Ovo na slici nismo moj djed i ja. Prvo, deda Vlado nikad nije nosio
takve kape: u službi je nosio tvrdu tegetplavu šapku sjajnog šilta i još
sjajnijeg grba Jugoslavenskih željeznica, dok je u slobodno vrijeme
nosio jednako takvu, ali rashodovanu, kapu u penziji; drugo, iako je s
početka željezničarske karijere bio ložač na parnjačama, kasnije će
polažući ispite avansirati do mjesta strojovođe, moj deda nikad nije
nosio rukavice; treće, kao mali nikada nisam imao takvu kapu, kape su
moje bile poput viteških potkapa, ali vunene; četvrto, nikada ja nisam
imao tako žut prsluk, baka je plela veste sve u šesnaest, a osim vesti i
kape, i prsluke, i čarape i rukavice, sve, i crvene, i plave i šarene,
žute ne; šesto, kazan kod deda Bage, kod njega se pekla rakija, nije bio
na otvorenom nego je je bio u verandi koja je imala tendenciju postati
ljetnom kuhinjom u dnu kuće, odmah prije kokošinjca krcatog glasnim
kredlama i kredlanima iza kojeg se prostirala bašta u kojoj su neometano
rasli paradajzi, paprike i krastavci, pokoja bundeva, kopar, ogrozd.
Sve ostalo, u što spadaju i okominje za potpalu, i sitne grančice
davno ostale od razidbe i krčenja korova, i šeretski razvučen starčev
brk jer unuk će upravo štamplicu vrele šljive prinijeti usnama i otpiti
mršteći se od, misleći da je to razlog, vrelosti tekućine, a ne zbog
njenog kemijskog sastava, uostalom, tad za njega nije ni postojala
kemija, ta starčeva rèkla, kratak kaputić bez rukava, prusluk kako ga je
izgovaravši djed svjesno deformirao, baš kao i neke druge riječi tipa
lucter, spikijatar, tevelizija, kramofon, sve to bilo bi i na
fotografiji deda Vlade i mene da nas je tko imao fotografirati u jesen
te sedamdesetprve, godine kad su moji roditelji, bez obzira na pokušaj
tatinih sestara i brata iz Australije i Kanade da ih nagovore na
odlazak, odlučili ostati u Jugoslaviji i svojim doprinosom graditi
samoupravni socijalizam, prijelaznu prtinu koja je trebala postati
autoput koji vodi u bolju budućnost naših naroda i narodnosti
prvenstveno, a onda i ostalih, stanovnika prijateljskih nam nesvrstanih
zemalja i svih drugih Zemljana - u komunizam.
Nas nitko nije
fotografirao. Ni otac sa svojim Rolleiflexom, kojeg je prilikom našeg
seljenja iz Breze u Osijek poklonio svojem vjenčanom kumu čika Kruni,
jer je bio daleko, kod kuće ili na poslu u Ini, a ni ujak sa svojim
Zenitom jer je vjerojatno odrađivao smjenu u borovskom kombinatu.
Prije nego što će završiti na slijepom kolosijeku na kojem će se
njegova lokomotiva zauvijek zaustaviti i posljednji put pućnuti bijeli
dim, deda Vlado je još dvadesetak rakija ispekao. Sve za svoj podrum,
astal i burag, kako je ponosno nazivao mješinu od svojeg
predimenzioniranog trbuha. Iako postoje, vele da su dobre, neke
recepture u medicinske svrhe, ja se osim tog puta vruće rakije nisam
napio. Izgradnja je onog autoputa iz sedamdesetih i od ranije stala,
kramari su kasnije razvukli svu mašineriju, svu opremu i građu, a moj bi
djed, da je živ, što po prijavi Porezne, za ilegalnu proizvodnju
alkohola, što po prijavi Dječje pravobraniteljice, za nagovaranje
malodobne djece na put u alkoholizam, danas bio već suđen i osuđen na
tri do pet godina robije. Minimum.
