you never walk alone

Javlja mi se jedan prijatelj, vinar, pomalo maslinar, više profesor i geograf, čovjek kojem nikad ništa nije teško, dobro smanjit ću malo, čovjek kojem skoro nikad i skoro ništa nije teško, a iz očiju mu sija neki vječni optimizam. Javi se on tako povremeno, kao: evo me u Zagrebu, ali neću imat vrimena da se vidimo pa samo pozdravljan, ili: e, bija san u Zagrebu, ali se nisan javlja jer nisan ima vrimena. Doduše, ja malo pretjerujem, nije uvijek tako, kad se potrefi da vremena ima, vidimo se, popijemo koju vina i napričamo se o mnogim stvarima. Jedna od njih, od tih stvari uvijek je i Liverpool. FC naravno.

Da je strastveni navijač Liverpoola znaju svi koji ga poznaju, a kad ga čuju govoriti o nogometu, to vrlo brzo shvate i oni koji ga ne poznaju. Eno mu i čokoti po vinogradu to znaju i bez obzira na sve tehnike i tehnologije samo se crveno vino iz grožđa s njih može napravit. I nije to zbog grada iz kojeg je, jer da je zbog mjesta rođenja ili porijekla, prije bi bio zagriženi navijač rećemo Dinama ili Hajduka, nego se to, a tako je valjda sa mnogima, pojavilo bez prethodnih ozbiljnih simptoma, zaraziš se jednim gledanjem. I meni se to dogodilo.

Šalje mi ovaj crtež. Hvali se, ima i kime i čime. Dobio ga, veli, od malene nećakinje. Srce mu naraslo da bi ga preko reda na kardiologiju primili, eno mu ga veliko ko vinograd, a ja kao pravo zakeralo primijetim da je onu liverpulsku mitološku kokoš mogla i bolje nacrtati. Kao da bih ja bolje mogao. Brani je, veli da se velika familija skupila, nije imala dovoljno vremena za svakom po nešto smislit i da je za svakog trebala mozgati što će, a da će njemu kad je na red došao odmah krenula crtati Liverpoolov grb i posvetila mu čak i najviše vremena, sjetila se i godine rođenja 1892. i slogana "You never walk alone". Posvetila mu najviše vremena baš kao što i on od sve svoje rodbine najviše vremena posvećuje njoj. Srce barbino i barba velikog srca.

Ako sam išta od ovog izmislio i dodao, nek mi brkovi narastu. I brada također.

 

san o javi

Ima tih dana kad čovjek misli kako se probudio, a nije. San je da ne može drugo ni biti: iza Zapruđa se proteže Vatrogasno naselje s Gradskim vrtom, iznad Kvatrića pokockana ulica vodi do mjesnog groblja, ulica se prelazeći mostom preko rijeke pretvara u željezničku prugu, vlak se pretvara u voz i eno ga baš prolazi kroz Vinkovce, vuče kompoziciju prema Sarajevu, a Charlize te moli da joj oprostiš, jer si sinoć zaspao dok si gledao remake Dobrog posla u Italiji. 

 

Ima i dana kad čovjek misli da još sanja, a u stvari je budan, eno ga već hoda, kavu kuha i razmišlja o dnevnim obavezama, a te obaveze za taj dan dalijevski nadrealne, čak i vrijeme curi kao da prati morfologiju Dalijevih satova: prvi sat proletio u tili čas, a drugi se razvlači kao, šta ja znam, kao slavonski naglasak, vuku se kazaljke polako, s noge na nogu jer ima se svega pa i vremena, evo samo u tom satu ima vremena za dva.

 

Ima i ovih dana kad mu ništa nije jasno: možda sanja da se probudio i tako budan počeo snatriti, a možda skroz budan snatri i u tom snatrenju mu se učini da se budi iz sna kojeg uopće nema jer ne možeš budan sanjati osim u snu. A zapravo možeš.

dan rudara

Na današnji dan, 21. decembra obilježavali smo Dan rudara u bivšoj federativnoj državi. Taj dan se i dan-danas obilježava u Bosni i Hercegovini. Pamtim kako je nekako svečano bilo na taj dan u našem rudarskom gradiću od svojih oko 6 tisuća stanovnika. Na nastavi smo pisali sastave i čitali o rudarima, posebno evocirajući uspomene na uspjeh našeg sugrađanina i svjetskog rekordera u kopanju ugljena, Aliju Sirotanovića i njegovu pobjedu i pobjedu samoupravnog socijalizma nad diktatorskim Sovjetskim savezom, rušenjem dotadašnjeg rekorda Rusa Alekseja Stahanova.

Većina stanovništva Breze živjela je od Rudnika, rudnika sa velikim R, jer je skoro svakoj obitelji netko u Rudniku radio: ili u jami, ili na separaciji ili u administraciji. Skoro cijela naša ulica se grijala na ćumur jer ga se moglo dobiti po povoljnoj cijeni, a tako je bilo u skoro cijeloj Brezi. Moja mama je kao domaćica radila na nama djeci, a tata je radio u INA-i. Mi smo se grijali na naftaricu. Iz istog razloga.

 

Umjesto ćumura po povoljnijoj cijeni, tata je kao lijevo krilo FK Rudara, od Rudnika dobio stan na korištenje. Sestra i ja smo bili ponosni što smo znali jednog pravog rudara, Jadrankinog tatu čika Smaju. Bio je suhonjav, ispijena lica, imao je malene podnosne riđe brkove i pušio je Filter Jugoslaviju, neobične cigarete šatirano smeđeg papira na filteru. Neobične su bile meni koji sam bio naviknut vidjeti tatin ?, svijetloplavi upitnik na bijeloj podlozi, LD s bijelim filterom (to ti je kao da pušiš kredu, petnaestak godina kasnije mi je jednom prilikom to rekla Slavica, a ja tad nikako nisam mogao spojiti okus krede i duhana; boja papira mi uopće nije padala na pamet jer su mi na pameti bile neke sasvim druge stvari). Dok je čika Smajo kopao u Rudniku, teta Mira je radi popunjavanja kućnog budžeta, a i zbog dosade, švercala farmerice, najlonke i kavu iz Trsta. Zato smo mi na televizoru marke RIZpored drvene čaplje koja je za mene bila obična roda, imali i venecijansku gondolu s lampicama koje svijetle u raznim bojama. Svijetle lampice kad ih se uključi, a to je bilo samo u posebnim prilikama. Struja se štedila, a i smetalo bi gledanju teve programa. Osim što se neformalno bavila trgovinom mještovite robe na malo, teta Mira je radila najbolju krumpirušu i brinula njihovom o hiperaktivnom djetetu.

 

Nekako odmah poslije ovog Dana rudara dolazili su duži dani, a i novogodišnji praznici s popratnom božićnom koreografijom, onom prije i onom poslije Nove godine. Mi djeca smo uživali jer tih je godina, barem mi se tako čini i Kurban-bajram padao u zimske mjesece pa se sve to spajalo s uskršnjim praznicima, i svako malosmo svi sve slavili, primali poklone i darivali, neopterećeni uživali.

 

Prilikom naše selidbe iz Breze u Osijek, stan je na jedan nekonvencionalan način vraćen Rudniku: po našem odlasku u prazan stan se tada bespravno uselio jedan rudar sa svojom obitelji. Legalizacija useljenja, ako se dobro sjećam, obavljala se potpisom dva svjedoka da je stan bio prazan i useljiv duže od dva dana.

 

Drugovi rudari, sretno!

osijek, grad iz snova

Vožnja taksijem po Osijeku puna je iznenađenja. Kako znam da je Osijek? To se ne pita, jednostavno znam.

Sestra i ja smo na kolodvoru. Trebamo do Ulice ivančica, negdje je to u dijelu iza šibicare i Zrinjevca. Imam neku sliku karte na mobitelu, nešto kao skrinšat dijela grada. Taksist nenaočit i neprimijetan. Trpamo stvari u gepek, sestra sjeda na suvozačko mjesto, vozač se smješta iza nje, a do njega sjeda neka žena. Meni preostaje sjesti za volan.

- Gdje ćemo? - pita. Pokazujem mu onu sliku karte na mobitelu upirući prstom u željenu ulicu. Taksist kima glavom potvrđujući da zna lokaciju.

Ona žena što je sjela s njim pita da jel može ona vozit jer i ona zna gdje idemo, a njoj je to blizu kuće. Vozač pristaje. Nas se ništa ne pita. Krećemo. Migoljimo uličicama dok ne iziđemo na Glavnu ulicu, ulicu s tramvajskom prugom uz bok. Volan preda mnom se ne miče, ne vrti. Znači, upravljanje je neko automatsko, navigacijsko. Ili su komande na zadnjim sjedištima. Mercedes čudo.

Skrećemo u desno, preko tramvajske pruge, produžimo ravno pa opet desno i zaustavimo se.

- Nismo na mjestu gdje trebamo doći. - govorim osvrćući glavu unatrag.

- Znam, ovo je Ulica jaglaca, do svoje ćete lako, samo se vratite na Glavnu pa se malo vratite, to je lijevo od kolodvora. - onâ će žena, a moja sestra grize usnice i šuti. I bolje joj je. Ne sestri, onoj ženi. Bolje joj je da ova grize svoje usnice nego li da njoj sko​či za vrat.​ Instantno bi pitbula poželjela imati na sebi.​

- Ja vam ovo neću platiti. - obraćam se taksisti dok glavom odmahujem u naziv ulice.

- Platćete šta platite, ja ionako moram do dućana. - izlazi iz auta i ulazi kroz neka vrata na trošnoj prizemnici bez natpisa osim na kućnom broju. Krenem za njim.

- Dvije šake njoka,... malo rezanaca,... jednog miša,... tri deke kave,... dec ulja,...​ po kruva,... maslac.​

Dok on govori, prastar djedica od svojih četrdesetak kilograma i triput više godina, nalik mojem deda-Jerku, šakom hvata iz nekih papirnih vrećica nabrojane namirnice i sve ih stavlja u neku kartonsku kutiju. Onu kavu u zrnu kad je uhvatio u šaku, malo je prodrmao kao da odvaguje pa zadovoljno kimajući glavom dodao ostalome. Ulje je u bočici​, maslac umotan u papir.​

- On će platti. - veli mu vozač i izlazi van. Taj on, to sam ja jer nikoga osim nas u dućanu nema.

Ostajem sam s deda-Jerkom. U kolicima je, kao i pravi što je bio, sasušen i zabrađen u petodnevnu sivožutu bradu, sa šiltericom bez obilježja ​na ​glavi i lulom u ustima.​ ​

- Stočeterespe. - ​​guta posljednje slovo kao i mnoga između​, izgovara dovoljno da bude razumljiv.​ Dok govori nježnim sivobijelim prstima skoro prozirne kože gura baguš duhana u lulu. Dajem stopedeset i izlazim ne čekajući tih pet kusura.​

Ulazim u auto, oslanjam se o volan.
- Možemo dalje. - glasno izgovaram indirektnu naredbu taksisti.

Krećemo. Vraćamo se natrag, prema kolodvoru. Nakon par križanja skrećemo desno. To je ono lijevo gdje smo trebali kad smo s kolodvora krenuli. Na tamnoplavom tabli velikim štampanim slovima piše: Ulica ivančica. Vozač zaustavlja auto, izlazi, vadi našu prtljagu, pozdravlja nas, sjeda na ono moje mjesto i odlazi u kasno jesensko popodne. Točno dijagonalno preko puta, kad se gleda iz Ulice ivančica u naglo palom mraku prema istoku naziru se obrisi kolodvorskog kompleksa.

​Vožnja taksijem uvijek je puna iznenađenja. Pogotovo u gradu iz snova.

catherine

Budim se, otvaram oči. Prekrivena sivom plahtom, gleda me kroz tanke primarno žute okvire naočala. Frizura joj je valovito plava i postojana kao s reklame. Spavao si s naočalama, pita. Jesam, često mi se to dogodi, odgovaram. Ja sam svoje triput tako lomila. Oči su joj bistre i velike, plave. Zove se Catherine.

 

Idemo na izlet. Nonšalantno prebacuje svoju desnu ruku oko mojeg vrata i preko ramena mi kako bi usne skoro prislonila na moje lijevo uho. Sve je to zbog jednog komadića tamne čokolade, objašnjava mi kako je njezina sestra Danielle promijenila svoje rođeno prezime i prije udaje, da zavara trag svojeg prethodnog života i to ne zbog stida nego onako, radi neke sigurnosti u moguć neki normalan običan život jer nitko običan ne voli glumice stvarno, a to joj je među tim normalnima činilo nelagodu. Nije mi jasna veza između čokolade, glume i običnog života. Nećeš ti to shvatiti, nitko to ne može, tješi me Catherine.

 

Catherine danas ne nosi naočale. Možda ih je opet slomila. Alhambra. Kakvo čarobno mjesto! Bez obzira što smo tih sat vremena ljepote možda malo skupo platili, jer platiti 177 eura za pet ficleka nečega izgledom i okusom između parmigiane i pizze s pet jednostavnih pića uvećano za jedan sokić za skandinavski plavokosog sina samoprozvanog nam tipičnog andalužanskog vodiča kao naknadu za uslugu pokazivanja strana svijeta, vrijedilo je. "Keš or kard? No kredit, no majnus, no kunas, đast juros!" Tako nekako je zvučala starica koja nam je naplatila pogled s malo hrane. Uz malo znanja osnovnih matematičkih operacija dolazim do zaključka da ću izlet morati skratiti na pola jer mi je prijetila opasnost nemogućnosti povratka kući. Opasnost? Možda to i nije opasnost, možda je to neka nova šansa.

 

Alhambra. Ne vidi se tu danas previše islamske arhitekture, nema tu više ni onog intenzivnog crvenila cigle, zaštitnog znaka cijelog kompleksa, ali iznenada otkriven pogled na beskrajnu morsku površinu namreškanu ogromnim tustim valovima bez pjene skoro je neopisiv. Neopisiv sve dok se ne probudiš u svom zagrebačkom krevetu. Sâm sa žutim naočalama. 

 

Deneuve, tako se prezivala.

Im Westen nichts Neues

Ne treba nama nikakva nadnaravna ili vanzemaljska neprijateljska sila ili išta slično. Mi ljudi smo sami sebi najveća opasnost.

Bio je popularan osamdesetih godina prošlog stoljeća među mladima. Za te godine znam da jest, a vjerojatno je to bio i ranije. Bio je popularan kao danas Paulo Coelho ili... ili... kao danas bilo tko tko stvarno jest popularan. Tko ga nije čitao, nije zakoračio u svijet adolescentskih razmišljanja. Od nekud je čak, ima li u tome istine ili se tek neki nacist anagramist tridesetih godina dvadesetog stoljeća poigrao s njegovim njemačkim prezimenom, došla informacija da je svoje židovsko prezime Kramer samo okrenuo naopako, a poslije ga, bijegom u Švicarsku od surovog njemačkog režima, i malo pofrancuzio, u Remarque. Erich Paul Remark. Erich Maria Remarque. Tko u ono naše mladenačko doba nije pročitao "Tri ratna druga", "Trijumfalnu kapiju" ili "Na zapadu ništa novo", a da je od onih koji čitaju, jer bilo je i onih, kako bi se reklo kojima knjiga nije išla, taj se nije računao. Današnji "must have" nekad je bio "must read", iako mi to "moraš" nikad nije leglo, a ni sad mi ne leži kao način preporuke. Elem, sinoć u neki kasni, već se u noćni sat računa, krenuo gledati "Im Westen nichts Neues", film njemačkog redatelja Edwarda Bergera. "All Quiet on the Western Front" preveli su davno Remarqueov roman pa su tako na engleski preveli i film. Na zapadu ništa novo. Jezivo impresivan antiratni prikaz klanja nekad zvanog Veliki rat, poslije odrastanja i dobivanja mlađeg i surovijeg brata, preimenovanog u Prvi svjetski. Kamera, fotografija, kadar, prevladavajuća siva i crvena boja, glazba, to konstantno potiho bubnjima udaranje vojnog marša, taj huk pred posljednje krkljanje, a onda i rijetki duhoviti elementi, rijetki koliko i radost protagonista filma, romana i rata u cijelom periodu od proljeća 1917. godine pa do posljednjih sekundi rata u 11 sati 11.11.1918. Elemente za klasično igranje kauboja i indijanaca ili nekih nam bližih protagonista antagonista, nedostatak egzaktnog pokazivanja prave i krive strane, nedostatak osude neprijatelja, one druge strane, uvijek će moći zamjeriti kakav uskogrudan jezik niskih strasti. Kao da je balavcu, Paul Bäumermu je ime, Paul baš kao i autoru, kojem je prvenstveno do bijega od staraca kako ne bi ostao šmokljan u društvu, a i ne bi li se prošetao ulicama Pariza, dakle kao da je takvom sedamnaestgodišnjem balavcu uopće jasno kojom se agencijom odvažio krenuti na put. Nije mu jasno na početku, poslije mu je bilo dosta toga jasno, ali tad je već bilo kasno i uslijedila je borba za opstanak, za goli život, ponekad smiješna, većinom surova i grozna, borba do posljednjeg daha. Uostalom, tko jebe te uskogrudne borce samo za svoju stvar, film jest mračan i jeziv, jer o tom i takvom dobu i govori, ali je zato i jezivo, mrak dobar. Odličan. Definitivno za pogledati. Kandidat je za Oscara, ali to je manje bitno.

Glavnog lika Paula Bäumera glumi sjajni Felix Kammerer, a odlični su i drugi: Albrecht Schuch, Edin Hasanović i Daniel Brühl. I svi ostali. Gledajući taj prikaz tog zla koje je odnijelo preko 17 milijuna ljudskih života, gledajući to blato, to rastrgano meso, te krvavo blatnjave lokve kišnice, tu magluštinu i apsolutni nedostatak sunca u cijelom filmu, dade se zaključiti, kao i na nedavnim ili današnjim relativno svježim i relativno manje krvavim potvrdama, da smo sami sebi najveća opasnost. Preživjeli smo mi boginje, preživjeli smo u svojoj povijesti i kugu, preživjeli smo, kao vrsta, i koronu i mnoge druge bolesti, preživjeli smo zemljotrese, tsunamije, padove meteora, najezde skakavaca. Uvijek nas je ostalo dovoljno. Dovoljno da, ako ovako nastavimo, konačno sami sebi možemo presuditi. U neki prikladno okrugli sat nekog palindromskog datuma. Ako ga se sjete. Pitanje je za koga.

 

(IMDb)

 

 

wc 2022

Te 2010. godine svjetskom nogometnom federacijom FIFA-om drmao je Sepp Blatter, a europskom inačicom ove dobrotvorne udruge, UEFA-om, Michel Platini. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država bio je Barack Obama,Trump nam tada nije bio ni na vidiku, francuskom je predsjedao Nicolas Sarkozy, britanski premijer bio je David Cameron, a kraljica mu je bila D kraljica. Talijansku vladu je vodio Silvio Berlusconi, a državom predsjedao Giorgio Napolitano. Njemački predsjednik bio je manje poznati, uostalom kao i skoro svi njihovi predsjednici, Christian Wulff, a kancelarka je bila Angela Merkel, dužnost koju je pet godina ranije preuzela od Gerharda Schrödera. Rusijom je predsjedao Dimitrij Medvedev, Putinov zamjenski predsjednik dok je ovaj obnašao premijersku dužnost pripremajući se za povratak na tron. Te godine, dvadeset nakon što je Franjo Tuđman osvojio svoj prvi predsjednički mandat uvjerljivom pobjedom brojčano izraženom sa 83,14% glasača, predsjednik Republike Hrvatske bio je Ivo Josipović, a premijerka Jadranka Kosor, žena od povjerenja svojeg prethodnika - Ive Sanadera.

 

​Michel Platini i Sepp Blatter već dugo su povijest na svjetskoj nogometnoj vlasti i subjekti sudskih spisa. Naime, kad se godinu prije izbora domaćina ovogodišnjeg svjetkog nogometnog prvenstva 2009. po nogometnim kuloarima pričalo da bi jedan od ozbiljnih kandidata za domaćina mogao biti Katar, mnogi su na to gledali s podsmijehom, a to se domaćinstvo upravo i dogodilo.​​ ​Prema nedavnoj izjavi Seppa Blattera, kolegu mu Platinija ​kontaktirao je njegov francuski predsjednik Sarkozy koji je nakon svojeg sastanka s prvim čovjekom Katara i poručio da svakako želi da domaćinstvo Svjetskog prvenstva dodijele Kataru. I tako je bilo: pored Južne Koreje, Australije i Japana, a malo kasnije u finalnom krugu izbora i pored SAD-a, koje su bile prvi favorit, Katar je uvjerljivo izborio domaćinstvo. Umjesto za pobjedu nužno osvojenih 12 glasova, Katar ih je dobio 22. A kako je Platini Kataru donio presudne glasove, pitanje je vjerojatno za sud​ jer su nedugo nakon toga​​ ​s mjesta predsjednika FIFA-e i s mjesta predsjednika UEFA-e otišli i Sepp Blatter i Michel Platini. Padale su otužbe, a bilo je i dokaza.

 ​

Šest mjeseci nakon dodijeljenog mu domaćinstva Svjetskog prvenstva, Katar je s Francuskom odradio neki posao s borbenim avionima u vrijednosti od oko 15 milijardi dolara​.​

 

​Podaci o cijeni svjetskog nogometnog prvenstva​ ​u Kataru, oatavimo kupovinu domaćinstva na stranu i gledajmo samo na trošak ulaganja u materijalnu infrastrukturu,​ ​ove godine različiti su i ovisno o jediničnoj mjernoj vrijednosti prilično nepouzdani. Zaboravimo li na trenutak na potrošene ​kamare, hrpetina dolara, eura, nafte i zlata i usredotočimo li se na ljudske živote i odigravanje svih svjetskoprvenstvenih nogometnih poluvremena skupa sa sudačkim nadoknadama, svaka odigrana minuta koštat će jedan ljudski život. Jedan ljudski život. Pravi pravcati život. Život od krvi i mesa.​ Po svekolikim katarskim gradilištima nogometnih stadiona, hotela i ostalih sekundarnih sadržaja​ stradalo je oko 6.500 ljudi​. Doduše, ta krv i to meso, jedno po odigranoj minuti, iz nekih je Zapadu trećih zemalja pa se o tome nedovoljno brinulo i pisalo. Neki će reći da bi taj broj poginulih bio dosegnut na nekim drugim gradilištima i da ih se po drugim gradilištima broji da bi ih se i tamo nabrojilo toliko i toliko po ugrađenoj tisući tona betona ili čelika i da je to stvar prakse loše zaštite na radu i zapostavljenih ili nikakvih ljudskih i radničkih prava. Neki će te brojeve, da si približe sliku, usporediti sa brojevima žrta​v​a ​u ​neki​m​ ratov​im​a. ​​I zamanta li se čovjeku od svega toga pa pomiješa lončiće i umjesto riječi bauštela čuje riječ Krim, umjesto broja 22 čuje 18, i onako zamantanom ​neke bi mu stvari mogle biti jasnije.​ Ako je prošla agresivna Rusija, zašto ne bi miroljubivi Katar?​

 

​Za ovih posljednjih dvanaest godina dosta toga se promijenilo, a mnoge stvari su ostale iste. Predsjednik FIFA-e danas je Talijan Gianni Infantino, a predsjednik UEFA-e Slovenac Aleksander Čeferin. Umjesto Sarkozyja koji od tada na repertoaru za slušanje ima tri nova albuma supruge mu Carle Bruni, novi francuski predsjednik je Emmanuel Macron. Bunga-bunga Berlusconi​ u međuvremenu je od fotelje premijera države i AC Milana dogurao do vlasništva nogometnog kluba Monza​, a nakon Enrica Lette, Mattea Renzija, Paola Gentilonija, Giuseppea Contea, Marija Draghija, talijanski je novi premijer Giorgia Meloni. Obama je postao već pretpretprošli američki predsjednik, i nadajmo se da je Trumpova pojava prije sadašnjeg Bidena bila jednokratnog karaktera. Tek nedavno, nakon dugotrajne Merkel, novi njemački kancelar postao je Olaf Scholz. Britanska premijerska stolica postala je vrela poput talijanske tako da je pitanje koliko će se trenutni premijer Rishi Sunak na njoj zadržati jer su se od Camerona do njega izredali i Theresa May, i Boris Johnson i Liz Truss u sve kraćim mandatima. Princ Charles je konačno dobio posao koji je godinama pikirao.​ Na Istoku ništa novo. Putin je nakon generalke 2014. i otimanja Krima, odlučio raditi krvava sranja većeg kalibra. Ljudi po Ukrajini ginu na sve strane, a ozbiljno je trusno i u nekim drugim krajevima. U Hrvatskoj, da, u Hrvatskoj, da, situacija i dalje, uz malena odstupanja, sa HDZ-om i Andrejem Plenkovićema na čelu, ide svojim zacrtanim tokom.

 

I sad, nakon što su cijelih tih dvanaest godina mnogi od onih koji su nešto znali ili su opravdano sumnjali u korupciju u svjetskoj nogometnoj federaciji šutjeli ili prigovarali toliko tiho da ih ni učitelj razredne nastave ne bi izbacio sa sata, sad su svi ti i takvi oči uprli u nogometaše, u njihove trenere i njihove nogometne izbornike s jasnom porukom da bi na neki način trebali osuditi pa čak i bojkotirati ovo svjetsko nogometno prvenstvo. Ma nemoj.

 

Samo da ne zaboravimo jednu usputnu stvar: i Hrvatska je s Francuskom imala neke poslove oko borbenih aviona. Izgleda - prekasno.

 

tonk tonk tudum tudum

Susjedima majstori danima štemaju zid-dva, možda tri, možda pet, možda sto. Uho se toliko priviklo da to udaračko zujanje postaje ugodna instrumentalna uspavanka. Nešto poput aritmijom obogaćenog "tu-dum", "tu-dum" uspavljujućeg tudumanja vlaka po pruzi. Uglavnom se čuje jedna Makita, tek ponekad je stereo Hilti. U pauzama: "tonk", "tonk-tonk". To čekićanje podsjeća na udaranje po kotačima čekićem duge ručke s naslaganim prstenima na sebi kojim za vrijeme stajanja vlaka u stanici pružni radnici provjeravaju ispravnost kotača.

 

Nije nikakvo čudo što sanjam da sam postao Zlatko Beštekoprsti. Umjesto prstiju škara, izrasli mi nož, žlica, vilica i špahtla, na palcu - šalica. Zadovoljan sam jer je raspored pribora po prstima vrlo praktičan, moglo bi se reći čak ergonomski, evolucijski revolucionaran.

 

Koračanje po krovu u bazen preko glave potopljenog vagona u pokretu posebno je, primjećujem, dobro uhodana vještina.

 

Gladan zaspati možda nije nezdravo, ali i vanjskim zvucima potpomognuto može rezultirati prilično uvrnutim snovima.

pink floyd history machine

Bio na koncertu. Dobro smo se zabavili. 

 

Pink Floyd History Machine. Nema veze sa stvarnim Floydima, osim što su tribute band.

 

Koncert je bio u ponedjeljak, ali trebao mi je jedan cijeli dan da mi se dojmovi slegnu.

 

Na bini ih je sedmero. Klavijaturist i osnivač Massimilliano Savić, tako smo čuli u odjavi njegovo prezima, iako mislim da je više Sarri nego Savić, dva basa, jedna gitara, bubnjevi, egzorični žičani instrumenti i udaraljke, Danijelin pomoćni vokal i vodeći vokal, a taj vodeći je kao da otprilike najagilnijeg Freddyja Mercurryja zarobite u tijelo Gorana Bareta koji je zaboravio uzeti dnevnu dozu čega god u pokušaju da koraografski ujedini Led Zeppelin i Van Hallen.

 

A sigurno znate onaj osjećaj kad se noću vozite magistralom, rećemo od Zagreba i preko Bjelovara u smjeru Virovitice pa prema Osijeku, sad je bitan taj ravni dio od Virovitice, a iz suprotnog smjera dolaze auti s uključenim dugim svjetlima za koja nema razloga jer sve se vidi, sve je ravno kao Zemlja ravnozemljašima? I onda se još dogode neki radovi na cesti. Nisu radovi noću, po danu su, ali noću ostave one blješteće strelice napravljene od sto žarulja reflektorki. Prvo ti tuče u oči ona kolona iz suprotnog smjera, a onda te dokrajče radovi na cesti. E upravo tako izgleda lightshow. Ako lažem, nek radovi na onoj cesti smjesta budu zatvoreni.

 

Stišavanje kakofoničnog kolaža najvećih hitova originalnog benda pretapalo se u crkvena zvona servirana s preciznom klavijaturskom minijaturom i svaki poklonik prepoznaje High Hopes jer početak bje prepoznatljiv, nastavak su malo zbrljali. Ali oni su samo tribute band i postoji element zvan sloboda interpretacije uživo. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.

 

Otvaranje je krenulo s videom koji je bio na tragu angažiranih Watersovih, ali više kao srednjoškolski seminarski rad umjesto doktorata, s elementima pokušaja plasiranje edukativnog sadržaja i kuriozitetnih detalja iz povijesti Pink Floyda. "Ja fakat nisam znala neke podatke", rekla je poslije Tihana, obožavateljica svojeg muža koji je obožavatelj Pink Floyda. Koliko para, toliko muzike, moglo bi se reći da je koncert bio jeftiniji.

 

U jednom trenu, a taj je tren nastupio prije nego li su oni koji su nastupali odsvirali taktove druge muzičke numere, dakle već u tom trenutku mislio sam ustati i od njih odustati. Ne bih pogriješio, ali se ne bih ni na jedan pomalo mazohistički način zabavio.

 

Momentary Lapse of Reason bih iz nekoliko rezona momentalno preskočio komentirati, ali bit će da i tu vrijedi ono: ali oni su samo tribute band i postoji element zvan sloboda interpretacije uživo. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.

Najmanje popularan album Floyda, ostao je u sjeni.

 

Što se Zida tiče, The Wall su se potrudili više nego dovoljno dobro interpretirati zanemarimo li blago naglašenu crtu talijanskog izgovora engleskog teksta. Onaj vokalni pajac je po završetku izabranih i uglavnom prepoznatih aranžmana sa Zida, sljedeći set najavio pitanjem da jel ima onih koji su čuli za album Floyda naziva Animals. Alooo, ljubitelji Mozarta, jeste li čuli za Čarobnu frulu?! Poklonici Novih Fosila, znate li Milenu!? Psi s Animalsa su se malo, iako na neviđeno, posvađali s psima s Meddlea, ali sve je izvukao solidan instrumental koji je u pojedinim dionicama zvučao stvarno flojdovski. Neki u publici čak su i ruke dizali u zrak podrške. Bio je koncert, dobro smo se zabavili.

 

Welcome to The Machine? Velkom tu di makina. Bilo mi malo neugodno zbog njih. Ipak se trude, vježbaju, treniraju, rade.

 

Damar srca s početka stvari Time više je zvučao kao topot konja iz Jonesove i Gilliamove montipajtonovske potrage za svetim Gralom, onaj s kokosovim polutkama kakve su i Tesli u ruke stavili na jednom američkom spomeniku. I krene svirka tako, krene, i traje, traje jedno desetke sekundi, a ti ne prepoznaješ. Čekaš sljedeći akord, ništa, sljedećih pet-šest, da se nazrijeti u kom će smjeru. Kad se smjer dao prepoznati dio publike počinje padati u trans ko Bracini sljedbenici nakon što ih ovaj pogleda. Dođe ti da ustaneš i odeš van, a onda te opet nešto zadrži. Izdrži još malo, tko zna što ćeš sve još čuti i doživjeti ovaj jedini put u životu. Sloboda interpretacije, tribute band i ostali argumenti. 

 

Iskreno, ja ne znam kako radi taj njihov time machine iako je cijelo vrijeme ta makina vrijeme vrtila unatrag, zubac po zubac, album po album, ali onda je malo preskočila pa smo se našli drito s Arnoldom Layneom. Ne znam je li me Zvonac poslušao, ali sam ga u jednom trenu molio da ode do miks pulta i da dečkima kaže da puste taj jebeni bas da diše. Malo kasno, ali nedostižno. Iznuđeni bis, nešto kao sudačka nadoknada koju nitko nije očekivao, ali se znalo da će je biti zbog odugovlačenja s izvođenjem auta, bio je na razini koncerta: mjestimično promjenjivo s mogućnošću padalinai sunčanih perioda.

 

"Piiiink flooojd istori mašiiin!" Tako je zvučala odjava nastupa ove talijanske vrijedne skupine. Malo bezobrazniji bi rekli: Pink Floyd za sluhom siromašne. Tko mi je kriv što sam odavno ljestvicu podigao visoko. Dakle: Pink Floyd za sluhom siromašne.

 

Samo nemoj da mi netko sad kaže da tko me tjerao, mogao sam sve prije na jubitou provjerit. I Milanovića sam na predsjedničkim izborima birao nakon premijerske provjere pa eto ga na.

 

Bio na koncertu. Dobro smo se zabavili.

trg žrtava hrvatskih velikana

Svako vrijeme nosi svoje, rekli bi neki iz prošlog vremena. Obilježavanje svojeg postojanja na nekom prostoru normalna je ljudska potreba. Netko izgradi nešto, netko nešto sruši, netko tom mjestu promijeni naziv. Tko što zna i tko što može. A kad se sve to u određenom vremenskom periodu dogodi na istom mjestu, onda to može biti i zbunjujuće. Mijenjanje naziva ulica pogotovo može biti dosta nezgodno pogotovo ako se naziv seljaka po procijenjenim zaslugama nositelja naziva. Zato poštarima i drugim dostavljačima i taksistima nije nimalo lako obavljati svoj primarni posao. 

 

Nekadašnja Adžijina ulica nedaleko Trga žrtava fašizma danas je Ulica Kneza Borne, a nekadašnja Ulica Kate Dumbović na Trešnjevci danas je Adžijina. Mjesecima pa i godinama to je preseljenje ulice blio košmar, noćna mora i utjelovljenje Strave u ulici brijestova i poštarima i dostavljačima i mnogim drugima.

 

I Trg žrtava fašizma, mnogima poznat po Džamiji, Meštrovićevom Domu hrvatskih likovnih umjetnika i po sjedištu HDZ-a i po sjedištu pravomoćno osuđene koruptivne i kriminalne organizacije, nekadašnji je Trg N, poslije je bio Trg Petra I. osloboditelja (misli se na Karađorđevića), kasnije se zvao Trg III pa Trg Kulina bana i nakon toga Trg žrtava fašizma. U jednom je novijem periodu, devedesetih godina prošlog stoljeća, taj trg bio čak i Trg hrvatskih velikana, ali mu je strujanjem vjetrova novog milenija vraćen predzadnji naziv i od tad je Trg žrtava fašizma Trg žrtava fašizma.

 

A Trg hrvatskih velikana? Trg poznat prvenstveno po Kovačićevoj zgradi Hrvatske narodne banke unutar koje su uredi guvernera Hrvatske narodne banke i mnogih njegovih suradnika? Trg hrvatskih velikana nekadašnji je, kronološki gledano, Trg Burze, Trg minhenskih žrtava i Trg Jože Vlahovića, pa jedno novije vrijeme opet Trg Burze, to u doba dok je Trg žrtava fašizma nosio naziv Trg hrvatskih velikana, a nakon toga, sve do današnjih dana Trg hrvatskih velikana je Trg hrvatskih velikana.

 

Zbunjujuće? Naravno. Mislim, naravno da je dosta zbunjujuće to mijenjanje adresa, a zanemarimo li mnoge druge ljude i razloge traženja određenih adresa, posao poštara, taksista i dobavljača može biti prilično nezgodan unatoč automatizaciji i digitalizaciji. Dok trepneš okom može ti se dogoditi da pri isporuci pošiljke zamijeniš, rećemo, Trg hrvatskih velikana i Trg žrtava fašizma, a HNB sa Trga hrvatskih velikana od jedne nacionalne središnje banke iz eurozone posudi nekih 350 tona novčanica eura za distribuciju banaka radi predopskrbe i opskrbe građana i poslovnih subjekata. Silna je to količina tona, kamiona, a i čak GPS može zakazati.

 

O svemu više na:

"Stiže nam 350 tona novca! HNB će prevoziti blindiranim vozilima novčanice eura, zna se otprilike kad i kome"

 

https://bit.ly/3cGDJGV

billions in the croatian way

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, Hrvatska ima 3.888.529 stanovnika. Milijarda kuna. Milijun tisuća, tisuću milijuna, kako je zgodnije. Najlakše bi bilo podijeliti ta dva broja i dobili bismo neki broj, vrijednost trženja plina po glavi stanovnika, ali to bi bilo preuopćeno jer ne sudjeluju svi stanovnici Hrvatske u plinskoj računici podjednako.

​Hrvatska danas ima 1.230.173 umirovljene osobe i njih zbog involviranosti jednog od njih u plinski posao nećemo spominjati osim da bi basnoslovnih pola milijarde na ​računu ​jedno​g umirovljenika izgledalo prilično pitomih 406,45 kuna na računu svakog od njih 1.230.173. Četiristo kuna? To malo više nego za telefon, televiziju i internet za jedan mjesec. Skoro pa ništa. Ako ne vjerujete, pitajte barba Danu iz Šibenika. Petsto milja kuna? Šta zna dete šta je dvesta kila. Ako ne vjerujete, pitajte i baku Ankicu iz Dragotina jer ona sa svojih 1.400 kuna mjesečno ima za kruh i pekmez. Bez struje je pa ne treba ni internet, ni televizija ni telefon.

​INA, Industrija nafte, hrvatska i jugoslovenska perjanica uspješnog petro-poslovanja u svoje zlatno doba zapošljavala je oko 34.000 ljudi, što je otprilike jedan cijeli grad veličine Šibenika skupa s Umirovljenikom, i plaćala ih debelo iznad državnog prosjeka.

Milijarda kuna (1.000.000.000), 34.000 zaposlenih. Skoro pa 30.000 kuna po zaposleniku. Toliko bi iznosila ta milijarda, da je iz firme uzeo svaki zaposlenik, od direktora do portira. Ravnomjerno i ravnopravno. Nije to baš socijalistički, više je utopijski, ali nećemo sad o tome.

TAS, Tvornica automobila Sarajevo, sedamdesetih je i osamdesetih godina proizvodila Volkswagenov automobil Golf. Prvo "jedinicu", a poslije i "dvojku" i Jettu. "Trojka" je pala s početkom rata kad je tvornica upoznala pojmove privatizacija, domoljublje i slično. Golf "dvojka" najpoznatiji je i najpopularniji automobil tog doba bio je dugačak oko 4 metra, plus-minus deset-petnaest centimetara, ovisno o modelu i dodacima. Osamdesetih godina, u zlatno doba TAS-a, produktivnost rasla je do 25.000 proizvedenih primjeraka godišnje.

Golfom "dvojkom" se uredno išlo na INA-ine benzinske pumpe. Čak i kad je bilo nestašice, i par-nepar razbrojavanja po registarskim oznakama, išlo se. Željeznica je koristila ugljen, naftu i električnu energiju.

Milijarda kuna (1.000.000.000), plus-minus kojih desetak milijuna, mjerena u novčanicama od dvjesta kuna je pet milijuna (5.000.000) novčanica. Znamo li, a da se lako i izmjeriti, da je novčanica od 200 kuna dugačka 14,2 cm, da bismo posložili cijelu milijardu kuna u novčanicama od 200 po dužini, treba nam 710 kilometara, a to je otprilike udaljenost od Osijeka do Splita ako pratimo željezničku prugu Osijek - Bjelovar - Zagreb - Split. E sad, da bismo posložili u niz one golfove "dvojke" po toj željezničkoj pruzi Osijek - Zagreb - Split, trebalo bi nam 177.500 golfova. Sto sedamdeset sedam tisuća i petsto golfova! Da bismo ih mogli posložiti TAS bi trebao kao u najboljim vremenima svojeg postojanja raditi sedam godina. Bez pauze, bez kolektivnog godišnjeg odmora. Sedam gladnih godina! Ali, tko bi normalan pobogu slagao Golfove "dvojke" po željezničkoj pruzi!? Uostalom, tvornica više ne postoji, a "dvojke" bi se mogle proizvoditi samo u nekoj novoj verziji Perišićeva Područja bez signala.

Puno je tu zaokruživanja i aproksimacija, dosta nepovezanih podataka, krušaka i jabuka, i izgleda da jedino tako možemo shvatiti opseg te plinske milijarde. Ali ima i nekih konkretnih podataka. Rećemo cijena vožnje vlakom od Osijeka preko Zagreba do Splita. Cijena željezničke vozne karte u ljetnoj sezoni je 160 kuna. Ili po tečaju konverzije pri prelasku na euro 1:7,5345 karta košta 21,24 €.

Vratimo se malo aproksimacijama. Da bismo potrošili onu plinsku milijardu kuna, mogli bismo od Osijeka preko Bjelovara i Zagreba do Splita prevesti skoro svo stanovništvo Republike Hrvatske koje na posljednjim državnim izborima nije glasalo za HDZ, i onda ih istim putem, iz Splita pa preko Zagreba i Bjelovara vratiti do Osijeka. Sve, i starce, i invalide, i nedonoščad, radno sposobne​ ​žene i muškarce, školarke i školarce. I tamo i nazad.

A zna se, nezahvalnici, dobro se zna tko ​​nam je ​svima ​omogućio da skoro cijelu Hrvatsku, tih sedamstotinjak kilometara prijeđemo za za petnaestak-dvadeset sati ​i to platimo pišljivih 160 kuna bez da mrdnemo guzicu.​ Reklo bi se: vozanje za sitne pare.

11a

Svašta ludo budnom padne na pamet, manje budnom još i luđe.

 

Rano je popodne, sunčan je dan. Zabrađeni, bez naočala, ramena istetoviranih nekim izblijedjelim crveno žutim uzorkom nalik miljeićima s prošlostoljetnih televizora lutamo novozagrebačkim Sigetom. Po naselju kao razbacane ali ipak pod pravim kutovima posložene sivkaste duguljaste dvokatnice. Tko ne zna da je u Sigetu, mogao bi pomisliti da je na Borongaju, ili čak na osječkom Jugu II ili izvitoperenom Sjenjaku jer takve dvokatnice žive samo na tih par mjesta u svijetu. S određenim razlogom tražimo kućni broj 11a.

 

Zgrade su tihe, tek neki dječji žamor u daljini remeti mir. Škola možda. Stanovi u razizermlju uglavnom su prazni, otvorenih su prozora i ulaznih vrata. Prolazimo kroz jedan takav po sredini zgrade, namješten u stilu sedamdesetih, sjajno lakirani nevisoki ormari i rukohvati na foteljama s crvenim tapacirungom, tepih s nekim nejasnim orjentalnim uzorkom, kratke resice na užim krajevima. Između dvokatnica zelene se travnjaci s nepravilno raspoređenim pravokutnim cvijetnjacima ograđenim niskom živicom, jedan je takav devastiran, duboki ožiljak nastao kotrljanjem automobilskih guma govori da je zemlja mekana, da nema suše. U nekom restoranu gablaonici, tu sad taj Siget više naliči na dio Vrbika, Lučićeva ulica kod filozofskog fakulteta, nude nam hranu: rumene pohane šnicle veličine tanjura, otprilike kao nekadašnja slonova uha u trešnjevačkoj Plešivičkoj kleti, svjež zeleni kupus i masnjikavi kruh. Priloga nema. Konobar suhonjav, sklerotičan i skoliotičan poput Franquinova Gastona, na tankom nosu naočale debelih crnih okvira. Vani smo, na terasi "s nogu". Otvara nam pivo. Pivo pijemo, hranu nekako zanemarujemo. Osvrćemo se oko sebe. I dalje tražimo broj 11a. Odlazimo dalje.

 

Cijeli je kvart bez automobila. Nismo naišli ni na jedan. Nema ni parkirališta. Zapravo, nema ni ulica, sve prometnice su šetačke, tek malo šire staze. Da nismo vidjeli one tragove guma, mogli smo pomisliti da auti ne postoje. U toj pomalo već stihijskoj skitnji, u tom špartanju i traženju primjećujem da niti jedna zgrada nema kućnie broj, a mi i dalje tražimo taj 11a.

 

I sad šta? Sva ta mješavina studentskodomske i montažne stambene arhitekture, sav taj namještaj iz sedamdesetih, sve te ulice bez automobila, sve te zgrade bez ijednog kućnog broja, a kamoli 11a, pa čak i ti nadrealni iskoraci do Vrbika, nije mi prvi put, sve mi je to nekako objašnjivo, već sam slične stvari sanjao, sve je na neki način i očekivano za san, sve osim jedne stvari: zašto Loki i ja onako tetovirani tražimo baš Blagusa baš na tom kućnom broju?

bolj star bolj nor

Jedni misle da bi s godinama čovjek trebao biti mirniji, staloženiji, mudriji jer s godinama ide i tolerancija i prihvaćanje, dok drugi smatraju da s vremenom prestaje potreba za tolerancijom i da izbirljivost postaje dominantna jer vremena je sve manje i ono postaje vrijednije. Tako se, u očima onih prvih, umjesto modriji postaje luđi.

Svakako, to ludilo ne treba miješati s idiotizmom, kretenizmom, debilizmom, moronstvom, budalaštvom. Sve ove kategorije nisu kao ludilo jer neimaju neki okidač koji ih aktivira. Neki se idiotima pokažu već u ranim afirmativnim godinama, a neki to naizgled postaju tek pod stare dane. Naizgled. Jer ovi koji odjednom postanu moroni, budale pod stare dane, ne postaju to pod stare dane. Oni cijelo vrijeme to i jesu, samo su dovoljno dugo dobro prikrivali tu svoju značajnu karakteristiku. Jezikom špijuna, to njihovo stanje uma bilo je spavač. Kako je to moguće? Možda drugi ljudi, društvo, zajednica, tko god, nisu obraćalo dovoljno pažnje na simptome? Možda su ti takvi živjeli u društvu u kojem je većina takvih ili sličnih pa se to ponašanje, djelovanje ili ophođenje, nije smatralo debilnim? Položaj? Moć? Moguće. Ne znam. Lupetam. U svakom slučaju gadno i gadljivo.

Uopće nisam htio u tom smjeru, o tom debiliznu. Htio sam o jednoj normalnoj ludosti. Htio sam reći da se s godinama neki počinju upuštati u sve veći rizik u životu i bit će da tu jednu od glavnih uloga ima i spoznaja konačnosti, a dijelom i dosegljivost, dostupnost. Nekad vremenskom odrednicom, nekad materijalna.

"Kad napunim sedamdeset, počet ću ponovo pušiti." Tu sam rečenicu čuo neki dan. Izrekla ju je kose spletene u pletenicu žena u crvenoj haljini. "A pušila sam od svoje petnaeste pa sve do tridesete" , opravdava riječ "ponovo". Čeka je još više od desetljeća do ispunjenja uvjeta. Ovaj detalj s crvenom haljinom i kosom nebitan je, ali je tu radi vizualizacije.

Zabrađen, s par kila viška i s pedeset i pet na leđima - kupio motor. Neku retro makinu od tko zna koliko stotina kubika, crnu i uglancanu, s dosta niklovanih detalja. Našao mir u brzinama koje razvija po cestama skoro beskrajnih ravnica istoka. Ne čaka sedamdesetu. "Šta ću", veli, "sad imam vremena i novaca za ono što si nisam mogao priuštit u mladosti." Onaj detalj s kilažom isto je nebitan, ali je tu također radi vizualizacije.

Ponovo početi pušiti sa sedamdeset? Na motoru s preko pedeset? Mnogi "to je za mlade" kabrioleti kose na glavi vidjeli nisu jer "to je za mlade" ostaje negdje u retrovizoru. A "to je za mlade" misle mladi. I mi smo mladi tako mislili. To mislimo i sad. Ne treba preskakati jedan detalj: mladost se ne mjeri prijeđenim godinama nego dobro održavanim stanjem uma. Mladost - ludost, to je nešto što se javlja u mladosti, to je nešto može trajati cijeli život, a može se i pojaviti pod tek stare dane. Da nije tako sigurno se ne bi pojavila ni komparacija "što stariji to luđi". Kako tko i kako kod koga.

I gdje sam tu ja? Jer to ja je početak i ja je i kraj. Ovako star i mlad? Kabriolet? Motor? Ne! Odlučio sam se upustit u jednu stvarno ozbiljnu avanturu. Kupujem kartu za vožnju Hrvatskim željeznicama. U jednom smjeru. Jer ne znaš hoće li povratnoj rok trajanja isteći prije nego li uspiješ stići do odredišta iz kojeg bi se vraćao. A ne znaš ni kojim ćeš putem ni u kom ćeš smjeru dalje.

kolekcionar

​Doba nedjeljnog ručka. Nad gusto zbijenim kutijama komad kartona s natpisom 10kn. U kutijama po nekom redu složene knjige, od onih s ocufanim rubovima do onih nikad listanih, u celofanu. Takvih je kutija s knjigama na nekoliko štandova. Oko njih neželjene i odrođene, zaboravljene ili izgubljene pa nađene i druge starine, neki rijetki predmeti sa svojim osobnim povijestima, sretnim trenucima i tragedijama. Britanac nedjeljom.

​Pred štandom kod starog ​olinjalog trgovca golema je pojava u tamnoj majici s bijelom šiltericom na glavi. Autistično pregledava knjige, zagleda svaki naslov, okreće stražnju stranu, lista ih dok mrmlja sebi u bradu.

​- ​Ovu imam​,​ ovu imam​...​ ovu čitao​, ovu imam​,​ ovu neću​, ovu uzimam​... ​neću​... neću...​.dalje​,​ d​a​lje​, ništa... ovu ću, ovu ne..​​..

​- ​Buš ​i ​danas kupil koju​?​ - šeretski će i pomalo s visoka starac očito svojoj stalnoj mušteriji.

​- ​Budem​. Imam ih doma ​na ​tisuće​, al neke ​naslove ​još nemam​. - iskren je mlad čovjek, ima možda svojih dvadeset pet šest godina.​ Zadubljen i zaljubljen u te kutije sa knjigama.

​- I ​kaj, ​sve ​s​i pročital?​ - provocira stari.​

- ​Sve!​ Pročital sam više nego kaj ih Vi ovdje imate.​ Čitam svaki dan. Mama kaže da gutam knjige. Ali to je metafora, znate?

​- Je. Je. Aali, niš ti to s knjigama ni, ovo tu to ni sve, imam ja ​još knjiga. Ziher jedno pedeset kutija ​v​u skladištu i još ​barem ​sto doma​.​

​- ​Kutija?!

​- Da​.​

​- I ​Vi ste sigurno sve te kutije pročitali​ kad nam ih tak možete prodavati.

štetočine

Turistička sezona je državnim inspektorima nešto kao proljetno sunce visibabama, jaglacima i drugim znakovima dolaska proljeća. Krenula ovogodišnja sezona, a državni se inspektori razmilili po cijeloj obali kao skakavci. I turistički i tržišni, i sanitarni i fitosanitarni, veterinarski i poljoprivredni, inspektori rada i zaštite na radu, inspektori zaštite okoliša i vodopravni. Čak i inspektori rudarstva, energetike i opreme pod tlakom.

 

"Ima ih ko komaraca" veli mi jedna prijateljica. Samo, protiv komaraca imaš neke sprejeve, kreme i gelove, a protiv ovih nemaš ništa. Imaš, sjetim se, imaš. Lijepo sve po zakonu pa ti ne mogu ništa, ko da si se Dipterolom i Autanom istovremeno pošpricao i namazao, bježe komarci, zanemarimo rodnu korektnost i to da su muški obični biljojedi, a ženke te koje sišu krv, dakle bježe ti državni komarci od tebe ko vrag od tamjana. Tu i tamo se neki probije, ali to je samo pravilo da u svakom pravilu postoji iznimka, u svakom zakonu rupa. E da barem je to tako lako. Čak ni knjigovođe koji se kao brinu o zakonitosti poslovanja ne stignu pohvatati sve propise, zakone, izmjene zakona, pravila i odluke. Slutnje i hipoteze. Daklet, i komarci su štetočine. Možda ne izravno, popiju ti malo krvi, onaj otrov malo svrbi i sve prođe za dan-dva, ali neizravno su štetočine jer su se zbog borbe protiv njih upregle i farmaceutska i metaloprerađivačka i industrija papira i kartonaže. Radi se toliko otpada ambalažom svih tih repelenata da ni ne možemo zamisliti koliko. Zato je bolje da to niti ne zamišljamo.

I šta? Je li ona "ima ih ko komaraca" implicira i njihovu narav osim količine, ne znam, ne pitam, ti ljudi rade taj svoj posao, netko bolje, netko lošije, nekom piju krv, od nekog dobiju plisku, nije ovaj svijet idealno mjesto jer da jeste onda bi potpis ispod napisanog eseja na državnoj maturi, u uputama naglašeno zabranjen, ipak bio manji krimen od lažiranih doktorata, od plaćanja privatnog računa u bordelu novcem iz mjesne blagajne ili od primanja mita radi pogodovanja u prodaji državne i društvene imovine kojekakvim takozvanim kontroverznim biznismenima i slično poštenom svijetu. Komarci postoje. Inspektori postoje. Evolucija, revolucija, devolucija.

A kad smo kod štetočina, imamo jednu procjenu za kategoriju vanjske politike. Na otvaranju nekog morskog pristaništa, hrvatski premijer je odgovarao na novinarska i ina pitanja pa u jednom trenu spomene hrvatskog predsjednika: “Milanović je najveća hrvatska vanjskopolitička štetočina”. S obzirom tko se i koliko ih se vanjskom politikom bavi, moguće je da je premijer u pravu. Tko god vidi onog Grlića Radmana, ne može ga ozbiljno shvatiti pa time ni proizvedenu štetu. Veleposlanici, kao i druge ovlaštene osobe za zastupanje države u svijetu, velerasprostranjeni po cijelom svijetu, njih šezdesetak, također ne bi trebali biti Milanoviću neka konkurencija, možda tu i tamo neko bljesne, ali sve je to kratkog daha. Jedino ona ekipa što se zavukla europskim institucijama pod halje pa baljezga koješta tamo po Bruxellesu, ne svi odreda naravno, oni sinčići, šuice i kolakušići, e ti mogu Milanoviću biti konkurencija. Mogu. Ne znači da jesu. Jer Milanović vrijeđa sve i svakoga, a ovi samo zdrav razum. Eto tako je to s vanjskom politikom i onima koji u njoj rade i s premijerovom procjenom najvećih vanjskopolitičkih štetočina. 

 

E sad, mene zanima nešto drugo, ako gospodin premijer možda zna, ima li negdje lista najvećih hrvatskih unutarnjepolitičkih štetočina. ​

"Srećom, postojimo mi", našalio se na kraju susreta s novinarima premijer Andrej Plenković referirajući se na postojanje predsjednika Zorana Milanovića.

pelješki most

Konačno! Na sjednici Vlade Republike Hrvatske novoizgrađeni pelješki most dobio je službeni naziv. Pelješki most će se zvati Pelješki most. Tako jednostavno, tako koncizno, tako besplatno. Tako za udruženu organizaciju nevjerojatno i nevjerodostojno.

A lijepo su mogli osnovati agenciju za imenovanje mostova koja bi osnovala povjerenstvo za izbor naziva za pelješki most koje bi od svojih članova izabralo komisiju koja bi potvrdila izabrani naziv Pelješki most za pelješki most. Mogli su i Agencija i Povjerenstvo i Komisija lijepo raditi možda ne od prvog kamena temeljca i prvog postavljenog stupa, ali od prvog otvaranja pelješkog mosta za potrebe udružene organizacije pa sve do današnjih dana i otvaranja polješkog mosta pod nazivom Pelješki most za Niku Pulića, Matu Rimca i ostale nazočne, kao i za ssve građane Republike Hravtske te sve nam dobro došle strankinje i strance.

Nakon svih tih otvaranja, već postojeća Agencija, dakle, ne treba osnivati nikakvu novu, skupa s pripadajućim Povjerenstvom i sadržanom Komisijom mogla je opravdati svoje postojanje prateći kako se novi naziv Pelješki most za pelješki most primio u narodu, kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini. Posebno tijelo sačinjeno od neparnog broja članova moglo je biti osnovano da prati kako se s nazivom Pelješki most za noovizgrađeni pelješki most nose Kinezi.

Banski dvori. Butković, Onaj Filipović, Plenković, Grlić Radman, Banožić, ostale i ostali.
Butković:
- Kako ćemo nazvat most?
Filipović:
- Koji most?
Plenković:
- Ne spavaj! Ovaj, pelješki.
Obuljen Koržinek:
- Može li po gosparu Ruđeru Boškoviću?
Filipović:
- Aha, taj most. Šta ja znam. Možda po našem prvom predsjedniku?
Medved:
- A po barba Luki?
Primorac:
- Jel bi možda moglo da se malo maknemo od tih dnevnopolitičke povijesne zbilje pa da ga nazoveno po mandarinama?
Butković:
- Ovaj je luđak. Čiji si ti!? Bolje onda po plavcu malom.
Plenković:
- Vidim da se ne možemo složiti oko naziva,, a most samo što nije proradio,
Filipović:
- Kako samo što nije proradio? Zar ga nismo otvorili prije jedno pola godine?
Butković:
- To otvorenje je bilo nešto drugo, nije bilo u prometne nego u promotivne svrhe.
Banožić:
- I? Kako ćemo nazvati pelješki most? Savski most?
Božinović:
- Savski? Ne. Bosutski.
Obuljen Koržinek:
- Ali to nije u duhu našeg kraja.
Paladina:
- A da osnujemo agenciju? Povjerenstvo? Komisiju? Neko tijelo koje će se baviti time?
Plenković:
- Sve ovisi o tome koliko ćemo otvorenja još imati?

 

 

20.07.

Tog 20. srpnja bio je juli. Imao sam tri godine i skoro dva mjeseca. Sjećanja iz tog doba se, kao i ona nešto ranija, vrlo lako i povodljivo nadopunjuju maštom ne bi li priča imala smisao, glavu i rep, jednostavnije rečeno: nečeg se sjećam, nešto izmišljam. Imali smo RIZ-ov televizor koji je na električnu mrežu bio spojen preko stabilizatora. To je ona naprava koja je sprečavala da oscilacije u naponu električne energije oštete televizor, a taj je hvala na pitanju, bio fascinantan. Pogotovo kad se pokvari i kad mu majstor otvori utrobu sa stražnje strane. Majko mila, kakav futuristički mini grad! Je li bio dan pa smo imali zamračenu sobu, da se televizijska slika bolje vidi, ili je bila večer, noć, toga se ne sjećam, ali se sjećam loše slike i škriputavih glasova, prijenosa tog spuštanja na Mjesec. Meni to nije izgledalo baš tako, ali mi istovremeno nije bilo nimalo nemoguće. To je valjda taj dosegnuti dobni uzrast kod ravnozemljaša, antivaksera, antiklimaša i drugih teoretičara zavjere. Samo oni nemaju onaj dio koji valjda svako dijete tog uzrasta ima, to da takve stvari nisu bile nimalo nemoguće. Crnobijela slika nerijetko je sniježila, tako da ni ovaj prijenos spuštanja na Mjesec nije izgledao sunčan, ali to je bilo manje bitno. Taj je događaj urezan u sjećanje i svojim postojanjem i fascinacijom koju su pokazivali roditelji i njihovi prijatelji u tolikoj mjeri da sam jedno vrijeme imao omiljenu slasticu - okruglu bijelu lizalicu nazubljenog crvenog ruba poput kovanice.

I dok je Neil Armstrong gacao po prašini Mjeseca, Honduras i El Salvador su završili svoj šestodnevni Nogometni rat, a Natalie Wood je slavila svoj 31. rođendan, dvanaest godina prije nego li će nas na sam Dan Republike rastužiti svojom smrću. I Francesco Petrarca bi na taj dan slavio svoj rođendan, ali bi mu to bio 665., a to bi značilo da je ili vampir ili highlander. Kako znamo da takvo što ne postoji, ništa od Petrarce, ali tu je tada bio Novozelanđanin Sir Edmund Hillary, prvi čovjek koji se, skupa sa svojim pomoćnikom Sherpom Tenzingom Norgayem, uspio popeti na Tschomolungmu, ono što mi nazivamo Mount Everest. On je, baš kad se Neil Arsmtrong skupa s Edwinom Buzzom Aldrinom u lunarnom modulu Eagle spuštao na Mjesec dok im je u komandnom modulu Columbia ljestve držao Michael Collins, slavio svoj jubilarni 50. rođendan. 

 

Četiri godine nakon te 1969., na tadašnji i današnji dan umrijet će Bruce Lee, tada sigurno najjači čovjek na svijetu i borac za nemoćne i zlostavljane. Jedini koji je, uz Teslu, uspio krotiti čak i električnu energiju, tako je to meni izgledalo dok sam gledao njegove treninge. Tog istog datuma, samo sto tri godine prije, taman na dan Viške bitke, habsburškomonarhijska flota sačinjena većinom od hrvatskih mornara pobijedila je brojniju flotu Kraljevine Italije, umro je Bernhard Riemann, matematičar čiju hipotezu još uvijek odgonetaju najveći umovi svijeta, s kojim sam se prvi put sreo kad sam sreo Goldbacha i njegovu slutnju, a to je bilo u matematičkom trileru Apostolosa Doxiadisa naziva Stric Petros i Goldbachova slutnja prevedenu i izdanu u nas 2001. godine. Na taj su dan umrli još neki važni ljudi, poput Paula Valéryja i Guglielma Marconija. Čak i Pancho Villa.

 

Davne 1774. godine, 20. srpnja rodio se i Auguste de Marmont, Frédéric Louis Viesse, Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont, francuski general i istraživač, neko vrijeme zaposlen na rubovima francuskog carstva u doba Napoleona. Poznat je po Marmontovoj ulici u Splitu, jednoj od značajnijih ulica u smislu kasnijeg arhitektonskog oblikovanja središta grada, koja je poznata prvenstveno po ribarnici i sumpornom kupalištu koje cijelom kvartu daje jednu posebnu notu. Rodbina i poklonici će se tog dana sigurno sjetiti Dušana Bilandžića i Nam Jun Paika, Carlosa Santane i Frana Galovića, Gisele Bündchen, Sandre Oh i mnogih drugih.

 

Tisuću devetsto sedamnaeste, pred Oktobarsku revoluciju i pred pomalo nazirući kraj Velikog rata, od strane Jugoslavenskog odbora i ministarskog savjeta Kraljevine Srbije potpisana je Krfska deklaracija, okvir za jednu državu iz koje će nastati jedna druga država, a iz nje treća. Jugoslavija.

 

Okrugle tisućudevetstote godine, tog 20. srpnja nedaleko od Friedrichshafena poletio je prvi cepelin, lebdeća konstrukcija njemačkog grofa Ferdinanda von Zeppelina, a već tri godine kasnije Ford je s tvorničke trake isporučio prvi automobil. Očito je taj datum značajan kad su putovanja u pitanju.

 

Maleni korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo? Jebiga Neile, čini se da unatoč odavno uteklima Vikinzima i Voyagerima, današnjim Couriosityjima, Roverima, i svima ostalima koji su slijedili nakon završene operacije Apollo 11, a kako vidimo danas kad gledamo prve i udarne vijesti s istoka Europe kao i one posljednje, meteorološke, od onog tvojeg koraka malenog za tebe i velikog za čovječanstvo nije ostalo ništa do li trag u prašini Mjeseca i kako stvari danas stoje, jedan od rijetkih tragova koji će u ovom svemiru još neko vrijeme ostati iza nas.

s ponistre se vidi vatikan

 - Moji su ti, priča mi Iva neku večer, kad su doselili u Kaštela skoro nakon misec dana ošli nazad. Bilo je onako, di smo došli mila majko. I to sve zbog susida. "Di si Frane!? Pomoli se!" stalno zvalo malog Franu u toj susidovoj bašti pa mu još nešto al malo tiše govorilo. Posli smo tek saznali da je Frane mali. E, a prvo je did iz Boke preselio u Kaštel Stari, zbog posla, a za njim, kad se skućio, došla i baba s dicon, mojon mamon i ujkon. Did bio inženjer, građevinarstva mislin, a baba brinula o kući. I o didu i o dici. Nije ti to bila neka velika kuća, al ipak je bilo nje nako. A dica sitna. I sve ti to ona stizala, i još bilo vrimena za zajedno sist popit kafu, malo vina. U kujni, na verandi, kako kad. Jedino to "Pomoli se, Frane!" što su znali čuti iz susjednog dvorišta, to neka komšinica Mare, babu pravo uplašila. "Mužu moj, lijepo je ovdje, ma su komšije malo čudne" (pocrnogorči Iva izričaj), znala je baba reć didu, a on bi je nako pogleda, otpuhnija dim, onako filmski, i sav kul ko Džon Vejn je smiriva (sad Iva još malo i spusti tonalitet glasa): "Ne brini ženo, navići ćeš se". A kako'š se naviknit?! Znaš, malo je to skeri kad stalno slušaš jedno te isto. Frane, pomoli se, Frane, pomoli se.U Vatikanu, božemeprosti, sigurno manje zovu na molitvu. Tako ti iz dana u dan, svako malo ta Mare, Franina mater, vikala kroz prozor. Baba se nije navikla, a sad se i did malo bio zabrinija. Ne moš virovat čoviče, kako to može izludit čovika. Trajalo to, ja mislin jedno misec dana, i onda jedan dan baba čuje Kate kako se dere: "Frane, pomoli se! Ama, pomoli tu glavu kroz ponistru ka te zoven! Nemo da ti sad uđen u kuću!"

pogledajte semafor

Stoje Tomo Medved i Onaj Filipović na križanju pred semaforom i čekaju zeleno i svoj red. Tako bi mogao početi neki vic. Neki vic o Štefu i Rudiju, o Muji i Sulji, o Kurcu i Palcu. Ali ovo nije vic nego istina i činjenica. I nije istina Štefu i Rudiju, i nije činjenica o Muji i Sulji i nije ni o Kurcu ni o i Palcu nego o The Medvedu i D Filipoviću. Potvrdili sudionici osobno.

 

​“To jednostavno nije moj stil." rekao bi Tomo Medved da ga tko slučajno pita bi li preko granice preko reda. Što njegovo ministarstvo ministru radi iza leđa i kojekakve dopise šalje uokolo, a policajce u kaznu, to stvarno nije do njega, ministra, nego do neposlušnih i samovolji sklonih kojekakvih službenika u ministarstvu. Sam bog zna kako su tamo dospjeli i tko ih je pustio preko reda i preko semafora, mislim zebre, da se zaposle i ministru iza leđa spremaju plodno tlo za konstruiranje hajki i podmetanja. Bacanje klipova sazadi, rekli bi vrsni poznavatelji te tradicionalne sportske aktivnosti koju će Hrvatski olimpijski odbor, uz svesrdnu pomoć bivše predsjednice Republike Hrvatske predložiti da uđe u službene natjecateljske programe pod ingerencijom Međunarodnog olimpijskog odbora.

 

"Tako sam jednom 15-20 minuta stajao na semaforu, nigdje nije bilo žive duše, dok se nije pojavio jedan čovjek i pritisnuo ono što mi danas imamo i upalilo se zeleno svjetlo." prisjetio bi se neke anegdote iz svoje mladosti iz osobnog života D Filipović usput p(r)okazujući svoju sklonost poštivanju pravila. Čovjek koji bi rađe crknuo od gladi nego pogazio zebru na crveno, čovjek koji bi rađe časno plitkim lažima razotkrio svoje osebujno nepoznavanje materije o kojoj je riječ nego li nečasno šuteći istinu izgubio.

 

"Ja sam čovjek koji čeka na svoj red i na semaforu” dodao bi The Medved da ga tko slučajno pita bi li preko granice, bi li igdje ikad ili gdje gdje kadgod preko reda. Ne bi taj preko reda ni vladu rušio ni ministarsku poziciju ganjao. Sve ima svoj red, svoju granicu i svoj semafor.

 

"Međutim, 2002. godine nije bilo takvih semafora kod nas u Zagrebu, a ja sam se striktno držao pravila." priznao bi D Filipović, neuspješno se pokušavajući domoći neke pozicije s koje će zajednici moći pružiti najviše, u skladu sa svojim kapacitetima, dok se nije pojavio jedan čovjek i pritisnuo ono što mi danas imamo i upalilo se zeleno svjetlo.

 

Eto takvi su The Medved i The Filipović ljudi. A takvi ljudi, koji striktno poštuju pravia i zakone, žrtve su malicioznih, a da kakve bi drugačije nego maliciozne mogle biti, hajki i podmetanja. Prvi, čovjek koji je učinio sve, čak i rušenje rekorda u kampiranju na javnim površinama, da svima omogući jednako demokratsko pravo da postanu branitelji bez obzira na visinu, težinu, spol i dob. Drugi, čovjek koji je učinio sve na bi li postao gradonačelnik umjesto gradonačelnika i na kraju se skromno i kršćanski skrušeno, pokorno zadovoljio tek jednom ministarskom foteljom.

 

Evo, prošlo je četiri-pet minuta od početka teksta, a Ona Dvojica još uvijek čekaju svoj red pred semaforom.