jedan cijeli grad veličine Šibenika skupa s Umirovljenikom, i plaćala ih debelo iznad državnog prosjeka.

Milijarda kuna (1.000.000.000), 34.000 zaposlenih. Skoro pa 30.000 kuna po zaposleniku. Toliko bi iznosila ta milijarda, da je iz firme uzeo svaki zaposlenik, od direktora do portira. Ravnomjerno i ravnopravno. Nije to baš socijalistički, više je utopijski, ali nećemo sad o tome.

TAS, Tvornica automobila Sarajevo, sedamdesetih je i osamdesetih godina proizvodila Volkswagenov automobil Golf. Prvo "jedinicu", a poslije i "dvojku" i Jettu. "Trojka" je pala s početkom rata kad je tvornica upoznala pojmove privatizacija, domoljublje i slično. Golf "dvojka" najpoznatiji je i najpopularniji automobil tog doba bio je dugačak oko 4 metra, plus-minus deset-petnaest centimetara, ovisno o modelu i dodacima. Osamdesetih godina, u zlatno doba TAS-a, produktivnost rasla je do 25.000 proizvedenih primjeraka godišnje.

Golfom "dvojkom" se uredno išlo na INA-ine benzinske pumpe. Čak i kad je bilo nestašice, i par-nepar razbrojavanja po registarskim oznakama, išlo se. Željeznica je koristila ugljen, naftu i električnu energiju.

Milijarda kuna (1.000.000.000), plus-minus kojih desetak milijuna, mjerena u novčanicama od dvjesta kuna je pet milijuna (5.000.000) novčanica. Znamo li, a da se lako i izmjeriti, da je novčanica od 200 kuna dugačka 14,2 cm, da bismo posložili cijelu milijardu kuna u novčanicama od 200 po dužini, treba nam 710 kilometara, a to je otprilike udaljenost od Osijeka do Splita ako pratimo željezničku prugu Osijek - Bjelovar - Zagreb - Split. E sad, da bismo posložili u niz one golfove "dvojke" po toj željezničkoj pruzi Osijek - Zagreb - Split, trebalo bi nam 177.500 golfova. Sto sedamdeset sedam tisuća i petsto golfova! Da bismo ih mogli posložiti TAS bi trebao kao u najboljim vremenima svojeg postojanja raditi sedam godina. Bez pauze, bez kolektivnog godišnjeg odmora. Sedam gladnih godina! Ali, tko bi normalan pobogu slagao Golfove "dvojke" po željezničkoj pruzi!? Uostalom, tvornica više ne postoji, a "dvojke" bi se mogle proizvoditi samo u nekoj novoj verziji Perišićeva Područja bez signala.

Puno je tu zaokruživanja i aproksimacija, dosta nepovezanih podataka, krušaka i jabuka, i izgleda da jedino tako možemo shvatiti opseg te plinske milijarde. Ali ima i nekih konkretnih podataka. Rećemo cijena vožnje vlakom od Osijeka preko Zagreba do Splita. Cijena željezničke vozne karte u ljetnoj sezoni je 160 kuna. Ili po tečaju konverzije pri prelasku na euro 1:7,5345 karta košta 21,24 €.

Vratimo se malo aproksimacijama. Da bismo potrošili onu plinsku milijardu kuna, mogli bismo od Osijeka preko Bjelovara i Zagreba do Splita prevesti skoro svo stanovništvo Republike Hrvatske koje na posljednjim državnim izborima nije glasalo za HDZ, i onda ih istim putem, iz Splita pa preko Zagreba i Bjelovara vratiti do Osijeka. Sve, i starce, i invalide, i nedonoščad, radno sposobne​ ​žene i muškarce, školarke i školarce. I tamo i nazad.

A zna se, nezahvalnici, dobro se zna tko ​​nam je ​svima ​omogućio da skoro cijelu Hrvatsku, tih sedamstotinjak kilometara prijeđemo za za petnaestak-dvadeset sati ​i to platimo pišljivih 160 kuna bez da mrdnemo guzicu.​ Reklo bi se: vozanje za sitne pare.

sedamdesetprva

Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene, žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.

Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.

Nas nitko nije fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni, jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.

Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum, astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala, kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na tri do pet godina robije. Minimum.